Nakon što je Zagreb prije mjesec dana, točnije 22. ožujka ove godine, pogodio potres srednje jačine, u Donjem gradu su oštećeni brojni spomenici kulture, nepregledan niz stambenih prostora nije za život pa ga je do sada napustilo oko 20 000 ljudi.[1] Donji grad je sada duboko ranjeni i vrlo lomljiv organizam kojeg prije svega čine ljudi, a da bi se život vratio u trenutno paralizirani grad, potrebna je obnova. Političke klike kao da se nisu pripremale da nakon razornog potresa za koji se godinama predviđa da će pogoditi Donji grad (srećom nije bio tako razoran kao što su stručnjaci za katastrofe prognozirali, planirajući i masovne grobnice umjesto nužnih i prijeko potrebnih pomagala poput gurtni za vatrogasce) pomognu građanima, već da odmognu: nazovi-gradonačelnik Zagreba je dan nakon potresa tražio od potresenih građana grada koji odonda ne prestaje podrhtavati da doniraju, ispostavilo se da je novac namijenjen za ovakve situacije NENAMJENSKI potrošen (650 000 000 kuna, znači cca 86 milijuna eura je u SVAKOJ evropskoj državi OGROMAN novac, samo se u ovoj wanna-be-republičici takvim pokradenim ciframa možemo nabacivati kao blatom, što znači da nipošto nismo siromašni, već samo politički neorganizirani), u kuće u kojima je onemogućeno stanovanje (označene omraženom crvenom naljepnicom) provaljivalo se, na građane u ruševnim stanovima sa svojim nebuloznim zahtjevima navalili su dimnjačari i plinari, za uklanjanje dimnjaka neki škvadroni neidentificiranih majstora tražili su nebulozne cifre… Lista nevolja kojima se građani žilavo odupiru kao da nema kraja.
Udahnimo. Kako možemo promišljati obnovu i trenutno vrlo agilnim profesijama arhitekata, građevinskih inženjera i povjesničara umjetnosti pomoći da se odupru političkoj kaljuži u kojoj svi ostajemo bez zraka i da dignu Zagreb na stabilne noge?
Za početak, razgovaramo s dvojicom istaknutih povjesničara umjetnosti koji su iskustva stjecali i na obnovama nakon rata 1990-ih: Krešimirom Galovićem i Zlatkom Uzelcem.
[ Intervju prate fotografije Krešimira Zadraveca. ]
► Koje institucije bi po Vašem mišljenju trebale snositi odgovornost za stravično stanje u kojem se nalazi Zagreb nakon potresa srednje jačine, te što su te institucije trebale učiniti kao preventivu?
Krešimir Galović: U ovom trenutku ne bi trebalo upirati prstom u pojedinačne institucije, kao na primjer Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode, već na cjelokupnu politiku vođenja grada Zagreba s kontinuitetom destruktivnog odnosa prema gradu skoro pa trideset godina. Neki od protagonista, koji su otvorili tu nesretnu “Pandorinu kutiju”, nažalost, pali su u zaborav. Tko se danas još sjeća Slavka Dakića, nekadašnjeg direktora Gradskog zavoda za planiranje razvoja i zaštitu okoliša ili pak nekadašnjeg pročelnika Gradskog zavoda za zaštitu spomenika Venčeslava Lončarića?
Dobro pamtim devedesete godine i lavovski otpor Radovana Ivančevića ovom dvojcu, koji je, kao i danas, bio tek puki provoditelj nečijih interesno-političkih ambicija. Vrijeme je to kada smo s Ivančevićem rame uz rame vodili bitke za Cvjetni trg, Mažuranićev trg, Dinamov stadion. Sve negativnosti i moguće posljedice na koje je Radovan tada javno i glasno upozoravao, nažalost, danas su se i obistinile. Zagreb se u 21. stoljeću transformirao u nakaradnu distopiju jednog nesuvislog čovjeka i njegovih poslovnih partnera, a sve pod okriljem institucija koje su ga desetljećima sustavno zanemarivale. Sustavno zanemarivanje dovelo je do potpune destrukcije ne samo povijesne gradske jezgre Donjeg i Gornjeg grada već i povijesnih gradskih četvrti, poput primjerice Trešnjevke, koja danas izgleda otužno. S druge strane, dok je grad polagano propadao šakom i kapom se ulagalo u uređenje Kaptola i njegovih kurija. Konačno tijekom 2017. godine Grad je pokrenuo projekt obnove zagrebačkih pročelja, koji je, mogli bi reći, završio vrlo neslavno, a s potresom se urušio kao kula od karata. Umjesto sustavne revitalizacije pojedinih dijelova zaštićenog gradskog središta ponuđeno je tek fasadiranje i izvanjsko poljepšavanje starih pročelja, dok se iza tih Potemkinovih kulisa skrivala istinska slika zapuštenih, statički nestabilnih i oronulih gradskih kuća i njihovih dvorišta.
Zlatko Uzelac: Ključne institucije planiranja i organizacije gradnje grada ciljano su, planski i čak potpuno ideološki otvoreno i javno deklarirano, dijelom i prije ere Milana Bandića, a pod njim posebno, reorganizirane na taj način da se prije svega onemogući njihovo efikasno djelovanje u javnom interesu. Ideološko je obrazloženje bilo da je planiranje stvar prošlosti, a da institucije u novoj eri trebaju prije svega biti servis tzv. investitora. Tako reorganizirane, a ni prije nije bilo baš bajno, devastirane su i iznutra organizacijski, pa onda u velikoj mjeri i kadrovski, a preživjele su tek poneke stručne oaze i kapaciteti, koje će biti jako teško oživjeti.
► Molim Vas komentar na situaciju s dimnjacima: brojni građani prijavljuju da je Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode tražio da se na krovovima ostavljaju nefunkcionalni dimnjaci. Ti dimnjaci već tjednima predstavljaju ugrozu, kako za susjedne zgrade, tako i za kretanje gradom, a njihovo skidanje prepušteno je alpinistima koji volontiraju dok Grad nenamjenski troši resurse namijenjene u te svrhe.
Krešimir Galović: Nažalost, u prvim satima nakon potresa Gradski je zavod pokazao poprilično nesnalaženje i već poslovično lošu komunikaciju s građanima što je izazvalo opravdano nezadovoljstvo građana. Već nekoliko sati nakon potresa osobno sam zbog tog problema kontaktirao nadležna tijela iz sustava zaštite. Prva stvar o kojoj smo razgovarali je da se Gradskom zavodu odmah sugerira da se sva otpala arhitektonska plastika deponira uz zgrade s kojih je otpala ili na neko drugo najbliže odgovarajuće mjesto. Nažalost, svjedoci smo da se nije poduzelo ništa i da je cjelokupna plastika završila na odlagalištu građevinskog otpada na Jakuševcu. Druga stvar o kojoj smo tada razgovarali bili su dimnjaci i privremeno saniranje krovišta. Naime prvih dana nakon potresa među građanima se počela širiti vijest da nadležni Gradski zavod za zaštitu ne dozvoljava privremeno pokrivanje oštećenih krovova zaštitnim limovima, te da se traži da se na krovovima ostavljaju nefunkcionalni dimnjaci. Složili smo se da je ovaj zahtjev u izvanrednim okolnostima apsurdan, budući da je riječ o privremenoj i nužnoj sanaciji i da građani naravno mogu koristiti takva rješenja, a Gradski zavod im to ne može zabranjivati. Tim više budući da će se tijekom sanacije cjelokupne povijesne cjeline grada Zagreba ići na trajna rješenja koja će biti propisana i primjenjivana jednako za sve objekte unutar zaštićene cjeline.
Zlatko Uzelac: Služba zaštite baštine optužuje se doista za sve i svašta. To je ostala još jedina koliko-toliko stručno istaknuta institucija, pa su na nju usmjerene sada već i glavne optužbe, najmanje od građana. Ona se optužuje i za stanje u urbanističkom planiranju, i za komunalnu zapuštenost Donjeg grada, i zato što su obnavljane fasade, a nisu cijele zgrade s potrebnim protupotresnim konstruktivnim učvršćivanjima. Općenite i uglavnom u izvedbi neobavezujuće konzervatorske smjernice o dimnjacima krive su, dakle, također i za nesolidne obnove ili pak uopće za izostanak obnove i održavanje dimnjaka. Nisu krivi oni koji su plaćeni i zaduženi da se o njima brinu ili oni koji su ih u obnovama evidentno tek malo ožbukavali ili iznova zidali samo iznad krova, a ostavljali ih trule u potkrovlju, nego – služba zaštite baštine.
► Molim Vas komentar na situaciju s mansardnim dogradnjama poput one u Bogovićevoj, za koju je privolu dao Gradski zavod za zaštitu spomenika kulture i prirode.
Krešimir Galović: Riječ je o vrlo lošoj praksi i primjenjivanju dvostrukih kriterija prema građanima koja se generirala još od osnutka ovog zavoda 1995. godine. Dok se s jedne strane prema običnim građanima trenirala strogoća i kod vrlo banalnih zahvata, s druge se strane naveliko pogodovalo raznim investitorima koji su, kao na primjeru mansarde u Bogovićevoj ulici, brojnim neprimjerenim zahvatima unutar zaštićene povijesne cjeline narušili ne samo spomenički integritet pojedinih objekata, već i njihovu statičku sigurnost. Zbog toga je za kvalitetnu sanaciju stradalih objekata važna temeljita analiza štete koju je izazvao potres, a koja je uzrokovana kako brojnim neprimjerenim zahvatima, tako i dugogodišnjim neodržavanjem objekata, ali i nekim drugim uzrocima koji su se generirali tijekom posljednjih stotinu i pedeset godina. Primjera radi, objekti sagrađeni na sjevernoj strani Trga bana Jelačića, odnosno Pod zidom, već su od ranije pokazivali određene statičke probleme, a koje možemo povezati s kanaliziranim potokom Medveščakom nad kojim su podignuti. Oštećenja nastala na franjevačkoj crkvi i samostanu mogu se povezati s lošom sanacijom štete nastale uslijed bombardiranja Zagreba 1944. godine. No kao veliki problem nakon potresa upravo su se pokazale razne neprimjerene adaptacije, dogradnje i nadogradnje koje u kontinuitetu možemo pratiti od sredine 20. stoljeća naovamo. U tom kontekstu osobito su problematični zahvati nastali tijekom posljednjih dvadesetak godina koji su se u potpunosti oteli svakoj kontroli postavši ozbiljna sigurnosna prijetnja.
Zlatko Uzelac: Je li Zavod dao privolu za to konkretno potkrovlje, i kakvu, to ne znam, nisam vidio nikakvo njihovo očitovanje, a dužni su ga dati. No općenito u Zagrebu je za razliku od brojnih srodnih srednjoeuropskih gradova, Beča naprimjer, vidljivo izraženo izostalo uređivanje potkrovlja i njihovo adaptiranje u stanove, ateljee ili druge uporabljive prostore. Poznato je dobro zašto, ali i to bi svakako trebala biti tema u jednoj sanjanoj planskoj i organiziranoj urbanističko-konzervatorsko-arhitektonskoj obnovi središnje povijesne jezgre Zagreba.
► Koji je Vaš komentar na prijedlog Zakona o sanaciji Zagreba nakon potresa?
Krešimir Galović: Prijedlog Zakona je vrlo loše i nemušto napisan. Tu bih se složio s komentarom dr. Saše Poljanec-Borić, koja ga je nazvala “neprofesionalnim uratkom” i “vrhuncem birokratske inkompetencije”. Gotovo je nevjerojatna činjenica da se prijedlogom ignoriraju temeljna polazišta obnove – prostorno planiranje te zaštita i obnova kulturne baštine. Tim više jer se najveći broj stradalih objekata nalazi upravo na prostoru zaštićene povijesne, arhitektonske i urbanističke cjeline grada Zagreba. Riječju, obnova grada svedena je na puko tehničko pitanje ignorirajući više važećih zakona i propisa te dajući široke ovlasti njegovom provoditelju van njegove stručne kompetencije. Još veći problem je što ovaj vrlo nemušto pisani prijedlog u isti koš svrstava zaštićenu povijesnu, urbanističku i arhitektonsku cjelinu grada i izgradnju na periferiji i vangradskim područjima. Metodološki je nemoguće jednako pristupiti rješavanju sanaciji donjogradskog bloka ili gradske palače i primjerice obiteljske kuće na periferiji ili van grada. U tom je kontekstu važno donošenje izdvojenog dokumenta koji će se isključivo odnositi na obnovu zaštićene povijesne, arhitektonske i urbanističke cjeline grada Zagreba.
Zlatko Uzelac: Ferenčakovci se tobože mutavo domišljaju kako da doskoče bandićevcima u očekivanoj raspodjeli kolača oko poslijepotresne obnove. No i u jednom i u drugom slučaju tu su na kraju iste brizarije (brizarije – termin kojim se označava skup pomno razrađenih i u bogatoj praksi proteklih godina dotjeranih koruptivnih postupaka, prijetnji, ucjena i raznovrsnih makinacija kojima mafijaški organizirani pojedini umreženi i posljednjih godina razgranati građevinski špekulanti postižu dobivanje milijunskih poslova bez natječaja ili uz izvrgavanje ruglu institucije javne nabave, a izveden iz prezimena Branimira Brizara.). Radi se zapravo o dosad najdrskijem izazovu i o konačnom bacanju u blato cjelokupnog iskustva, zakonitosti i smisla obnove baštine, da u druge aspekte sada ne ulazim, koje je smislila ta nezasitna bratija.
► Što Zagreb u ovom trenutku može naučiti od drugih gradova (npr. od Dubrovnika koji je nakon potresa 1979. osnovao multidisciplinarne timove, ili Praga gdje su se pojedini kvartovi temeljito rekonstruirali sredstvima fondova Europske unije)?
Krešimir Galović: Iskustvo obnove Dubrovnika nakon potresa 1979. je dragocjeno. Odmah nakon potresa osnovan je Zavod za obnovu Dubrovnika, ustanova koja se već trideset godina sustavno bavi njegovom obnovom i kroz koju su prošli brojni domaći i strani stručnjaci. Knjiga Obnova Dubrovnika 1979-1989, koju je objavio dubrovački zavod 1989., i danas je nezaobilazna literatura. Njihova iskustva bila su temeljno polazište za uspostavu procesa obnove ratom oštećenih i razrušenih objekata, pogotovo što se tiče metodologije rada – od procjene šteta, vođenja evidencije do same obnove. U ovaj je proces bio uvršten veliki broj ne samo konzervatora, već i predstavnika drugih struka koji su razradili vrlo kvalitetne procedure i metodologiju s dobrim rezultatima. Sjetimo se samo obnove Lipika, Pakraca ili Vukovara koji su, kada smo u njih ušli kao timovi zbog popisa i procjene štete, bili porušeni gotovo do temelja. Iskustva koja smo tada stekli dragocjena su i mogu se u potpunosti primijeniti na obnovu arhitektonske i urbanističke cjeline grada Zagreba.
Zlatko Uzelac: Za Dubrovnik je poslije potresa država, a ne Grad osnovala posebni Zavod za obnovu Dubrovnika, koji djeluje i danas, zatim je osigurala različite i stalne izvore financiranja, nezavisno stručno savjetodavno tijelo sastavljeno od najistaknutijih stručnjaka različitih profila na čelu s prof. Milanom Prelogom. Donesen je poseban zakon o obnovi Dubrovnika i onda su u obnovu uključene različite institucije i ponajbolji stručnjaci iz pojedinih struka, od Instituta za povijest umjetnosti do statičara. Zagrebu bi svakako spomenuti Prag trebao biti najbolji uzor, po sistematičnosti, stručnosti u svim aspektima, sjajne organizacije i uzornog i trajnog jačanja nadležnih institucija, njihovih vrhunskih valorizacija i fantastične dokumentiranosti, sve do angažiranja kvalificiranog obrtničkog i restauratorskog rada. Ovo bi trebala biti prilika da napokon država pokaže da je Zagreb njen glavni grad i da se to po nečemu napokon može i vidjeti, a ne da EU mora biti vođen iz jedne improvizirane adaptacije biblioteke ili da i sâm Sabor, kojega je na brzinu malo svojevremeno uredio Žarko Domljan, a Silvije Novak nekako jedva uspio nagovoriti za obnovu bar jednog ugla, onog jugoistočnog, sada mora zasjedati po hotelima i kojekakvim rupama. Zanima me gdje bi sada bile i sjednice vlade da nije bilo obnove Banskih dvora nakon onog raketiranja ili dobre stare Šuvarove Biblioteke. U Kockici valjda, gdje drugdje. Ili bi se i oni kao Sabor sastajali okolo po plesnim dvoranama hotela ili ‘ko zna gdje. U jednom malom trenutku kada su po potresenom Zagrebu ona dvojica koračali odlučno zajedno po gradu kao kakvi Duoviri Republike, odgurnuvši do poniženja ocvalog Bandića, izgledalo je da su shvatili da je vrag odnio šalu i da država preuzima glavni grad i svakako misli promijeniti sve iz korjena. No to je bio samo djelić sekunde. Plenković ima važnijeg posla, a o takvim stvarima ionako nikada nije imao ni najmanjih ideja, a mašte nema ni inače. Sve je, dakle, ostalo na resoru (onaj drugi bolje je sada i ne spominjati). I eto, preostaje nam čekati s koje strane dolaze brizarije.
► Hrvatska komora arhitekata, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Društvo arhitekata Zagreba, Udruženje hrvatskih arhitekata, Udruga hrvatskih urbanista, Hrvatski savez građevinskih inženjera, Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, Institut za povijest umjetnosti i Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata uporno šalju dopise Vladi i Gradu u kojem se zalažu za uspostavu Koordinacijskog tijela koje bi trebalo definirati sve strateške postupke, financijske modele i zakonodavne okvire obnove Zagreba. Kako bi po Vama trebalo izgledati to tijelo, odnosno vidite li konkretne ljude u tom tijelu (Vaši prijedlozi)? Kako vidite implementaciju vlastitog iskustva u ovoj situaciji?
Krešimir Galović: U potpunosti se slažem s istupom kolega arhitekata i urbanista. No napominjem još jednom da je na prvom mjestu ključno donošenje kvalitetnog zakonodavnog okvira koji će se, za razliku od ponuđenog prijedloga Zakona o obnovi, isključivo koncentrirati na zaštićenu gradsku cjelinu i to u nešto širem gradskom obuhvatu između Svetica na istoku, Črnomerca na zapadu, Ulice grada Vukovara na jugu i podsljemenskih obronaka na sjeveru, uključujući i Mirogoj te užu zonu koja obuhvaća donjogradsko središte, Gornji grad, Kaptol s Novom Vesi i dijelom Vlaške ulice. Jednako je tako važno, poput dubrovačkog primjera, hitno osnivati Zavod za obnovu Zagreba a koji mora djelovati u potpunosti neovisno od postojećih gradskih ureda i pod nadzorom također neovisnog Koordinacijskog tijela koje će strateški rukovoditi čitavim procesom, brinuti se o financiranju te zakonitosti i transparentnosti postupka. Upravo radi toga sam već nekoliko sati nakon potresa javno istupio kazavši da je važno da se svi stručnjaci koji se bave Zagrebom stave na raspolaganje za potrebe obnove. Ali i da bi interesno pogodovanje ili kadroviranje po političkoj podobnosti pri sastavljanju stručnih timova bilo pogubno za sam proces. Obnova grada Zagreba zahtijeva najkvalitetnija rješenja i svaka nemušta intervencija ili improvizacija je nedopustiva. Riječju, ovo je povijesni trenutak po kojem će nas pamtiti generacije – da li po dobru ili zlu, ovisi samo o nama i našim postupcima. Dakako kumovi i žetončići nisu dobrodošli!
Zlatko Uzelac: Uloga strukovnih udruženja mora biti prije svega kontrolna i borbena u obrani digniteta profesionalnosti, znanja i profesionalne etike, ne vidim kakva još važnija može biti pored toga. To bi trebale biti prvenstveno budne i nezavisne oči javnosti nad svim, pa i pojedinačnim procesima i aspektima obnove i budućeg razvitka koji će (ili možda i neće) iz nje proisteći. Ne vidim kako bi komore ili strukovna udruženja mogla organizirati, a osobito voditi nešto takvo prvenstveno organizacijski složeno, a zanima me baš i što bi tako zamišljeno Koordinacijsko tijelo moglo posebno iznjedriti kada je sve tu kristalno jasno, da ne može biti kristalnije. Nema mjesta, a bogme ni vremena za osobita mudrovanja. Postoje samo dvije mogućnosti. Ili treba radikalno reorganizirati postojeće zakonski odgovorne institucije, koje su ionako jedino u Zagrebu preostale u nekim svojim jezgrama, osnažiti ih, dići na noge i osloboditi u njima sada onemogućene i sputane stručne jezgre, vratiti im obavezne spone prema državi, te ih osposobiti dodatno zakonski za vodstvo jednog vrlo složenog i zahtjevnog procesa urbanističko-konzervatorsko-sanacijsko-razvojnog projekta obnove. Ili, što je puno lakše, osnovati potpuno novu instituciju s jasnim prerogativima i koordinatama u toj zadaći, koja će potom uz javnu kontrolu uključiti sve druge najbolje stručne i institucionalne potencijale i pojedince u taj proces. I jedna i druga odluka imaju svoje strane i konzekvence, pa su određeni hibridi nužni, a i potrebni, i u skladu s tim mora se onda donijeti poseban zakon. Međutim, dok god drži rasklimane ljestve Milanu Bandiću, jer – je li – ima važnijeg posla, Plenković neće donijeti ni jednu od te dvije odluke, nego će sve i dalje ostaviti resoru. A to sada znači samo ono što sam ranije spomenuo.
► Zagreb je praktički u ratnom stanju. Brojni objekti su neupotrebljivi, gradska uprava nepripremljena, ljudi prepušteni sami sebi i volonterima. Veliki broj građana uspoređuje ovu situaciju s 1990-ima. Što je Hrvatska naučila (ili nije naučila) o obnovi razorenih gradova?
Krešimir Galović: Ratnih i poratnih devedesetih godina sustav je mnogo bolje funkcionirao, uglavnom zbog naslijeđenog kvalitetnog sustava zaštite iz vremena socijalizma koji se nažalost kasnije urušio. Većina objekata stradalih u ratu odmah je privremeno sanirana, šteta temeljito dokumentirana, rađeni su planovi obnove, a kada je došlo vrijeme započela je i obnova. Nažalost, građani grada Zagreba prepušteni su sada sami sebi. Od mnogo većih posljedica upravo ih je spasila gotovo nevjerojatna samoorganiziranost i upornost potpomognuta djelovanje volontera. Gradska uprava, ali nažalost i gradski zastupnici, izgubili su potpunu kontrolu nad situacijom. Upravo u tom segmentu zavladala je potpuna stihija i, još gore, samovolja raznoraznih građevinskih firmi angažiranih od strane grada koje već danima kruže gradskim središtem s dizalicama i bez ikakva kriterija i stručnog nadzora ruše oštećene dijelove povijesnih zgrada nanoseći im pri tome još veću štetu od one nastale u potresu. Simbol ove stihije i nekontrolirane samovolje je nedavno vandalsko rušenje oštećenog djela zgrade u Ilici 73 zabilježeno i kamerom slučajnih prolaznika.
Zlatko Uzelac: Nije povijest nikakva učiteljica života, kako si to zamišljamo. Imamo brojna iskustva, ali nemamo i njihova bilanciranja, pogotovo ne onih koja i danas izravno određuju ključne okolnosti. Obnovu Dubrovnika protiv potresa nismo bilancirali, iako ona i dalje traje. I treba trajati jer je budući potres u Dubrovniku samo pitanje vremena, no zato je ozbiljno bilanciranje tamo itekako i prijeko potrebno, no ni sada sasvim sigurno nije izgledno. Nije doduše sada izgledno da bi se u obnovi u Markuševcu ili Kašini pojavio neki novi Jure Radić, ali ono što sasvim sigurno slijedi, ako se ne donese odluka o onome što sam gore govorio, to su već spomenute – brizarije. One se nisu rodile u obnovi Vukovara, ali su tamo dobile krila i razvile neslućenu moć. Razvile su se i prije pod skutama Sanadera i njegovog nadležnog ministra, ali cvatu itekako i dalje, usporene tek nezainteresiranošću Plenkovića za ono što je Ivu Sanadera ipak zanimalo.
► Petar Puhmajer, u tekstu za H-alter predviđa da će proces sanacije odnosno obnove trajati najmanje 10 godina. Vaš komentar molim.
Krešimir Galović: Kada govorimo o obnovi zaštićene cjeline grada Zagreba bilo bi potpuno pogrešno govoriti o njoj kroz prizmu obnove pojedinačno stradalih objekata, primjerice onih koji se nalaze u registru kulturnih dobara ili, kako smo ih nekada nazivali, spomenicima kulture. To samo govori o nerazumijevanju grada kao organizma, ali i problemu koji uopće muči zaštitarsku struku u Hrvatskoj, a to je vrlo anakron odnos prema procesu zaštite koji se isključivo fokusira na pojedinačan spomenik, a ne na njegovo šire okruženje i socijalne resurse. Tu na prvom mjestu mislim na razvojno-revitalizacijske procese pojedinih gradskih dijelova koji se ne fokusiraju isključivo na pojedinačni objekt, već i na poboljšanje života stanovnika npr. kroz otvaranje radnih mjesta, revitalizaciju obrta i drugih zanimanja koja su tu još do nedavno postojala a bila su značajan aspekt ekonomskog prosperiteta zajednice. S druge strane, time otvaramo i pitanje gospodarenja kulturnom baštinom. U tom je kontekstu temeljno pitanje kako spomeničku baštinu i zapuštene gradske predjele razvojno-revitalizacijskim programima učiniti ekonomski samoodrživima, odnosno kako baština može kroz ove programe pozitivno utjecati na svoje neposredno okružje i prosperitet zajednice? Lapurlatističko ulaganje u pojedinačne spomenike kulture, a da pri tome zanemarujemo navedene aspekte, ne možemo nazivati obnovom grada a kamoli revitalizacijom, a kako je riječ o procesu, on se ne može vremenski limitirati.
Zlatko Uzelac: Nadam se prvenstveno da će se uspostaviti kao integralni projekt s jasno definiranim okvirima i prioritetima, a potom i kao standardna trajna praksa, pa vremenski okviri mogu biti samo okviri prioriteta, koji su puno kraći. Ne trebamo imati neki imaginarni i magični cilj “završetka”. Grad je živi organizam, nije jedna zgrada koja se izgradi pa onda ostavi, naprimjer nakon 10 ili ne znam koliko godina. Ali ono o čemu govori kolega Puhmajer na temelju vlastitog iskustva odnosi se na obnovu glavnih i najgore stradalih spomenika, a to je svakako optimističan rok, koji podrazumijeva jaku volju države i grada, koja međutim, kako sada izgleda, nije ni blizu na vidiku.
► Krpanje zgrada, naročito onih u javnom vlasništvu, bez sustavnog protupotresnog inženjerstva, nema nikakvog smisla. Kakva su Vaša dosadašnja iskustva suradnje s inženjerima građevine u tom smislu?
Zlatko Uzelac: Kao i u svim strukama, tako i među inženjerima građevine ima izvrsnih i onih drugih, ali i onih trećih. Najgore je kada svojoj struci daju apsolutni prioritet u nečemu što zahtijeva timski rad, a što u slučajevima povijesnih građevina mora imati svog dirigenta, u čemu oni nipošto ne smiju biti jedini, a posebno ne isključivi i nesputani akteri. Tada nema ništa gore i opasnije po sudbinu spomenika, kao što je to dokazano u nizu najgorih primjera. Imao sam sreću da sam sretao uglavnom one koji to dobro razumiju, ali i one druge. Recimo u obnovi krovišta na Crkvi sv. Ane u Slavonskom Brodu nikako nisam uspio nagovoriti statičara da mimo inače povijesno pažljivo rekonstruiranog i statički neupitnog izvorno baroknog krovišta ne ubaci dodatne manijakalne količine ne samo željeznih zatega i specijalnih učvršćivanja nego i dodatne goleme željezne ploče, jer da se On mora zaštititi (a o spomeniku ionako nije znao ništa, niti ga je zanimao), a zapravo se radilo o nekom običnom dealu. No to je benigno. Građevinski inženjeri one treće vrste iskazali su se osobito naprimjer u projektima kakav je bio famozni projekt Vukovar-Vučedol-Ilok potpisujući kao nadzorni inženjeri takozvane “vantroškovničke” radove koji su dosezali i goleme milijunske svote, a ustalom brizarije su u cjelini djelo upravo određene vrste građevinskih inženjera, pa nije ni slučajno što su sada smislili da sve još samo ozakone i da onda krene njihov opći zagrebački raspašoj. Jer tu im miriše prava lova.
[1] Fokus ovog teksta je primarno na Donjem gradu, što ne znači da se minorizira nevolja Markuševca i ostalih pogođenih dijelova grada, već da su kapaciteti autorice omogućili praćenje (i terensko snimanje) zbivanja u Donjem gradu, ali zasada ne i u drugim dijelovima Zagreb.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo Krešimiru Zadravecu na ustupljenim vizualnim materijalima.
Fotografije su nastale na ulicama Donjeg grada nakon potresa i za vrijeme pandemije, dio su autorovog konstantnog dokumentiranja fenomena svakodnevice u gradu kroz višegodišnju foto seriju Zagrepčani, a snimljene su Huawei p20 pro mobitelom.
Radove Krešimira Zadraveca možete pratiti na www.instagram.com/
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
