»Jebote!« bila je reakcija dramaturginje Tee Matanović na moju fotku na Instagramu koju sam objavila krajem srpnja, na vrhuncu ljetne sezone. Na toj fotki, zrake zapadnog sunca obasjavaju mi lice, naglašavaju šampanj nijansu moje kose. Moram priznati fakat sam ispala ”komad”. 366 lajkova!
Malo iznad grudi, točnije iznad moje desne cice, pored sitno cvjetastog topića, gotovo neprimjetno se ukazuje tračak crne boje na koži. Izgleda kao tetovaža. Ali u stvari nije.
To je jedan od 3 križića koje su mi početkom srpnja iscrtali u Klinici za tumore kada sam krenula na zračenje. Ono je došlo kao finale kojim zaokružujem godinu iza mene i u kojoj sam potiho, iza scene, prolazila borbu protiv tumora ”dojke”.
Ovim riječima modna urednica i novinarka Ana Josipović otkrila je što se događalo u pozadini njezinih stiliziranih Instagram fotki i lajkova i zašto je u posljednjih godinu dana više puta promijenila boju kose i frizuru. Ana Josipović prikazala je kako izgleda borba s opakom bolešću te kako se s takvim stanjem nositi u današnje vrijeme, opsjednuto estetikom tijela. Na pop-up izložbi Kako sam lagala na Instagramu / Backstage u zagrebačkoj Laubi, održanoj na početku listopada, mjeseca borbe protiv raka dojke, prikazala je 13 fotografskih priča koje je snimila njezina sestra, Slavica Josipović, bilježeći vlastitu borbu s ovom bolešću.
Naime, jedna priča odvijala se iza očiju javnosti – u tajnosti, a druga, virtualna, uljepšana slika života, potpuno skriva posljedice borbe protiv raka, te na prvi pogled daje lažnu sliku stvarnosti na Instagramu. Svaka priča u stvari je foto instalacija koja započinje uređenim izgledom za javnost – fotografijama objavljenima na Instagramu na kojima Ana svoj gubitak kose skriva igrajući se perikama pa zbog makeovera dobiva “lajkove”. Na izložbi tim fotografijama pridružene su fotografije iz “životnog backstagea”, koje otkrivaju fragmente borbe s bolešću: gubitak kose, bolnički krevet, ožiljke od operacije… U društvu koje i dalje snažno tabuizira bolest i u predvladavajućem ozračju “instagramizacije” života, vođenom imperativom za posvemašnjom estetizacijom, ova serija fotografija kroz intimnu utakmicu protiv bolesti nudi analizu društvenih standarda ženstvenosti.
Početkom prošlog ljeta dogodio mi se tsunami u životu. Saznanje da imam rak koji nije otkriven baš ”na vrijeme” nije me preplašilo. Razljutio me. Bila sam bijesna na vlastiti život koji mi je objavio rat. Nečeg sam se ipak prestrašila. Prvo što sam pitala doktora bilo je: ”Hoću li izgubiti kosu?”. Nije me bilo strah što ću uskoro izgubiti grudi, možda umrijeti, nego zato što bih mogla izgubiti kosu. Moju dugu kosu o kojoj sam bila ovisna. Koju nisam smjela skratiti više od 5 cm jer mi je to bilo emotivno preteško. Koju sam brižno čuvala od previše feniranja i peglanja, koristila najfinije maske i preparate. Nema šanse. Biram umiranje. Kosu neću izgubiti. Za manje od dva mjeseca bila sam bez kose, trepavica, s tetoviranim obrvama, a u moj život ušle su perike.
