U Galeriji Spot Ureda za fotografiju u Zagrebu do 20. prosinca može se pogledati izložba U stvarnosti i u fikciji Sanje Merćep, na kojoj autorica predstavlja svoj diplomski rad, nastao pod mentorstvom doc. art. Bojana Mrđenovića i doc. dr. sc. Ive Prosoli na Katedri za fotografiju na Odsjeku snimanja Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
U izjavi umjetnice stoji sljedeće:
Na pozornici Egipatske dvorane u Londonu 1852. godine autor i planinar Albert Smith postavio je izvedbu u kojoj je prikazao svoj alpinistički pohod na Mont Blanc. Izvedbu je pogledalo preko 500.000 posjetitelja/ica kojima je to bio jedini dodir s planinskim vrhovima, a Charles Dickens tom je prilikom napisao kako u posljednje vrijeme “nevjerojatno mnogo puno putnika/ca […] odlazi na Mont Blanc, u stvarnosti i u fikciji”.
Danas, nakon više od 170 godina, u slične planinarske pohode u stvarnosti odlazi mnogo veći broj ljudi, uključujući i mene. Svaki slobodan vikend provodim u njima, prelazim kilometre i kilometre kako bih se popela na nove vrhove, posjetila nove masive, istražila nove staze. U ovom radu odlučujem (de)konstruirati vlastitu fascinaciju planinarskim pejzažom te demistificirati načine društvenog konstruiranja njegove reprezentacije. U ovoj seriji stoga gradim vlastiti simbolički svijet planina u kojemu se ruše čvrste granice između stvarnog i imaginarnog, u kojemu se igram planinskim reprezentacijama, vlastitim uspomenama i samim procesom fotografiranja.
U predgovoru Ana Fazekaš piše:
Dio je umjetničke alkemije s naših osjetila strusiti iscrpljenost nataloženu neartikuliranim mnoštvom podražaja, i učiniti da ponovno osjetimo i mislimo. Takvom rutom uzbrdo odnosno nizbrdo ustremljen, ciklus “U stvarnosti i u fikciji” Sanje Merćep istražuje kako prepoznatljivi prizor iz njegova prirodnog habitusa presaditi u okvir u kojemu ga, na sablasnu mjestu negdašnjeg prepoznavanja, više ne susrećemo istog. Varljivo lijep i jednostavan, fotografski slijed rastače klišeje koji iz okvira cure samo kako bi istekli u novi okvir, pa još jedan, dok se i same ne uhvatimo u kadru.
“U stvarnosti i u fikciji” ujedno čini da vidimo, i da vidimo da vidimo, odnosno da vidimo-kako-vidimo, pa čak i da vidimo kako vidimo ono što pored zdravih očiju više ne vidimo. Estetski se i (pseudo)metodološki igra s modalitetima struka koje fotografiju instrumentaliziraju, i razlama do ne-prepoznatljivosti hiperslikovni svijet naše stvarnosti-fikcije, u kojem je sve utrživa foto-kopija nečega drugoga, sve već beskrajno, do nevidljivosti – viđeno. Tako u klizavim odrazima fotografija koje prvi pogled uspostavljaju kao uvijek već-drugi pogled, vidimo vlastite ne-viđene mehanizme u napadno vizualnom iskustvu svijeta.
Za svoj predmet Merćep bira planine, simbolički iznurene ljudskim tabančenjem (u stvarnosti i u fikciji), i traži kako ih je, ako ih je, moguće izmaknuti mašineriji uvijek mimo koje u punom sjaju one postoje: izvan pogleda. Fotografija je medij kadra; umjetnički jezik odabira i transfera mjesta na kojem se vidljivi svijet reže i dotiče-ali-ne-miješa s drugim kadrom u kadru, odnosno svijetom u svijetu. Pogledom u fotografiju, u otisak posredovan uvišestručenom lećom, izranjamo iz realnosti koja nas okružuje tako što uranjamo dublje u realnost koju prepoznajemo, u smislu previše-poznajemo: i unutra, i van.
Ciklus svoju složenost pronalazi u jednostavnosti, kritičku oštrinu u humoru, cjelinu u detalju, stvarnost u onome što na nju tek nalikuje. Naslovna sintagma jednim-istim potezom nestabilnu dihotomiju uspostavlja i niječe, opreku uspostavlja i odmah lomi, predlažući supostojanje koje, ako zadržimo pogled, već za trenutak postaje postojanje – uvijek i jedno i drugo, jer pogled je uvijek i jedno i drugo, i ovdje i ondje: u stvarnosti i u fikciji. Najveća se složenost ionako nalazi u jednostavnosti jer upravo u onome što je nerastavljivo, višestrukost i paradoks postoje, opstoje, apsolutno.
U lutajućoj budističkoj paraboli, mudrac mudruje kako su na početku njegova puta rijeke bile rijeke, a planine – planine. No što je više učio o svijetu, i znanje se produbljivalo, rijeke su postale više od rijeka, a planine mnogo više od planina. Kad su ga konačno život i misao doveli do spokojne mudrosti, mogao je pogledati svijet i vidjeti: rijeke su rijeke, a planine su planine. A jedna moguća staza prema tom konačnom početku mapirana je pažnjom i ironijom, frustracijom i ljubavlju “U stvarnosti i u fikciji”.
Sanja Merćep (Zagreb, 1989.) studentica je 2. godine diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Prethodno je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, a potom niz godina radila u oglašivačkoj industriji. To iskustvo oblikovalo je i njezin umjetnički interes usmjeravajući ga prema istraživanju tema kao što su komercijalizacija javnog prostora i prikazivanje skrivenih dimenzija suvremenog života. Do sada je održala dvije samostalne izložbe (Galerija Otok – ARL, Galerija f8 – ADU). Autorica je kratkog filma Skoro smo se čule.
