Autorica: Lea Biličić
Zagreb-grade, naša slavo,
Kao sunce ti nam sjaš.
(August Šenoa)
Nekoliko mjeseci nakon što je Zagreb u studenom 1880. pogodio jak potres, obnova grada bila je u punom zamahu i posljedice potresa zajedničkim su se naporima gradskih vlasti i stanovništva uspješno sanirale već tijekom sljedeće godine.[1] Među onima koji su vodili obnovu bio je i August Šenoa, koji je u jeku obnove, netom prije smrti, napisao pjesmu posvećenu Zagrebu kojom zaziva njegovu nekadašnju slavu, ali i čvrsto vjeruje u slavu kojom će opet zasjati. Povijest se danas gotovo ponavlja dok čekamo da Zagreb opet zasja starom slavom. Gotovo dvije godine od zagrebačkog potresa 22. ožujka 2020., središte grada i dalje je razrušeno, kretanje njime nerijetko je opasno i neugodno, a nadanja i očekivanja građanki i građana o skoroj obnovi sve su slabija.
Istraživanje koje će biti predstavljeno u ovome radu polazi od pretpostavke da su gotovo sve ulice u užem središtu grada Zagreba danas teško prohodne i pune fizičkih barijera, osobito pri pješačkome kretanju, a nesanirane posljedice potresa samo su posljednji u nizu problema zbog kojih je stanje u urbanom razvoju grada u najmanju ruku – loše. Tu sam tezu istražila na primjeru Petrinjske ulice, analizirajući trenutnu kvalitetu ulice kao javnoga gradskog prostora koji je obilježen brojnim gradskim elementima – prometom, vozilima, ugostiteljskim i uslužnim objektima, stambenim zgradama, gradilištima – i prije svega – ljudima. Provela sam intervju[2] s kazivačicom koja ima 27 godina i stanuje u Đorđićevoj ulici, koja se s Petrinjskom križa. Metodom šetajuće etnografije, koja intervju izmješta u istraživani gradski prostor[3] te se time stvara neposredan iskustveni narativ, uputile smo se u šetnju čitavom dužinom ulice, od južne strane, gdje se spaja s Branimirovom ulicom kod Glavnoga kolodvora, do spajanja s Jurišićevom ulicom na sjeveru. Tu smo rutu, umjerenim tempom hodanja i uz povremena zaustavljanja uz razgovor, prešle za približno pola sata. Obje smo svakodnevne korisnice središta grada te često prolazimo Petrinjskom i međusobno komentiramo poteškoće s kojima se susrećemo pri pješačenju njome. Pri planiranju istraživanja polazila sam od triju temeljnih istraživačkih pitanja: Koji su urbani problemi prisutni pri kretanju Petrinjskom ulicom i kako ih pojedinac doživljava?; Utječu li izmijenjeni obrasci kretanja na kvalitetu ulice kao javnoga gradskog prostora?; Koje se taktike i strategije kretanja stvaraju prilikom ograničenoga pješačkog i automobilskog prometovanja ulicom? Cilj je rada uočiti i adresirati aktualne probleme pri pješačkome kretanju Petrinjskom ulicom te ukazati na potrebu za novim urbanističkim strategijama i vizijama koje bi u budućnosti mogle poboljšati kretanje središtem Zagreba.
Petrinjska nekad i danas – analiza pretvorbe prostora u mjestâ i njihova značenja
Petrinjska ulica jedna je od najstarijih zagrebačkih ulica koja je u 18. stoljeću bila prilazni put gradu, a zatim se postepeno i u slojevima počela oblikovati zahvaljujući brojnim arhitektonsko-urbanističkim rješenjima. Arhitektice Marić i Jakšić navode šest povijesnih urbanih slojeva[4] koji su formirali ulicu i zahvaljujući kojima je poprimila urbani karakter kakav sadrži i danas. Od početka razvoja, ulica je imala velik značaj u formiranju Donjega grada, a i danas, kao vrlo prometna ulica, ima važnu ulogu u povezivanju južnoga dijela grada sa središtem oko Trga bana Josipa Jelačića. U prošlosti je Petrinjska imala i produžetak u obliku nathodnika čiji se pješački most protezao ponad željezničkog kolodvora i povezivao dijelove grada sjeverno i južno od pruge, no izgradnjom pothodnika taj je most srušen.[5] Na temelju urbanih slojeva koji su se tijekom 19. i 20. stoljeća nadograđivali, može se zaključiti da je Petrinjska uvijek bila u određenoj izgradnji, koju uočavamo i danas, no njezini intenzitet, brzina i svrha variraju. Odmah na početku šetnje Petrinjskom dočekuje nas gradilište na istočnoj strani ulice, koje blokira hodanje tom stranom, pa smo primorane prilagoditi svoje kretanje. Kazivačica primjećuje: “Dakle cijeli jedan dio ulice je tu s desne strane u potpunosti zagrađen i neprohodan tako da moraš ili s lijeve strane hodat’ ili hodat’ po cesti”. Nimalo bolja situacija nije ni na križanju sa Šenoinom ulicom na kojemu je kazivačici, također uslijed građevinskih radova, koje zatičemo ondje i koji blokiraju dio ulice, vrlo nelagodno “jer je tu jako, jako usko, i s jedne i druge strane je zagrađeno i zapravo nemaš se di pomaknuti ako ide auto”. Jednosmjerna cesta vrlo je uska te nije moguće da se pješak nalazi na njoj u vrijeme prolaska automobila, no ponekad je primoran zakoračiti na cestu. Prometni znak na zapadnoj strani jasno ukazuje na zabranu kretanja nogostupom idućih pedeset metara, a uputa o obilasku tjera nas na drugu stranu ulice, na kojoj nogostup jest prohodan, no zakriven je građevinskim objektom i ogradom, koji stoje na dijelu ceste.
Prije nego što ćemo prijeći cestu, hodamo duž spomenutih pedeset zabranjenih metara nogostupa kako bismo proučile perspektivu kretanja ljudi koji posjećuju tamošnje kafiće i restorane s čak trima uzastopnim terasama. Ti se objekti trenutno nalaze u svojevrsnoj slijepoj ulici unutar Petrinjske – naime, pored njih je veliko gradilište koje kretanje u smjeru sjevera potpuno onemogućuje. Ipak, teško je očekivati da će se svatko nakon izlaska iz ugostiteljskih objekata vraćati pedeset metara, do obilaska na suprotnu stranu ceste, pa je moguće uočiti alternativni put prolaska. Ljudi koriste iznimno uzak razmak između dviju terasa, čijim se prolaskom izbija na cestu na kojoj u svakom trenutku može naići vozilo, a pješak se nema gdje pomaknuti, već cestu tada može samo prijeći, kako bi zaobišao zapreku i došao na istočni nogostup. Posve je razvidno da je, osobito noću, takva taktika probijanja između terasa vrlo opasna i neadekvatna, no istodobno potpuno razumljiva jer skraćuje put.
Središnja i najveća zapreka u kretanju Petrinjskom ulicom nalazi se na križanju Petrinjske i Đorđićeve, na kojem više od godinu dana zaštitna ograda ne dopušta približavanje derutnoj kući koja je, i otprije trošna, najviše stradala u potresu, a sada je na rubu potpunog urušavanja. Ovom se prilikom neću doticati pravnih i birokratskih razloga zbog kojih taj objekt odavno nije srušen pa iz dana u dan predstavlja sve veću opasnost i sramotu po Grad Zagreb. Ograda otežava promet i predstavlja opasnost za pješake, jer ili nemaju mjesta za prolazak zbog nepropisno parkiranih automobila, ili hodaju uz rub ograde, dok pored njih jure automobili. Kazivačica primjećuje da je “svaki dan na podu neka nova cigla”. Nijedna od tih cigli nije pomaknuta ljudskom rukom. Tek su jednom, tumači kazivačica, “bili oni neki radnici kad smo mislili da će se rušit’, ali su doslovno samo poskidali rukama par cigli s vrha i to je to, dakle osim toga tu nije bilo nikakve intervencije, dakle to tako stoji od trećeg mjeseca 2020. godine”. Zaštitna ograda sada dodatno naglašava beznačajnost čitavoga razrušenog objekta koji će se, vjerojatno, prije urušiti sâm od sebe i od šutnje birokracije, nego što će ga srušiti nadležne službe. U ulici povremeno netko napravi umjetničku ili posve individualnu, neinstitucionalnu javnu intervenciju. Na zaštitnoj ogradi tako su sada postavljeni adventski vijenci, koji malo uljepšavaju otužan pogled na ruševinu. Drugi je primjer postavljanje klupe ispred jedne male radnje, s pogledom na kante za smeće i automobile. “Ljudi su htjeli naći mjesto za lijepe trenutke usred ničega”, zapaža kazivačica. Također, ističe još jednu važnu stvar:
“(…) ako ne prolaziš tu često, ako ne živiš u ovom dijelu grada, onda kad prolaziš Petrinjskom vjerojatno ti ovo ne smeta jako, ali kad si tu redovito, kad moraš svakodnevno prolazit’ i kad jako često ideš tu, onda ti zapravo sve te stvari počnu ić’ na živce nakon nekog vremena, a ‘neko vrijeme’ je sad već puno, puno mjeseci, za neke stvari čak i više od godinu dana.”
Budućnost Petrinjske – ideje i vizije
Kazivačica je prilikom šetnje podijelila jednu viziju upravo tog dijela ulice, raskrižja na kojemu napuštena razrušena kuća čeka svoj konačan kraj. Njezina je zamisao da bi se jednom u budućnosti na mjestu tog objekta mogao napraviti parkić, odnosno malena zelena oaza koja povezuje Đorđićevu i Petrinjsku. Površinom ne bi bio velik, no sadržavao bi dovoljan broj drveća i klupa na kojima bi stanovnici tih ulica mogli provoditi vrijeme. To bi Petrinjskoj, koju kazivačica smatra sivom i bezličnom, pružilo estetsku privlačnost, a istaknula je i ideju da blok od Đorđićeve do Palmotićeve trajno postane pješačka zona, za što postoji vrlo čvrst temelj i argument, budući da promet još od potresa funkcionira bez dijela Đorđićeve, pa bi valjalo poraditi na trajnom rješenju koje bi išlo u smjeru već postojećih planova o proširenju donjogradske pješačke zone.[6] Ostaje otvorenim pitanje bi li se ista ideja mogla primijeniti makar na dio Petrinjske. U tom bi se slučaju njezin identitet izmijenio u smjeru veće otvorenosti prema boravku ondje, zadržavanju te kretanju kojim se lako, i bez potrebe za automobilima, može doći do glavnoga trga.
Pri generalnome promišljanju o kvaliteti života u Zagrebu, ovom se prilikom može samo usputno otvoriti pitanje implementacije koncepata tzv. zdravih gradova i ulica[7] u urbanističko planiranje razvoja Zagreba, kojim bi se značajno mogla podići kvaliteta na dobrobit svih stanovnika_ca i gradskih ulica. Ipak, ništa od toga nije moguće bez kvalitetne obnove kojom bi centar grada postao sigurnijim za boravak. Petrinjska ulica u Zagrebu kroz svoju je povijest imala dobra arhitektonsko-urbanistička rješenja i od početka sadrži spoj prometa, stambenih zgrada i uslužnih objekata. Time je gradsko kretanje ulicom obuhvaćeno u više aspekata, no nameće se pitanje koliko je takav spoj danas kvalitetan. Na temelju istraživanja uočeni su brojni problemi pri kretanju ulicom, osobito pješačkome. Nedovoljno prostora za propisno kretanje; prepreke na nogostupima; gradilišta; zakup dijelova ceste ili nogostupa u svrhu terasa; zaštitne ograde koje štite od nesaniranih posljedica potresa; stare fasade – sve to utječe na bučno, neugodno i, prije svega, nesigurno iskustvo prolaska Petrinjskom ulicom. Kazivačica zaključuje:
“Mislim da je ovo stvarno primjer ulice koja je u potpunosti zabarikadirana, i u kojoj jednostavno promet, što pješački što cestovni, auti, ne može normalno teći. Ali nemaš izbora, navikneš se nakon nekog vremena. Znaš di je kaj, znaš koje dijelove trebaš izbjegavat’ zato kaj su zagrađeni, i stvarno se jako puno sad radi po gradu, ali su isto tako još mnoga mjesta zagrađena zbog posljedica potresa di se još nije napravilo ništa, dakle dijelovi grada su zatvoreni samo zato kaj se urušavaju.”
Kao zaključak, nameće se potreba za urbanističkom transformacijom Petrinjske ulice i za osmišljavanjem urbanih strategija koje bi poboljšale kvalitetu boravka i života u toj ulici, ali i šire. Obnova se manjim dijelom i događa kad se uzmu u obzir građevinski radovi, no ta je transformacija iznimno spora i pitanje je kada će biti vidljivih znakova poboljšanja ulice. Moć građana po pitanju obnove nažalost je vrlo mala, a povremene građanske inicijative ili umjetničke intervencije vrijedne su i mogu poslati snažnu poruku upućenu vlastima, no ne mogu riješiti pitanje sigurnosti, odnosno opasnosti koja vreba na svakome koraku u srcu grada Zagreba. Na samome kraju, ostaje još samo reći da, ako nastavimo čekati stari zagrebački sjaj o kojemu je sanjao August Šenoa prije točno 140 godina, dobre su šanse da ga nećemo dočekati u skoroj budućnosti.
Audio zapisi koje je Lea Biličić snimila tijekom istraživanja mogu se preslušati ovdje.
Biografija autorice
Lea Biličić studentica je diplomskoga studija Komparativne književnosti te Etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2020. sudjelovala je u projektu Umjetnost u zajednici: redefiniranje nasljeđa grupe Zemlja u suradnji Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju te Akademije likovnih umjetnosti. Godine 2021. bila je suradnica na projektima Točka sastajanja: Tošo Dabac u suorganizaciji Muzeja suvremene umjetnosti i Arhiva Tošo Dabac te Pravac 2021 u organizaciji Instituta Tomislav Gotovac. Također, pohađala je istraživačko-obrazovni program Vizkulture Kako misliti urbanizam i javni prostor?. Članica je i volonterka udruge Culture Hub Croatia. Područja njezina interesa su urbana antropologija i senzorna etnografija, interpretacija kulturne baštine, antropologija društvenog sjećanja i feministička književna kritika.
Kontakt: [email protected]
[1] Detaljno o tome vidi u: Damjanović, Dragan. “Organizacija obnove Zagreba nakon potresa 9. 11. 1880. godine”, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 28/2 (60) (2020.), str. 268-283.
[2] Vodeći se teorijskim postavkama urbane antropologije koja se bavi istraživanjima grada, koristila sam kvalitativnu etnografsku metodologiju pri kojoj se polazi od interpretacije pojedinačnog ljudskog iskustva i doživljaja. U istraživanje sam uključila vlastita autoetnografska zapažanja te sam provela polustrukturirani intervju. Za povijest i razvoj discipline te teoriju i metode urbane antropologije upućujem na sljedeći članak: Prato, Giuliana B. i Pardo, Italo. Urban Anthropology, Urbanities 3/2 (2013.), str. 80-100.
[3] Gulin Zrnić, Valentina i Škrbić Alempijević, Nevena. Grad kao susret: Etnografije zagrebačkih trgova, Zagreb: HED i IEF, 2019., str. 30.
[4] Marić, Tamara i Jakšić, Nataša. »Petrinjska ulica u Zagrebu: Arhitektonsko-urbanistički slojevi od druge polovice 18. do kraja 20. stoljeća«, Prostor: znanstveni časopis za arhitekturu i urbanizam, 19/2 (2011.), str. 322-335.
[5] Šimpraga, Saša. Zagreb, javni prostor. Zagreb: Porfirogenet, 2011., str. 296.
[6] Tema pješačkih zona u Zagrebu vrlo je aktualna, a za njihovo se proširenje osobito zalažu građanske udruge i inicijative poput platforme 1POSTOZAGRAD. U tekstu Nova promenada u centru grada, osnivač platforme Saša Šimpraga piše o inicijativi da Masarykova ulica postane pješačka zona te dubinski analizira mogućnosti i probleme pri eventualnoj realizaciji, naglašavajući da je proširenje donjogradske pješačke zone prijeko potrebno i nedvojbeno bolje rješenje od postojećeg stanja.
[7] Koncept zdravih gradova detaljno je obrađen u knjizi Healthy Cities: The Theory, Policy, and Practice of Value-Based Urban Planning, (ur.) Evelyne de Leeuw i Jean Simos, New York: Springer, 2017. Sažetiji pregled koncepta i njegovih vizija može se proučiti na stranicama Svjetske zdravstvene organizacije. Također, 2021. godine, u sklopu hrvatsko-slovenskog projekta Urban Futures, održano je predavanje znanstvenice Georgie Watson na temu zdravih gradova, pri čemu je naglasak bio na strategijama urbanog planiranja koje za cilj imaju podizanje kvalitete življenja u gradu i postizanja zdravijeg života ljudi.
Autorski projekt Lee Biličić Kretanje Petrinjskom ulicom u Zagrebu nastao je u sklopu dvomjesečnog istraživačko-obrazovnog programa Kako misliti urbanizam i javni prostor?, u organizaciji povjesničarke umjetnosti Petre Šarin, koji 2021. godine provodi Udruga za promicanje vizualnih umjetnosti i kulturnu djelatnost – Vizkultura, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH i Grada Zagreba.
