Često razmišljam o tome kako se, iako puževim koracima, postupno kao društvo u Hrvatskoj ipak otvaramo queer sadržajima. Kad sam krenuo s istraživanjem queer sadržaja u našem podneblju, tek sam na prste jedne ruke mogao nabrojati one koji su se otvoreno bavili tim temama i to su bili mahom umjetnici i umjetnice srednje generacije koji su godinama djelovali na sceni. Zbog toga sam bio presretan što sam imao čast upoznati Karla Štefaneka koji je glas svoje generacije i silno važan uzor mnogima svoje dobi i onim mlađima koji se premišljaju oko toga trebaju li i u svojoj umjetnosti izaći iz ormara. Karlov se rad ne spotiče oko opasnih ladica autostereotipiziranja sebe kao queer osobe, već progovara iz osobnih, suptilnih, intimnih i nježnih životnih iskustava koja su svojstvena njemu i koja nisu generalizirana. Baš zato njegov rad dopire do srca mnogih koji, neovisno o tome jesu li queer, mogu prepoznati univerzalne poruke da se osjećaš kao drugo u svom tijelu i da se želiš osloboditi tereta da netko preuzima kontrolu nad tvojim identitetom. Iako je tek nedavno krenuo djelovati na hrvatskoj sceni, Karlov doprinos već je sad značajan jer će utabati put mnogima koji dolaze nakon njega i koji od straha reakcije javnosti ne dijele s drugima svoju autentičnost u umjetnosti.
Karlo Štefanek, porijeklom iz Zagreba, multidisciplinarni je umjetnik. S osamnaest godina seli u Amsterdam, gdje njegova prva izvedba Veneration of St. Sebastian za CC Amstel i festival Becoming označava ključan trenutak u kojem otkriva sklonost prema performansu, oblikujući smjer njegovih kasnijih radova. Njegovi radovi kombiniraju provokativne i društveno angažirane elemente, izazivajući gledatelje na razmišljanje o vlastitim identitetima i silama koje ih oblikuju. Štefanek trenutno živi i radi između Zagreba, Amsterdama i New Yorka.
► Kao multidisciplinarni umjetnik svoje si obrazovanje završio na Amsterdamskom institutu za modu. Kako je to iskustvo oblikovalo tvoj daljnji umjetnički razvoj i na koji način interdisciplinarnost doprinosi tvojoj umjetničkoj praksi?
Karlo Štefanek: Klasičan odgovor svakog umjetnika bio bi da smo od svojih početaka uvijek bili umjetnici. Meni je, međutim, trebalo vremena da si dopustim proglasiti se jednim. Oduvijek sam crtao i slikao, a onda sam krenuo plesati, izvoditi i pjevati u zboru. Kasnije sam mislio da ću se baviti dizajnom – zapravo, moje prvo ozbiljnije obrazovno iskustvo bilo je na Parsons School of Design u New Yorku gdje sam se odmah zaljubio u dizajnerski proces. Nakon povratka iz New Yorka, upisao sam fakultet dizajna u Amsterdamu.
Srećom, prva godina tamošnjeg programa bila je otvorena, omogućujući studentima da istraže tri smjera: dizajn, branding i biznis. Shvatio sam da me najviše privlači upravo početni korak dizajnerskog procesa – istraživanje i konceptualizacija – pa sam se tako opredijelio za branding. On se pokazao kao idealan spoj vizualnog i tekstualnog, a svidjelo mi se i to što je branding sveprisutan u našoj svakodnevici, što dopire i komunicira s publikom. Mislim da umjetnost ne bi trebala biti elitistička, već bi ona trebala težiti komunikaciji sa svima. Ja sam dijete pop kulture i masovnih medija, i vrlo često se poigravam metodama koje koriste marketing ili grafički dizajn.
Upravo je tijekom studija nastao prvi rad iz autoportretne serije Self-titled, kao odgovor na zadatak u kojem sam trebao vizualno konstruirati svoj alter ego. U seriji zapravo režiram vlastiti lik mehanizama, poput mistificiranja i autofikcije, kojima masovni mediji osvajaju javni prostor. Kasnije, kada sam htio imati još javniji, direktniji i intimniji odnos s publikom, tu autoportretnu seriju pretvaram u performanse. Studij u Amsterdamu za mene je bio plodan, ne samo zbog obrazovanja, već i zbog same umjetničke scene koju mi je ponudio. Prvi performans izveo sam upravo tamo, u suradnji s nizozemskim umjetnikom Tobiasom Mudom, u kazalištu CC Amstel. S tim sam se performansom zapravo vratio malom Karlu koji je oduvijek htio biti izvođač i, jednom kada sam to osvijestio, ubrzo sam shvatio da je moj odabir fakulteta i dizajna bilo razrjeđivanje vlastitog identiteta i kreativnosti u nešto što ima siguran profesionalni okvir. Tad sam osjetio da ne mogu živjeti u sigurnosti. To jednostavno nije za mene.
► U seriji radova Self-titled, kojom se od 2022. baviš konstrukcijom i dekonstrukcijom vlastitog identiteta, koristiš različite medije, uključujući kolaž. Što te privuklo upravo tom mediju i kakvu ulogu u radu ima tekst?
Karlo Štefanek: Kolaž me kao medij privukao svojom sposobnošću da fragmentira i rekombinira različite elemente, što podsjeća na slojevitost i fluidnost identiteta kojim se bavim. Ta serija radova uključuje fotografiju, skenografiju, kolaž i ostale analogne manipulacije, ali čak i na te radove na papiru gledam kao na svojevrsne performanse – bilo zbog načina izrade, bilo kroz njihovu interakciju s publikom. Većina mojih performansa spada pod tu (auto)portretnu okosnicu serije.
Tekst u mojem radu igra ključnu ulogu. Koristim se raznim metodama – od dnevničkih zapisa, manifesta pa do aproprijacije riječi posebice iz pop i online kulture. Smatram to neraskidivim simbiotskim odnosom – slika dolazi od teksta, tekst dolazi od slike.
► Unutar tog ciklusa orkestrirao si vlastitu simboličku smrt. Na koji način smrt kao motiv omogućuje reinterpretaciju identiteta u tvojoj umjetnosti? Postoji li razlika u tome kako se identitet pojavljuje prije i nakon tog „umiranja”?
Karlo Štefanek: Smrt u mojoj umjetnosti nije kraj, već reinvencija. Ona postaje alat za rastavljanje, za čišćenje od zadanih kategorija, vanjskih i naslijeđenih projekcija i značenja. Orkestriranjem vlastite smrti u tom radu stvorio sam priliku da ispitam što ostaje nakon dekonstrukcije, što je suštinsko i neizbrisivo u procesu identifikacije. Prije tog „umiranja“, identitet se oslanjao na kontinuitet – na određenu povijest, ime, tijelo. No, smrt omogućuje rekonstrukciju. U njoj prestajem biti jednoznačno određen i otvaram prostor za vlastitu mitologiju koja nije vezana uz zadane norme. U tom smislu, posthumnost u mojoj umjetnosti omogućava radikalnu slobodu da u vlastitom odsustvu pronađem novu prisutnost.
► Nedavno si s Aleksom Jovanovićem, pod kustoskom palicom Bojane Jovanović i Marte Radman, realizirao izložbu Posthumne persone u Galeriji na katu Kulturno-informativnog centra u Zagrebu. Smrt je i ovdje ključna tema – na koje si je sve načine želio istražiti u okviru ove izložbe?
Karlo Štefanek: Aleksa i ja smo se u našim razgovorima osobito zadržali na radovima koji identitet istražuju kroz njegov nestanak. Aleksa tako, kroz serije slika The Silver Hour i aljeks, proučava samospoznaju, portretirajući mrtve osobe pronađene na internetu, pritom zadržavajući i vlastitu i njihovu anonimnost, dok ja u svom radu koristim vlastiti lik, izlažem ga u printu i u potpunosti dijelim s publikom. Na neki način obojica preuzimamo alter ego – Aleksa kroz internetski pseudonim aljeks, a ja kroz proces mistificiranja vlastitog imena. Uz taj rad, moje osmrtnice objavljene u dnevnim novinama vežu se pitanja o procesima koji prate smrt – njeno tabuiziranje, pretvaranje u kapital, njenu povijest koja pokazuje da je najbogatiji umjetnik mrtav umjetnik, pitanje sjećanja, postoji li čovjek kada je on rastrgan na tri adrese ili sam za neke ljude već odavno mrtav ili, jednostavno, nitko više ne čita novine? Rad The Artist Has Died bio je i igra s medijem – ako danas bilo tko može kupiti prostor u novinama i objaviti nešto što se uistinu nije dogodilo, što to govori o suvremenom novinarstvu? Posljednji aspekt rada bio je i odnos prema umjetnosti – onoj suptilnoj, dostupnoj svima. Svatko je za 1,80 eura mogao imati moj rad.
Aleksa i ja smo u taj dijalog htjeli ući u galerijski prostor i s novim zajedničkim radom pa je tako nastao Evil Morning, performans izveden na Valentinovo, noć prije otvorenja izložbe. U tom performansu okupiramo galerijski prostor tijekom cijele noći, ulazeći u njega iz dviju kontrastnih perspektiva: Aleksa, koji pati od hipnofobije – straha od sna, u njegovu slučaju uzrokovanog bojazni da bi u snu mogao umrijeti – i ja, koji se kao hipnofil osjećam najsigurnije upravo dok spavam, doživljavajući san kao bijeg od stvarnosti i svojevrsni ideal smrti. Tijekom noći pokušali smo djelovati na te fenomene raznim metodama – održavanjem budnosti, stvaranjem novih radova, razgovorima, doom-scrollanjem TikToka i drugim intervencijama. Dokumentacija performansa ostala je u obliku instalacije kroz višesatni video instaliran na krevetu na kojem smo bdjeli.
► Vidiš li smrt u umjetnosti kao način suočavanja s osobnim traumama ili pak kao njihov katalizator? Kako se ta dinamika odražava u tvojoj umjetnosti?
Karlo Štefanek: Ovisi o radu. Suočavanje mi se obično događa u fazi istraživanja i konceptualizacije, dok katarza nastupa u trenutku javnog izlaganja. Često imam osjećaj da time zatvaram jedno poglavlje, no dijalog s publikom nerijetko otvara nova pitanja, koja zatim vode do novih radova ili širenja postojećih. Tako je objava osmrtnice potaknula niz novih radova, uključujući manifest How To Die As An Artist In 7 Steps, dok je Against Self – vikanjem svih onih rečenica koje sam godinama slušao o sebi, svih nesloboda koje su oblikovale moj identitet – zaista razriješio mnogo toga između mene i Zagreba, grada koji sam rano napustio i s kojim sam oduvijek imao neriješen i nedefiniran odnos.
► Kao dio serije Self-titled, izveo si performans Against Self u sklopu prošlogodišnjeg festivala Perforacije. Rad je uključivao marširanje kroz grad s transparentima te izvedbeno čitanje proglasa. Spomenuo si da si ga koncipirao kao walking gallery – možeš li detaljnije objasniti taj koncept?
Karlo Štefanek: U Against Self ključan je sam čin hodanja – ne samo kao fizički pokret, već i kao misaoni proces. Hodanje je povijesno povezano s razmišljanjem u filozofiji, ali i s politikom. Walking gallery je moja verzija muzeja u pokretu, ali umjesto tišine, ovdje imaš buku, kaos i kontradikcije. To nije izložba koju pasivno promatraš – to je ona koja prolazi kroz tebe, koja te gura u vlastiti spektakl.
U radu koristim jezik demonstracija, ali ga izokrećem. Transparenti koje nosimo nisu parole s jasnim zahtjevima, nego tekstovi koji se preklapaju, poništavaju i otvaraju prostor apsurda. Političke su parole ovdje zamijenjene nizom ispraznih vrijednosnih sudova: „Ja sam protiv svega i svačega”, „mi smo za sve i svašta”, „mi branimo svoje vrijednosti” ili „ja znam zašto sam ovdje”. Česta kontradiktornost ovih izjava je u kombinaciji posuđivanjem termina poput „kulturalni marksizam”, „pravi Hrvat” te “kćeri i sinovi” iz suvremene desno-populističke retorike. Tu su moji autoportreti, radovi mojih kolega i rečenice koje ti zvuče poznato, ali ne znaš točno odakle, jer ih negdje već jesi čuo. Taj koncept ujedno ima inicijativu decentralizacije umjetnosti izvan institucionalnih okvira ili bijelih praznih kubusa te poticanje raznolikih umjetničkih izraza u javnim prostorima.
► Uoči prošlogodišnjeg Venecijanskog bijenala izveo si performans Missing in Venice, dijeleći letke s vlastitim licem i natpisom na engleskom i talijanskom, na kojima je pisalo da si nestao. Isti si performans izveo u više različitih gradova. Kako si birao lokacije i koju ulogu ima participativnost u tom radu?
Karlo Štefanek: Performans Missing nikada ne funkcionira na isti način, jer njegova izvedba uvijek ovisi o kontekstu i prostoru koji zauzima. Lokacije nisu bile nasumične; Amsterdam, New York, Venecija i Pariz nisu samo gradovi s jakom umjetničkom i institucionalnom prisutnošću, već i prostori u kojima se pitanje vidljivosti i nevidljivosti uvijek iznova postavlja.
U Veneciju sam otišao kako bih predao preostala dva rada iz triptiha Self-titled za izložbu u hrvatskom paviljonu u sklopu projekta By the Means at Hand umjetnice Vlatke Horvat. Iako je svako izlaganje na Bijenalu značajan uspjeh za umjetnika, kao netko tko često djeluje u javnim prostorima kroz gerilske intervencije usmjerene na kritiku tih istih institucija, nisam mogao ignorirati pitanje što moje prisustvo u Veneciji zapravo znači. To me vratilo promišljanju ovog rada.
Za razliku od prethodnih verzija u kojima su plakati bili anonimno postavljeni po gradovima, u Veneciji sam ih dijelio izravno ljudima, iz ruke u ruku. Poruke poput „Last seen questioning the value of participation” i „Missing an audience”, ispisane na talijanskom i engleskom, u kontekstu Venecijanskog bijenala – jedne od najvećih svjetskih izložbi, obilježene strogo definiranim hijerarhijama, selekcijskim mehanizmima i iscrpljujućom dinamikom – pretvorile su performans u komentar upravo te iscrpljenosti. Ne samo fizičke i emocionalne iscrpljenosti – umora od potrebe da se stalno bude prisutan, viđen, pronađen – već i one institucionalne, one koja zahtijeva stalno prisustvo, objašnjavanje i potvrđivanje vlastite relevantnosti.
► Performans Hyaluron izveo si i dokumentirao 2022. godine, bilježeći vlastitu transformaciju kroz estetski zahvat hijaluronskim filerima. U svom si statementu naveo da se rad referira na umjetničku praksu ORLAN. Na koje su načine tvoji i njezini procesi bliski i gdje se tvoj rad odmiče od njezinog koncepta?
Karlo Štefanek: Dok je ORLAN koristila operativne zahvate kako bi destabilizirala kanone ljepote kroz čin „poružnjivanja”, moj pristup se kreće prema standardiziranoj ideji ljepote, prema poliranju i unapređenju, ali s istom namjerom alijenacije oba tijela. Hyaluron postavlja pitanje – ako je tijelo beskrajno nadogradiv objekt, gdje prestaje autentičnost, a gdje počinje hiperrealnost posthumanog tijela?
U oba slučaja tijelo je mjesto manipulacije i ono postaje skulptura u nastajanju. Dok je ORLAN-in pristup operativni, radikalan i nepovratan, Hyaluron se bavi proceduralnim, dostupnim, gotovo trivijaliziranim intervencijama. Zanimala me normativnost takvih zahvata, njihova „nevidljivost“ i reklamirana „prolaznost” i rutina koju zahtijevaju. ORLAN ne prihvaća standarde, a ja ih svjesno pratim i javno razotkrivam. Iako je izveden u Amsterdamu, o radu sam počeo razmišljati još u Hrvatskoj inspiriran balkanskom estetikom oblikovanom po turbofolk divama i reality zvijezdama. Rad je neminovno drukčiji i zbog tijela na kojem se izvodi – muško naspram ženskog tijela, dvadesetogodišnjeg naspram četrdesetogodišnjeg – jer svaka od tih varijabli nosi vlastite kulturne kodove i narative.
► U performansu 139 Letters to Noa Marlo čitao si intimna pisma upućena Noi Marlu – prvo iz New Yorka, a kasnije iz Zagreba. Što te potaknulo da ta pisma podijeliš s publikom i kakve si emocije i ideje želio prenijeti izvedbenim aspektom rada?
Karlo Štefanek: Rad sam započeo pisati u New Yorku nakon što sam mjesecima bio u intenzivnom odnosu i suživotu s Noom Marlom. Kada sam iznenada otišao u New York, osjećao sam snažnu potrebu da se vratim pisanju. Nedostajala mi je bilo kakva rutina, moj život u Amsterdamu, obitelj, prijatelji i on. Kako je komunikacija između nas sve više patila – zbog udaljenosti, različitih vremenskih zona, ali i naše nemogućnosti da održimo onu povezanost koju smo imali – odlučio sam mu pisati svaki dan. No ta pisma nisam slao. To sam čekanje pretvorio u ritual – svakodnevno bih izlazio u vrt, fiksirao kameru i fotografirao se među promjenama koje su se događale u okolišu. Nakon nekoliko mjeseci, morao sam se vratiti – prvo u Amsterdam, zatim u Zagreb – prekinuvši planiranih 139 dana u Americi. Ipak, nastavio sam pisati sve do posljednjeg, 139. pisma. Projekt je time zadržao svoj izvorni naslov, a istovremeno prerastao u nešto što nisam mogao planirati.
Ideja da ih pročitam prvi put pred publikom došla je u sklopu grupne izložbe u Groningenu. Iako su pisma već bila napisana, projekt je u tom trenutku još uvijek bio u razvojnoj fazi. Do tada ih nisam čitao naglas, ni dijelio s ikim, pa ni s Noom. Zanimalo me kako će zvučati izgovorena, kako će ih publika doživjeti i kako će glas utjecati na njihovu teksturu. Čitanje je za mene bilo katarzično, a publika je postala sudionik u tihom, meditativnom slušanju. Onda sam u jednom trenutku, među licima u publici, ugledao Nou. Došao je. Njegova reakcija bila mi je jedna od vrjednijih, jer je ipak bila reakcija osobe kojoj su pisma i posvećena.
► Kako u svojoj umjetnosti promišljaš odnos između privatnog i javnog, posebno kroz taj performans? Jesu li pisma, u trenutku kada su postala izvedba, poprimila novo značenje? Kako je ta odluka da ih izgovoriš pred publikom utjecala na tvoje razumijevanje osobnih granica, kako u umjetnosti, tako i izvan nje?
Karlo Štefanek: U svojoj umjetnosti uvijek nastojim balansirati između autobiografije i autofikcije. Nikada ne želim potpuno razotkriti ono pravo od onoga što se nije dogodilo. Taj je rad jedan od najiskrenijih radova koje sam dosad napravio. Kroz taj sam proces shvatio koliko je važno razumjeti da, unatoč vlastitoj otvorenosti prema publici, postoji odgovornost prema onima koji su aktivni dio tog narativa. U razgovoru s njima morao sam napraviti određene prilagodbe kako ne bih narušio njihovu intimu. Meni to dolazi prirodno – ne razmišljam dvaput prije nego što se potpuno predam publici. Međutim, naučio sam da je to sklizak teritorij.
► Tijekom razgovora istaknuo si da queer ima ključnu ulogu u tvojem radu. Kako osobno doživljavaš queer i na koji se način taj pojam reflektira u tvojoj umjetničkoj praksi?
Karlo Štefanek: U radu poput 139 Letters to Noa Marlo, opisujem ljubav i čežnju koje nastaju i koje se razvijaju izvan svih heteronormativnih okvira. Ovdje mi na pamet padaju poznati primjeri poput Petrarce i njegove Laure ili Dantea i njegove Beatrice. Mislim da je epistolaran format inherentno queer, upravo zbog svoje arhitektonike, koja je kroz povijest uspjela sakriti mnoge ljubavnike koji to u svoje vrijeme nisu mogli biti – Virginiju Woolf i Vitu Sackwille West, Allena Ginsberga i Petera Orlovskog, Ednu St. Vincent Millay i Edith Wynne Matthison…
U radovima poput Against Self, svoje ime koristim umjesto onog „opasnog Drugog” protiv kojeg su fašistički „prosvjedi” najčešće usmjereni, a u radu FAG, riječ koju sam slušao cijeli život, uzimam nazad najagresivnijim činom – pucnjem. Taj pucanj je zvučni simbol oslobođenja i mojeg preuzimanja kontrole. Ne gledam riječi kao fiksne, pa mi pojam queera daje dovoljno prostora i slobode. Volio bih kad bismo svi mogli živjeti kao Woolfin Orlando – biti i jedno i drugo, i ništa od toga, i sve odjednom.
► Koji su tvoji budući planovi i gdje ćemo tvoje radove uskoro imati priliku vidjeti?
Karlo Štefanek: Trenutačno sam u Zagrebu na Dominovom mentorsko-rezidencijalnom programu Queer Art Hub, za koji nastavljam rad na knjizi 139 Letters to Noa Marlo. U travnju izlazi moja prva publikacija Bridges u amsterdamskoj knjižari Athenaeum Nieuwscentrum. Ove godine pripremam samostalne izložbe u Dubrovniku i Banjoj Luci, uz novi performans koji razvijam za te prigode. U studenom slijedi duo izložba s umjetnicom Stelom Mikulin u Osijeku, a na jesen ću predstaviti nove radove na 60. Zagrebačkom salonu.
Portreti: Maja Bosnić
Intervju je dio projekta DIJALOZI S UMJETNIČKOM SCENOM Udruge Vizkultura koji je sufinanciran sredstvima Grada Zagreba
