U gustoj borovoj šumi na slovenskoj obali, u gradiću Ankaranu, lani je izgrađeno groblje koje na dojmljiv način spaja arhitekturu i mediteranski krajolik, povezujući šumsko i morsko prostranstvo u prostor kontemplacije. Ovaj impresivan projekt osmislili su arhitekti Uroš Rustja, Primož Žitnik, Mina Hiršman i Mateo Zonta te krajobrazni arhitekti Ana Kučan, Luka Javornik i Danijel Mohorič. Projekt je nastao u okviru suradnje arhitektonskog studija Void arhitektura i studija krajobrazne arhitekture Studio AKKA.
Za projekt su upravo ovjenčani prestižnom Plečnikovom nagradom u kategoriji javnog prostora. Riječ je o najvišem slovenskom državnom priznanje za arhitekturu koje se već više od pola stoljeća dodjeljuje izvanrednim postignućima u oblikovanju prostora. Nazvana po Joži Plečniku, jednoj od najznačajnijih figura europske arhitekture 20. stoljeća, nagrada predstavlja vrhunsko priznanje za originalnost, inovativnost i doprinos prostornoj kulturi.
Kako navodi autorski tim, groblje Ankaran u svojoj koncepciji uspostavlja dijalog između prisutnosti i odsutnosti, fizičkog i transcendentnog. Vertikalnost borove šume i prostranstvo morskog horizonta metaforički odražavaju ljudsko stanje između zemaljskog i onostranog. Pristup groblju vodi preko ulaznog trga do oproštajnog paviljona na prvoj terasi, čiji se arhitektonski jezik stapa s geometrijom potpornih zidova. Tu započinje put žalovanja i simbolički prijelaz iz javnog u intimni prostor. Paviljon se sastoji od četiri cjeline: ulaznog platoa, oproštajne kapele, natkrivenog prostora s pogledom prema šumi te servisnog volumena. Oblikovanje paviljona potiče spokojnu atmosferu i dostojanstvo posljednjeg rastanka.
Serpentinasta staza vodi posjetitelja kroz koreografirani slijed prostornih sekvenci, izmjenu ambijenata svjetla i sjene, zatvorenosti borika i otvorenosti horizonta. Svaki ulaz u novo grobno polje donosi simbolički zaokret prema moru, dok staza istovremeno služi kao obredni put i javna parkovska komunikacija integrirana u mrežu okolnih puteljaka. Kao takva, tipologija groblja predstavlja hibrid između šumskog, i za kulturni prostor Ankarana karakterističnog obzidanog groblja, stvarajući javni prostor zajednice koji istovremeno kultivira dostojanstven i kontemplativan prostor pijeteta.
Materijalna paleta izvire iz lokalnog fliša: grubi prani beton potpornih zidova preuzima zemljane tonove i haptičku kvalitetu terena, dok brušeni beton naglašava elemente posebne simboličke važnosti. Dodirni elementi izvedeni su u hrastovini, nadgrobne ploče i pokrovi niša u kraškom vapnencu, dok staza od svijetlog betona ‘lebdi’ iznad travnatih površina. Zajedno, elementi groblja artikuliraju prostor između gustoće šume i otvorenosti obzora, između intimne kontemplacije i kolektivnog obreda.
U obrazloženju žirija za dodjelu Plečnikove nagrade stoji: Koncept groblja izravno se integrira u padinu šumskog ruba te doživljaj mjesta povezuje s percepcijom krajolika u širem mjerilu. Arhitekti premošćuju visinsku razliku iznimno zahtjevne lokacije pomoću rampi koje posjetitelja vizualno povezuju s horizontom i različitim šumskim ambijentima. Raščlamba jedinstvenog prostora za ukop na više dijelova, pri čemu se pojedinačna grobna polja utapaju u okolnu šumu, otvara mogućnost ispreplitanja šumskog krajolika s prostorima grobova. Time se suptilno aktivira potencijal javnog prostora i istodobno ga se štiti, nudeći korisnicima parkovno uređenje koje nadilazi zadani program i sam prostor groblja.
Koncept se na više razina poigrava s nadilaženjem mjerila. Parkovni karakter groblja i njegovo povezivanje sa šumskim stazama inovativno odgovara na neposredni širi kontekst. Istovremeno, širi prostor krajolika te njegova otvorenost prema horizontu i nebu usmjeravaju korisnika na kontemplaciju i produbljeni doživljaj svijeta i prostora, čak i unutar strogo omeđenih grobnih polja. Novo uređenje, oblikovanjem vegetacije alepskim borom i čempresima, uspješno se umješta u krajobrazni kontekst, dodajući prostoru groblja simbolička značenja. Koncept demonstrira izvrsno ovladavanje vertikalnom artikulacijom područja, kojom se jednostavnim oblikovanjem međusobno povezanih terasa istovremeno rješavaju visinske denivelacije i uspostavljaju veze s okolinom.
Procesijski put započinje s oproštajnim paviljonom, vodeći pokraj vodenog ambijenta i reinterpretacije zvonika. Streha kroz koju raste drveće označava granicu između svijeta živih i svijeta mrtvih. Ovo mjesto prijelaza, svojim apstraktnim elementima, evocira teme pročišćenja, transcendencije, prolaznosti i cikličnosti života, uspijevajući u suglasju sa širim krajolikom stvoriti jedinstveno kontemplativno ozračje. Autorski senzibilitet za mjerilo i specifičnosti lokacije omogućio je stvaranje višeslojnog arhitektonskog djela, iz kojeg se iščitava još jedna bitna značajka. Posebna je pažnja posvećena materijalnosti, koja teksturom i bojom odgovara na semantiku mjesta. Zemljana boja betona stvara toplu atmosferu te gradacijom tekstura suptilno uvodi prisutnost zemlje u perceptivni doživljaj već na samom početku, da bi njezina neposredna materijalnost, kroz šumske sekvence, odzvanjala sve do grobnih polja.
U suvremenoj kulturi trenutka, koja je sve manje osjetljiva na prostorno iskustvo, za autore je nedvojbeno bio veliki izazov kako ponovno interpretirati ritual ukopa bez doslovnog ponavljanja kulturnih obrazaca. Naposljetku, naš odnos prema smrti je vječna tema, jedna od onih koja nas preko rituala ukopa na specifičan način povezuje s materijalnošću svijeta. Kao takva zaslužuje njegovanje ideje života u širem smislu i upravo zato je javni prostor, koji ankaransko groblje otvara preplitanjem šumskih puteva, posebno rječit.
Autorski tim pojašnjava: Arhitektonski elementi uspostavljaju mrežu odnosa na osjetilnoj, prostornoj i simboličkoj razini. Na ključnim točkama intervencije te se razine stapaju u čvorišta, gdje formalni i simbolički jezik stvaraju uvjete za kontemplativno doživljavanje prostora. Primjer takve sinteze je interijer oproštajne kapele, mjesto susreta grube materialnosti potpornih zidova i glatke teksture strehe koja se, pod simboličkom težinom interijera oproštajne kapele prekida, tako propuštajući zenitalno svjetlo te sugerirajući prijelaz iz ovozemaljskog u duhovno.
Drugi primjer takve partikularnosti je zvučna skulptura, koja u gustoj skupini vitkih inox štapova reinterpretira gustoću i vertikalnost šume, a jasno artikulirani zvuk pogrebnog zvona dekonstruira u stohastički šum nastao slobodnim udaranjem metalnih štapova. Rezultirajući zvuk evocira prirodne fenomene poput kiše, vjetra u krošnjama ili udaljeni šum mora. Ujedno skulptura, interaktivno glazbalo i obredni rekvizit, postavljena je na granici između arhitektonske intervencije i šume, u prostoru koji nije sasvim ovdje niti ondje.
Ovi i ostali elementi projekta svjedoče o svjesnom ustupanju arhitekture pred simboličkom dimenzijom groblja. U tom povlačenju, arhitektura paradoksalno postaje prisutnija, ne kao dominantna gesta, već kao medij koji potiče dijalog posjetitelja s prostorom, povezujući pojedinca s kolektivnim pamćenjem, materijalno s nematerijalnim. Ankaransko groblje tako postaje mjesto susreta šume i mora, intimnog i javnog, života i onog što ga nadilazi.
Groblje Ankaran
Autori: Uroš Rustja, Primož Žitnik, Mina Hiršman, Mateo Zonta (arhitektura) i Ana Kučan, Luka Javornik, Danijel Mohorič (krajobrazna arhitektura)
Suradnici: Tomaž Mlinarič (sustav orijentacije)
Projektni uredi: Void arhitektura i Studio AKKA
Lokacija: Oljčna pot, Ankaran, Slovenija
Godina realizacije: 2024.
Bruto površina: 7.085 m²
Investitor: Općina Ankaran
Fotografije: Ana Skobe anaskobe.com
