Umjetnost i medicina na prvi pogled djeluju kao potpuno različite sfere, no ono što ih spaja jest briga za čovjeka – njegovo/njezino tijelo, emocije i različita iskustva. Obje discipline bave se, bilo doslovno ili metaforički, krhkošću tijela, no umjetnost ponekad ima moć otvoriti prostor za ono što medicina još uvijek zanemaruje — apstraktne aspekte ljudskog iskustva poput strahova i sjećanja. U susretu medicine i umjetnosti, čovjek postaje više od dijagnoze na papiru, a umjetničke prakse pretvaraju se u alat za osnaživanje i introspekciju, zbog čega je tzv. art terapija sve češće prihvaćena u različitim bolničkim ustanovama.
U Galeriji Karas nedavno je otvorena izložba Smjena umjetnika Josipa Kresovića koja istražuje teme zdravlja, identiteta, odrastanja i rada. Josip Kresović (Zadar, 1992.) interdisciplinarni je umjetnik i psiholog. Magistrirao je na Odsjeku za psihologiju Sveučilišta u Zadru, gdje je istraživao vizualno-estetsku osjetljivost i utjecaj umjetnosti na raspoloženje. Još tijekom studija razvio je interes za art terapiju, a zajedno s profesorom Nikšom Eterovićem i slikaricom Julijom Soubottinom u okviru organizacije Yellow Fish vodio je radionice vizualnog i plesnog izražavanja za djecu i roditelje. Paralelno je gradio vlastitu umjetničku praksu usmjerenu na osobnu ikonografiju i odnos pojedinca prema okolini, koristeći skulpturu, kolaž, scenografiju i performans. Od 2017. izlaže samostalno i grupno po Hrvatskoj, a Ministarstvo kulture i medija RH dodijelilo mu je novčane potpore za projekte Roller (2021.) i Plivati kao ti ne može svatko (2023.). Godine 2023. osvojio je ICOM-ovu nagradu za rad Sun Worker, a 2024. posebno priznanje HDLU-a za rad 11 predstavljen na Salonu mladih. Aktivan je i u scenskom i grafičkom dizajnu.
U razgovoru s umjetnikom prisjetili smo se njegovih početaka – djetinjstva u zadarskom predgrađu, studija psihologije i prvih umjetničkih pokušaja – kako bismo bolje razumjeli slojeve iz kojih je izrastao senzibilitet vidljiv u njegovim site-specific instalacijama, performansima i radovima koji govore o unutarnjim borbama pojedinca u kontekstu zadanih društvenih struktura.
► Odrastao si u Zadru, gdje si 2018. godine magistrirao psihologiju na Sveučilištu u Zadru. Kako bi opisao razdoblje odrastanja i studiranja u Zadru? Jesi li pratio kulturno-umjetničke programe i kada si odlučio studirati psihologiju?
Josip Kresović: Odrastao sam u radničkoj obitelji u predgrađu Zadra, tako da ne mogu reći da sam bio izložen umjetničkom utjecaju na bilo kakav način. Oko mene se umjetnička ekspresija smatrala nečim što je “za bogate ljude”. Unatoč tome, vrlo rano sam razvio interes za rad s rukama, pa sam djetinjstvo provodio u očevoj garaži rastavljajući stvari, farbajući ih, lijepeći i učeći koristiti alate. Uskoro sam počeo samostalno crtati likove iz animiranih filmova, a rastom popularnosti YouTubea, počeo sam učiti kako crtati realistične portrete uz pomoć raznih tečajeva. Sjećam se da sam u osnovnoj školi sudjelovao na nekoliko natjecanja s vlastitim radovima u sklopu likovne kulture, no to je često bilo inicirano od strane nastavnika. Čini mi se da sam svjesno odbijao strukturirano likovno obrazovanje, a povijest likovne umjetnosti u srednjoj školi mi je bila dosadna. Draže mi je bilo likovno izvoditi nego učiti o tome kako se likovno izvodi. Izložbe koje su bile prisutne na zadarskoj umjetničkoj sceni uglavnom su bile vezane za motive Zadra, morskih orgulja i krajolika, što me nije zanimalo. Tek krajem srednje škole javio se interes za studijem dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu jer sam počeo eksperimentirati i s grafičkim dizajnom. Nažalost, na vrhuncu tadašnje krize, moj je otac ostao bez posla, tako da nije mogao financirati moje obrazovanje u Zagrebu. Budući da u Zadru nema sličnih studijskih programa, psihologija je bila drugi odabir jer je bila najbliža mom drugom interesu – onome za biologiju, kao i time kako funkcionira ljudski um.
► Kako je izgledao tvoj put od psihologije do umjetnosti – u kojem trenutku se probudio interes za umjetnost?
Josip Kresović: Iskreno sam mislio da će me taj nagon za stvaranjem napustiti kada krenem sa studijem; međutim, bio je još snažniji. Kako to običava u Dalmaciji u skoro svakom kućanstvu, imali smo mali prostor koji smo inače iznajmljivali turistima i radnicima, a ja sam od tog prostora napravio svoj atelje. Paralelno sa studijem zaposlio sam se u trgovini umjetničkog pribora koju je vodila umjetnica Ljiljana Surać. Tamo sam radio nekoliko godina, a Liljana me praktički naučila svim likovnim tehnikama jer smo zajedno vodili radionice sa starijom populacijom, tako da je to bio ključan trenutak u mom neformalnom likovnom obrazovanju. U tom sam periodu sve više sam čitao biografije umjetnika, gledao dokumentarce i čitao knjige s popisa literature silabusa arhitektonskih fakulteta i likovnih akademija. Na faksu su prve tri godine bile zasićene znanstvenom metodologijom i statistikom, pa sam tek na magisteriju počeo istraživati umjetnost u kontekstu psihologije, pogotovo jer sam imao i osobna iskustva s anksioznošću i napadajima panike iz kojih sam često crpio inspiraciju. S tim se razvio i interes za kliničku psihologiju i psihoterapiju. Na kraju sam diplomirao s istraživačkim eksperimentom Pomaže li likovno izražavanje u regulaciji raspoloženja?. Tada sam shvatio koliko mi teorijsko znanje iz psihologije pomaže u razrađivanju teme kojom se likovno želim baviti, a time počinje i moj ozbiljniji pristup vlastitoj umjetničkoj praksi, uz prvu izložbu u Kneževoj palači Narodnog muzeja u Zadru.
► U tvojoj umjetničkoj praksi zamjetno je korištenje različitih medija – od skulpture do performansa. Kako biraš medij za određeni rad? Što za tebe znači eksperimentirati i kako se tvoj pristup razvijao tijekom godina?
Josip Kresović: Medije sam u početku birao s onim što mi je dostupno, a glavni izvor materijala je bila obiteljska garaža – gips, cement, drvo i razni objekti iz djetinjstva. Ono što volim u svom pristupu jest da materijale ne iscrpljujem, zabavno mi je uzeti nešto novo s čim nisam ranije radio i onda vidjeti kako u jednom radu ili kraćoj seriji mogu to iskoristiti. Nakon nekog vremena, prijeđem na neki drugi materijal ili medij. Često sam mislio da to nije dobar pristup i da se trebam odlučiti djelovati u samo jednom mediju, no sada sam to prihvatio kao neku svoju vrstu jezika. Medij ću odabrati ovisno o prostoru, ideji i osjećaju. Ponekad pokušam istu ideju zamisliti u tri različita medija i onda pratim s čime najviše rezoniram.
► Jedan od tvojih ranijih radova, Don’t You Lose It iz 2017. godine, sastoji se od zlatnih balona s natpisom YOUTH, koji su koncem povezani s gipsanim odljevom tvoje šake. Instalacija podsjeća na estetiku umjetnika poput Jeppe Hein, Maurizia Cattelana ili Ursa Fischera koji u svojim radovima koriste balone. Koja je ideja iza ovog rada i kako danas s vremenskim odmakom gledaš na svoje početke?
Josip Kresović: Mislim da ću na to pitanje imati pametniji odgovor za desetak godina, odnosno, osobno me zanima kako ću na svoje prve radove gledati kad prođe dulji period vremena. Što se tiče samog rada, tehnički se sastojao od prvih eksperimenata s gipsanim odljevima, dok su baloni bili trenutak tadašnje zanimacije za radove Jenny Holzer i Liliane Lijn koje su radile s tekstom kao materijalom. To je definitivno bio period kad sam završavao fakultet, pitajući se što dalje, ali i osjećajući nekakav strah od toga hoću li izgubiti taj nagon za umjetničkim radom, hoću li ga “prerasti” – jer me činio sretnim, a nije bio vezan uz nekakav obrazovni okvir. Mogu shvatiti da se taj mindset zatim prelio na rad, želja da se taj dio mene nikada ne ugasi i, evo, još uvijek je tu.
► Introjekcija je proces u kojem nesvjesno preuzimamo tuđa uvjerenja, norme i očekivanja kao vlastita, bez propitivanja. Takva ponašanja često nisu autentična, već rezultat vanjskog pritiska. Kako si pojam introjekcije istražio u radu Reanimacija (2018.)?
Josip Kresović: Reanimacija je rad koji je direktno adresirao moj povećani interes za pojmove iz geštalt psihoterapije koju sam kasnije i upisao pri IGW-u u Zagrebu, ali je ujedno i rad koji je moje prvo iskustvo s video performansom kao medijem. Tada sam radio i na svojoj prvoj scenografiji za predstavu po tekstu Snajper Damira Karakaša, a u režiji Vinka Radovčića. Svjedočio sam glumačkoj izvedbi i načinu na koji glumci rade na komunikaciji onoga što lik nudi, a i shvatio teorijsku pozadinu ideje performansa o kojoj je govorila Marina Abramović i načinu kako ona promatra tijelo kao medij. Koncept je bio poprilično jednostavan i nisam bio siguran što očekivati, kao ni sa svakim novim medijem. U razmišljanju o konceptu vodio sam se i performansima Mone Hatoum kao referencom. Koristeći masku za kisik, vrlo sam doslovno prikazao proces introjekcije kao nešto što nam je možda nekad u djetinjstvu služilo kao pomoć da shvatimo svijet oko sebe, ali sada kad smo odrasli nam ne treba, ili nam u krajnjem slučaju i šteti. Puno je toga što nam je nametnuto, bilo od bliže ili šire okoline, mnogo toga i ne propitujemo, a utječe na nas na negativan način. Važno je te stvari osvijestiti.
► Site-specific instalaciju Kineto (2019.) postavio si u Crkvi sv. Dominika u Zadru. Svjetlosna instalacija sastoji se od fluorescentnih cijevi u formama labanotacije – plesnog pisma koje zapisuje pokrete tijela. O kakvom je projektu riječ? Kakvo je tvoje iskustvo izlaganja umjetničkih radova u atipičnim izlagačkim prostorima?
Josip Kresović: Sada imam već dugu suradnju s Monoplay festivalom solo izvedbe u Zadru i te sam godine bio pozvan da produciram instalaciju za ljetni izložbeni program, a jedino što sam imao od ponuđenih materijala bila je serija halogenih lampi koje sam morao nekako iskoristiti. Ponukan plesnim pismom kojeg uopće nisam do tada poznavao, svjetleće linije su se činile kao idealna prilika da u prostoru prikažem nekoliko verzija pozicija tijela prevedenih na ovo pismo. Volim atipične prostore i u zadnje vrijeme imam sve više prilika raditi u takvim prostorima. Mislim da je to savršena formula za spajanje publike i umjetnosti, koja se u klasičnom galerijskom okruženju često doživljava kao udaljena i nedostižna. Dopustiti formama da ispune javni prostor koji ljudi koriste na bilo koji način predstavlja važan način komunikacije, a u ovom slučaju to je bila desakralizirana Crkva Sv. Dominika. Kada radim u takvim prostorima, važno mi je održati ravnotežu između nametanja vlastitog materijala i onoga što taj prostor čini posebnim. Mislim da je to ključ dobre site-specific instalacije.
► Temom odrastanja baviš se u nekoliko svojih radova. Možeš li neki od prošlih radova, kao npr. Nevidljivo dijete slaže foto album povezati s recentnom izložbom Ti si bija baš sritno dite? Zašto smatraš važnim progovarati o temi djetinjstva i odrastanja? Kako tvoji umjetnički radovi komuniciraju sa znanjem iz područja psihologije?
Josip Kresović: Nastavno i na temu introjekcije, čini mi se da često tretiramo djecu kao ne-osobe, biće koje je u razvoju i koje tek treba učiti, a da pritom ne shvaćamo da smo upravo mi ti koji ih izlažemo svakodnevnim situacijama iz kojih ona upijaju poput spužvi. Ako se djetetu ne objasni zašto se nešto dogodilo ili što znači posljedica nekog ponašanja koje mi kao odrasli interpretiramo kao “loše” ili “dobro”, ono će samo zaključiti na temelju rudimentarnih informacija koje može obraditi. U našem podneblju, roditelji često smatraju da je instrumentalna podrška (hrana, krov nad glavom) djetetu puno bitnija od one emocionalne (ljubav, toplina, povjerenje), što ostavlja velik trag u kasnijim godinama. Zato mislim da je važno osvijestiti ove stvari. Osobno, tek sada kroz sadašnje i prijašnje radove otkrivam puno stvari iz svog djetinjstva koje nisam imao priliku razraditi. Pokušavam preskočiti zamku intelektualiziranja emocija i direktno ih izražavam u materijalu. Tu volim suptilnost koju mi i sam materijal može pružiti. Radovi koje si spomenula iteracije su ove teme, a zajednička im je repeticija. Repeticija odljeva dlanova u odnosu na repetitivne pokrete guljenja kože. Ritmičnost u repeticiji me prati sada već neko vrijeme, potpuno nesvjesno.
► Tema identiteta u suvremenoj umjetnosti često djeluje kao nepresušni izvor inspiracije, ali i kao teren na kojem se lako može zapasti u klišeje ili površnu reprezentaciju. Na koji način povezuješ osobno i kolektivno iskustvo? Je li ti važno da tvoj rad postane relevantan u širem društvenom kontekstu?
Josip Kresović: Kao što su i mnogi teoretičari identiteta zaključili, a s čime se i slažem: ono najosobnije je i najuniverzalnije. Kada se bavim osobnim u radu, to je ono što je najiskrenije jer je to moja osobna priča i kao takva je unikatna, no bazične emocije koje iz nje proizlaze u potpunosti su univerzalne. Odrastati kao gej muškarac u podneblju kao što je Hrvatska sa sobom nosi mnogo specifičnih izazova, ali osjećaj anksioznosti, straha, odbačenosti od društva ili obitelji koje sam doživio sigurno rezonira s osobama koji su isti osjećaj doživjele, ali u nekom drugom kontekstu. Rastavljam taj kontekst na faktore koje onda svaka osoba može ponijeti sa sobom iz izložbenog prostora jer je tu ključ – u toj iskrenoj komunikaciji s gledateljem. On je svjedok moje priče koju vidi pred sobom, ali emocija proizašla iz toga ujedno je i njegova. Iako se ovo čini kao vrlo svjesna odluka s moje strane, zapravo se događa potpuno spontano u interakciji s materijalom i prostorom, a ta spontanost je sigurno i dijelom uzrokovana mojom profesionalnom pozadinom i radom na sebi.
► Koliko ti je važno izlagati radove u javnom prostoru i vidiš li umjetnost kao alat za otvaranje dijaloga i mijenjanje društvene svijesti – osobito kada se baviš temama poput odrastanja, identiteta ili mentalnog zdravlja?
Josip Kresović: Umjetnost je uvijek otvarala dijalog, pa makar taj dijalog bio i neugodan. A dijalog je barem početak osvještavanja nečega. Prostore izlaganja uvijek tretiram kao mjesta susreta, gledatelja – svjedoka i umjetnika čijem radu svjedoči. Ne mislim da umjetnost uvijek namjerno treba imati neki cilj, mislim da to dolazi spontano iz dobrog djela. Dokle god umjetnik uporno vjeruje u to što radi, a da je odraz neke vrste nutrine ili iskrenog interesa, to će se pokazati i u radu. Zadatak je onda na gledatelju što će izvući iz toga. To što sam ja psiholog ne znači da temi pristupam uvijek ciljano iz perspektive psihologa koji želi mijenjati društvenu svijest, već uvijek krećem od vlastitog iskustva, a onda dajem povjerenje gledatelju da će on znati što učiniti s tim.
► U 2020. godini izveo si duracijski performans naziva Worker u trajanju od 10 sati. Kako promišljaš poziciju umjetnika kao radnika u suvremenom kontekstu? Kako vidiš razliku između stvarnog truda uloženog u umjetnički proces i načina na koji ga šira javnost percipira?
Josip Kresović: Razna značenja Workera otkrivam tek sada, nekoliko godina kasnije, s obzirom da se sličan koncept radnika u kulturi nadogradio i u duracijskom performansu Ćelija (2023) koji sam izveo s umjetnicom Iris Poljan. Ono što publika možda i ne vidi jest da umjetnik danas mora imati višestruke uloge da bi preživio u suvremenom kontekstu, od prijavnica za projekte, predviđanja što to točno njegov rad komunicira, marketinga, logistike i očekivanja da rade za vrlo niske honorare, ali da produciraju visoku kvalitetu. Umjetnički rad, a i druge vrste intelektualnog rada, uvijek se promatraju kroz prizmu “klasičnog” fizičkog rada, gdje se pritom on smatra manje vrijednim. S druge strane, ljudima je teško shvatiti zašto bi netko negdje sjedio deset sati odlijevajući gipsana jaja. Iskreno, nije ni meni. Od završetka fakulteta paralelno sam radio kao psiholog i umjetnik. Nakon posla u atelje, na probu, u galeriju. Vikendi su bili posvećeni radu, a godišnje odmore bih koristio za rezidencije, premijere i postave. Zašto bi netko trošio svoje vrijeme, a često svoj novac, kako bi održavao umjetničku praksu, ako može pristojno živjeti od plaće psihologa? Stvarno ne znam zašto to radim. Samo znam da želim i to mi se uvijek činilo točnim.
► Kako tvoja dvojaka uloga kao umjetnika i psihologa utječe na način na koji pristupaš stvaranju svojih radova, i na koji način spajaš te dvije perspektive u temama koje istražuješ i tehnikama koje koristiš? Koliko tvoja pozicija psihologa utječe na konačnu estetiku umjetničkih radova?
Josip Kresović: Zadnjih pet godina radio sam u Centru za spolno zdravlje i edukaciju Hrvatske udruge za borbu protiv HIV-a i virusnog hepatitisa kao psiholog i stručni savjetnik u području spolnog i reproduktivnog zdravlja. Nitko ne može ostati ravnodušan na priče o diskriminaciji i zakinutosti građana od zdravstvenog, ali i školskog sustava. Iz toga je i proizašla izložba Smjena koja je trenutno otvorena u Galeriji Karas u Zagrebu. Konkretno, na primjeru ove izložbe mogu primijetiti dva pristupa iz kojih sam joj pristupio. Prvi je vezan uz spomenute doživljaje u svakodnevnom kontaktu s ljudima koji su strahovali od dijagnoza, koji se nose sa stigmom i diskriminacijom, ali i seksualnim nasiljem. Nekako je sve to kulminirao u radu pod nazivom 11 koji je osvojio pohvalu na 37. Salonu mladih, a koji se bavio osjetljivim informacijama, anonimnošću i nevidljivosti u zdravstvenom sustavu. Drugi dio potpuno je likovan, jednostavna fascinacija objektima kojima sam baratao u ordinaciji dok sam primjenjivao brze testove za HIV, sifilis i hepatitis i načinima pohrane dokumenata. Sva ta iskustva ostavila su snažan dojam koji sam onda htio pretočiti u likovni jezik. Pritom volim “čist” likovni jezik, tako da su moji motivi često simetrično i pravilno posloženi, ponavljaju se unutar jednog rada, što mi pruža neku vrstu smiraja. Kad ponekad skoknem u ulogu psihologa kako bih promotrio svoj rad, mogu primijetiti anksiozno-kompulzivne tendencije i to me zabavlja.
► U svojem radu baviš se i scenografijom. Kako scenografija oblikuje i produbljuje tvoj doživljaj prostora i narativa u izvedbenim umjetnostima? Koje su ti suradnje osobito drage?
Josip Kresović: Ono što najviše volim u scenografiji je njezina nepermanentnost, a to se pogotovo osjeti u kazališnoj scenografiji. Nešto se sagradi s puno truda i postoji kratko u određenom vremenskom trenutku i onda oživi ponovno više puta u idućim izvedbama. Tu mi je i jako zanimljiva psihologija likova koju utjelovljuju izvođači, a ovdje i moja uloga psihologa najviše dolazi do izražaja, te nerijetko imam više uloga u procesu. Kada radim scenografiju, zapravo nikad ne polazim od prostora, već od nekog stanja ili emocije te onda nadograđujem vizualni jezik. Prostor prilagođavam emociji, a ne obrnuto. Sretan sam što sam imao priliku ostvariti mnogo scenografskih suradnji, a istaknuo bih redatelja Vinka Radovčića koji mi je prvi otvorio vrata kazališta, a s kojim sam radio na nizu predstava. Također bih istaknuo i rad na predstavi Samo kraj svijeta u režiji Matije Ferlina u Zagrebačkom kazalištu mladih, gdje sam surađivao s Mauricijem Ferlinom od kojeg sam jako puno naučio. Kao scenograf i istraživač bio sam dio predstave umjetnice Matee Bilosnić pod nazivom Never ALLone koja je trenutno na europskoj turneji na Aerowaves festivalu. Ovaj proces je bio od posebne važnosti za mene u kontekstu kolaborativnog izvedbenog stvaranja i praćenja kako nastaje ideja za umjetnički rad.
► Rad Sun Worker (2023.) nastao je u dijalogu s umjetničkim djelima Ivana Rabuzina. Možeš li reći nešto više o navedenom projektu?
Josip Kresović: Ovu divnu suradnju ostvario sam s kustosicom Matejom Fabijanić iz Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti koja me pozvala da obilježim Svjetski dan muzeja 2023. godine. S radovima Ivana Rabuzina, slikara naivca, susreo sam se već u osnovnoj školi u čitanci za drugi razred. Sjećam se da sam bio opčinjen njegovim ilustracijama sunca i prirode kojih je čitanka bila prepuna. Koristeći sunce kao polazišnu točku, izveo sam performans punjenja 71 balona pijeskom polažući ih u okvire. Repeticija i trajanje javili su se ponovno kao motivi, ali i nostalgija za nevinošću djetinjstva i užitak u slikama. Performans je bio izveden tijekom radnog vremena Muzeja, a nastala instalacija postala je permanentni dio njegove kolekcije. Rad je prepoznat i od strane ICOM-a koji ga je nagradio u kategoriji Tema međunarodnog dana muzeja 2023.
► Što te trenutno najviše zanima u umjetnosti? Radiš li na nekim novim projektima?
Josip Kresović: Početkom ove godine preselio sam u Stockholm gdje nastavljam razvijati umjetničku praksu u drugačijem kontekstu, iako sam i dalje aktivan na hrvatskoj umjetničkoj sceni. Upravo sam dovršio rad na projektu s Forumom za živuću povijest (Forum för levande historia, Stockholm) u obliku umjetničke intervencije u prostoru i polako otkrivam skandinavsku umjetničku scenu. U ovom prijelaznom razdoblju preseljenja primjećujem da sve češće pišem, a počeo sam ozbiljnije istraživati tehniku linoreza. Trenutno pripremam i vizualni identitet 17. Monoplay festivala i pokušavam se naviknuti na duge ljetne skandinavske dane.
Josipove radove možete vidjeti na web stranici www.naonar.com i na Instagram profilu @naonar_
