Kako u fragmentima svakodnevice prepoznati znakove koji upućuju na širu društveno-političku situaciju pitanje je kojem je likovni umjetnik, kustos i kritičar Antun Maračić, s kojim smo razgovarali prije nekoliko godina, posvetio svoj umjetnički opus. Pronalazeći u neposrednom okolišu prizore u kojima se na mikro-razini ogleda opće stanje društva, Maračić se već desetljećima poigrava vizualnim i semantičkim razinama svakodnevnog. Njegova predstojeća izložba u zagrebačkoj Galeriji SC okupit će fotografije koje kroz motiv zlata progovaraju o dominantnim vrijednostima poslijeratnog, tranzicijskog društva.
Izložba pod nazivom Zlatna žila održat će se u Galeriji SC od 19. veljače do 5. ožujka. U petak, 19. veljače, izložba će se moći pogledati od 18 do 21 sat, a nakon toga radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati.
U prvotnom, doslovnom značenju, zlatna žila sintagma je koja označava stvarnu činjenicu sretno napipanog traga zlata, metala maksimalne, prototipne dragocjenosti, amblematske mjere svih vrijednosti. Zlato se krije i tajanstveno provlači kroz dubine podzemlja ili pješčane nanose neizvjesne dužine, čineći diskontinuiranu liniju koju treba detektirati te plemeniti metal izolirati i mukotrpno izvlačiti iz tona ostatka bezvrijedne materije.
Potom, ta se sintagma rabi kao metafora duhovnih vrijednosti koje se također kao zrnca spoznaje otkrivaju u magmi nepečenih i nebrušenih misli; po nekoj inicijalnoj “heureka-ideji” kao začetku mudrosti koja se razvija i bubri slijedom nanjušenog, dragocjenog smisaonog traga.
U materijalu ove izložbe “zlatna žila” se manifestira kao linija različitih varijacija motiva uglavnom doslovno vezanih za zlato i proizvode od zlata. No tim je motivima zajednička suprotnost izvornom značenju termina, negativni predznak te dosljedno – ironična intonacija. Jer, umjesto akumulacije materije iz naslova, riječ je o njezinu nestajanju, odsutnosti.
Najraniji radovi nastaju u 90-im godinama prošlog stoljeća, početkom i za vrijeme rata, kada je iz zlatarskih izloga bio uklonjen sav dotad izlagan nakit, a ostali su samo prazni stalci za ogrlice, prstenje, naušnice…
Upravo taj motiv praznih zlatarskih izloga ukazivao mi se kao sublimni znak ratne destrukcije, opustošenja i praznine. Pod naslovom Ispražnjene zlatarne varirao sam ga koristeći se originalnim praznim zlatarskim stalcima u kombinaciji s fotografijama drugih indikativnih motiva praznine kao ratne posljedice. Tako sam u više navrata postavljao izložbe-instalacije (u Dubrovniku, Zagrebu, Rovinju), a jedan od brojeva francuskog umjetničkog časopisa L’Ollave uredio sam fotografijama praznih zlatarskih izloga u kombinaciji s navedenim motivima. Nekoliko velikih povećanja tih fotografija izlažu se ovom prilikom prvi put.
Dvadesetak godina poslije, bez primisli na njegovanje tematske linije (štoviše, tek tada sam osvijestio taj nehotičan lajtmotiv), opet se pojavljuje zlato. Drugim povodom i vizualno u posve različitom, ovaj put “bučnom” izdanju, no također u procesu svoje evaporacije, odnosno – tranzicije.
Sredinom 2000-ih, naime, u Zagrebu i u drugim hrvatskim gradovima dolazi do masovne pojave stotina stanica za otkup zlata. Prema mišljenju upućenih, riječ je o biznisu sumnjive zakonitosti, no u svakom slučaju pojava indicira drastičnu pauperizaciju, kako građana prisiljenih na prodaju obiteljske zlatnine, tako i države, jer se otkupljeno zlato topi i pretvara u poluge koje se prodaju u inozemstvo. “Pitoresknost” i semantika tih trgovina sugerira persuazivnu nervozu, žurbu da se potencijalnog klijenta što prije i bez ikakvih mogućih propusta nagovori na prodaju. Tako, osim jakih žutih i crvenih boja podloge i slova višekratno repetiranih informacija-reklama koje prekrivaju cjelokupne staklene i ine površine u zoni lokala, uz uvjeravanja da je riječ o dobrom poslu, najboljim cijenama, neupitnoj legalnosti transakcije… tu su i rojevi strelica koje sa svih strana upućuju na ulaz.
Takvi se lokali često pojavljuju u nizu ili se više njih nalazi na maloj udaljenosti u istoj gradskoj ulici. Na fotografijama koje čine drugi segment izložbe nastoji se pokazati njihova agresivnost i brojnost u urbanom okolišu.
Poveznica ideje zlata ponavlja se i u radu posve drukčijem od ostalih, u intimnom radu nastalom 2006. u Dubrovniku, posvećenom prijateljskoj osobi Lučija Capursa i njegovu kafiću Libertina koji u tamošnjega svijeta (ali i gostiju sa strane) ima značajnu poveznu socijalnu funkciju, dimenziju topline društvenog uterusa, jedinstvenoga humanističkog punkta. Uz fotografiju domaćina i slučajno okupljenog društva gostiju “betule”, snimljenu u trenutku koji sam oćutio tipičnim za ozračje mjesta, odlučio sam pripojiti tekst – parafrazu poznate slobodarske dubrovačke maksime, uklesane na tvrđavi Lovrijenac: Non bene pro toto libertas venditur auro (Sloboda se ne prodaje za sve zlato svijeta). Za ovu prigodu, naime, riječ libertas zamjenio sam imenom kafića pa maksima sada glasi: Non bene pro toto Libertina venditur auro. A libertina izvorno naziv je dubrovačkog novca iz 18. stoljeća koji je, da intriga bude veća – srebrenjak! Tako ispada da se srebro, nižerangiran metal po plemenitosti i vrijednosti, točnije – tek jedan srebrenjak! – ne mijenja “za sve zlato svijeta”.
Sljedeći rad, serija fotografija Na početku Ulice ni imenom ni doslovnim sadržajem ne implicira pojam zlata kao neposredan motiv. Uključuje, međutim, u duhu značenja zlata kao materijala i ideje maksimalne vrijednosti, neke supremne moralne i materijalne ideale. Sublimira rodoljubnu srčanost, empatiju, podršku i vjeru, s jedne, te konzumnu bombastičnost uz promicanje statusnih simbola, simulakruma sreće (dakle opet vrijednosno maksimalističkih pojmova) – s druge strane.
O čemu je konkretno riječ? Evo, na samom početku, odnosno na fasadi prve kuće zagrebačke Ulice grada Vukovara, uoči obljetnice njegova pada, 2012. godine, grupa Bad Blue Boysa oslikala je donju trećinu velike prazne zidne plohe zgrade. Na muralu su nabrojeni simboli grada i države: vukovarski Vodotoranj, hrvatska zastava, križ s hrvatskim grbom i pleterom. Iznad slike je ispisana njezina poruka-naslov: Iz krvi i bola niknut će cvijeće, što je stih preuzet iz pjesme jednog zagrebačkog kantautora nastale za vrijeme napada na Vukovar u zimu 1991. Kao ilustracija naslovnog stiha, na desnoj strani murala naslikan je buket žarkocrvenih ruža.
Iznad te zidne slike, na dvostruko većoj površini velike fasade višekatne zgrade izmjenjuju se golemi, mnogo agresivniji vizuali, reklame za automobile, kreditne kartice, prodajne centre…
Odnos konstante murala (koji tu nepromijenjen stoji godinama) i varijable komercijalnih reklama, montaža baziranih na bučnim kolor-fotografijama koje se periodično mijenjaju, groteskan je, u konsekvenciji blasfeman spoj patosa domoljubne emocije koja evocira tragičan udes “grada mučenika” i bezdušnosti konzumnog utilitarizma. Posljednja verzija u izloženoj fotoseriji uključuje i markantni dodatak donjem dijelu slikovne dvokomponentne sintagme. Naime, na dan komemoracije vukovarske ratne tragedije, u studenome prošle godine, na tlu neposredno ispod murala postavljene su stotine lampiona; kao element dodatnog pijeteta, ali i dodatnog priloga tužnoj nesklapnosti u odnosu na gornji, reklamni dio cjelokupnoga fasadnog vizuala.
Kada sam jednom prilikom slučajno prolazio tim dijelom grada, zaintrigiran odnosom dviju inkompatibilnih likovnih komponenti, snimio sam prizor, a da pritom nisam pomišljao na kontinuitet serije. No, kako su godine prolazile, gornja se slika mijenjala pa sam te, nove verzije odnosa u sljedećim nailascima dodavao foto-zbirci. Tako je nastala serija, odnosno uspostavila se neplanirana, nehotična motivska “zlatna žila”.
A što se tiče samog naslova izložbe, osim svojega smislenog obrtanja s obzirom na značenje preuzetog termina/fraze, tj. njegove ironične aplikacije s obzirom na značenje prezentiranih sadržaja, on uključuje i inverziju smjera. Naime, u doslovnim slučajevima “zlatna žila” kreće od točke svojeg mjesta otkrića. Otuda se potom slijedi njezina linija koja vodi u dubinu zemlje ili u daljinu pješčanih nanosa. U ovom slučaju metaforički primijenjene sintagme, međutim, “zlatna žila” se uspostavlja retrogradno i kreće od kraja prema početku jer, kako već rekoh, potku konkretnog motiva osvijestio sam tek dvadesetak godina kasnije, nakon više realiziranih radova, odnosno fotoserija.
Štoviše, u ovoj prezentaciji “žila” i ne seže do samih svojih početaka, do “inicijalnih dubina”. Neki njezini raniji segmenti, koji prethode izloženim radovima, nisu ovdje prisutni. Dio njih zato što su se zagubili zbog mog čestog seljenja u mlađim danima te nedostatka radnog i skladišnog prostora, a neki koji datiraju iz 1990. godine izostavljeni su zbog viška svoje “primijenjenosti”, odnosno uže vezanosti za znakove konkretnog vremena i događaja; zbog moguće semantičke predominantnosti koja bi zasjenila bit teme izložbe i odvukla pažnju u neželjenu dnevnopolitičkom smjeru.
Ovdje izloženi radovi nastali su više-manje kao plod vizualnih en passant-poticaja u gradskom okolišu; zbog plastičke ili psihološke intrigantnosti zatečenih prizora, bez apriornog projekta, odnosno tendenciozne aktivističko-moralističke nakane.
No, osim svjesne (auto)ironičnosti koja proizlazi iz odnosa materijala s odabranom naslovnom sintagmom, podtekst percepcije i njezine materijalne vizualizacije neplanirana je projekcija osobnih unutrašnjih stanja i osjećanja svijeta. Nije riječ, dakle, o trademarku motiva-teme, već o njihovim spontanim pojavama. Motiv se, poput rijeke ponornice, pojavljuje svojevoljno, neplanirano, i osvješćuje retrogradno. Njegova obrada i eksterioriziranje daju mi prigodu da steknem uvid u vlastiti “psihotrend”, odnosno da ojačam vjeru u vlastitu strukturiranost. No istodobno, čini se, događa se i stanovita sekcija šireg konteksta kojemu životno i radno pripadam. Tako rad ne samo da stječe “pravo građanstva” u javnosti nego možda dobiva i ulogu katalizatora vidljivosti nekih važnijih aspekata prostor-vremena u kojemu se zatječe.
Antun Maračić
