Brutalistički kompleks Sava centar u Novom Beogradu dijeli sudbinu brojnih zdanja izgrađenih u socijalizmu: napuštanje, propadanje, a potom privatizacija. Upravo je ta zgrada, njezina sadašnjost i budućnost okosnica projekta beogradskog redatelja i fotografa Ivana Markovića, koji je svoju seriju fotografija o rekonstrukciji Sava centra nedavno predstavio u Umetničkom prostoru U10 u Beogradu, a o istoj je zgradi snimio i film Centar 2017., kada je objekt bio u izvornom obliku, ali zapušten.
Serija fotografija Inventar predstavlja vizualnu analizu kronologije promjene Sava centra. Nastajala tijekom višemjesečne, nedavno završene rekonstrukcije, serija preispituje postojanost identiteta ovog arhitektonski i društveno-povijesno značajnog prostora: ostaje li Sava centar isti prostor nakon privatizacije i rekonstrukcije, čak i kad se arhitektonska osnova ne izmjeni drastično? Opstaje li identitet prostora nakon što se zamjene elementi interijera, materijali i površine koji nose tragove vremena i direktne tragove proživljene povijesti?
Sava centar je 1978. godine predstavljao utjelotvorenje ideje o suvremenoj, internacionalnoj Jugoslaviji. Kao estetska hiperbola ideala tadašnjeg društva, predstavljao je viziju, obećanje i direktivu. Nakon raspada Jugoslavije, postepeno je postajao sve zapušteniji, ali je i u takvom stanju predstavljao odraz društva i odnosa prema nasljeđu modernizma i socijalizma. Tijekom niza godina, kao prostorni i vremenski vakuum, Sava centar je bio inventar zaboravljenih stvari, skica i trag nikad ostvarene i napuštene vizije budućnosti.
Serija fotografija Inventar prikazuje različite faze promjene: izmještanje namještaja, skidanje zidnih i podnih površina, ogoljavanje prostora do golog betona. Rad prikazuje nekadašnje elemente interijera u posljednjoj fazi opstanka i prati proces njihovog odstranjivanja. Fotografije spajaju različite vremenske i prostorne perspektive i uvode u intiman odnos prema sjećanju i atmosferi ovog prostora – stoji u izjavi umjetnika koji je na projektu surađivao s Jelenom Radenković, Stašom Bukumirović, Sarom Preradović, Igorom Đorđevićem, Katharinom Hauke i Milanom Markovićem.
Slijedi tekst Maroja Mrduljaša o fotografskoj seriji Inventar.
Sava centar – zgrada kao izazov
Teoretičar arhitekture David Gissen u svojem tekstu Theory of Pollution in Architecture s određenom dozom ironije je primijetio kako je “u bivšim industrijskim zonama miris dima ugljena zamijenjen mirisom dima drva iz krušnih peći za pizzu”. Gissen u diskusiji o ulozi i percepciji fiktivnih i stvarnih agensa zagađivanja ukazuje na važnost njihove arhitektonske reprezentacije i zadržavanja u urbanom iskustvu. Sanitarizacija urbanog okoliša i odbacivanje svih tragova nekadašnje, ali i današnje prisutnosti agensa zagađivanja osiromašuje naše čitanje prošlosti i razumijevanje urbane stvarnosti. Gissen ide toliko daleko da zagovara prakse svojevrsne “monumentalizacije”, ili, bolje rečeno, reprezentacije povijesti zagađivača, od fiktivne miazme – mirisa zemlje, do danas opravdano ozloglašenog dima cigareta i njegovih tajnih vizualnih tragova. Sve te nekad sveprisutne sastavnice urbanih atmosfera su putem znanstveno-zdravstveno motiviranih povijesnih zaokreta protjerani iz našeg svakodnevnog iskustva. Gissenova razmišljanja o sudbini zagađivača moguće je proširiti i na različite tragove starenja, pa i na uobičajene pristupe konzervaciji povijesnih spomenika. Naši urbani okoliši sve više tendiraju a-historijskom stanju u kojem tragovi starenja nisu poželjni, pa nestaju konkretna materijalna svjedočanstva i dokazi o realnom postojanju prošlosti.
U području obnove povijesnih spomenika ipak susrećemo i drugačije prakse, kao što je to slučaj s projektom Davida Chipperfielda za Neues Museum u Berlinu. Neoklasicističku zgradu koju je projektirao Friedrich August Stüler sredinom 19. stojeća Cipperfield obnavlja zadržavajući tragove njene turbulentne prošlosti koja je i prošlost Berlina, Njemačke, Europe i svijeta. U obnovljenoj zgradi, koja je ponovo u funkciji muzeja, tako vidimo tragove šrapnela iz 2. svjetskog rata, ali i fizičkog propadanja građevne supstance tijekom dekada nekorištenja u periodu Hladnog rata. Nije slučajno da je takav iskorak ostvaren upravo u Berlinu, gradu koji osobito inzistira na čuvanju i kritičkom razumijevanju većine, iako ne i svih traumatičnih pouka povijesti. Ipak, taj isti grad bio je spreman učiniti i dvojbene poteze kao što je to rušenje Palast der Republik, neobičnog socijalističkog hibrida centra političke moći i popularne kulture kojeg su projektirali Heinz Graffunder i Karl-Ernst Swora u drugoj polovici 1970-ih. Palast der Republik, osmišljen kao Volkshau – kuća za narod, uklonjen je 2006.-09. kako bi se realizirao faksimil Berliner Schlosses, pruskog Berlinskog kraljevskog dvorca koji je prethodno stajao na istom mjestu. Nije bez značenja da je jedan od važnijih argumenata za zatvaranje zgrade 1990. bila prisutnost azbesta, a na temelju istraživanja koje je provela već Demokratska republika Njemačka. Pragmatični motivi tako su dobro poslužili za razrješenje ideoloških prijepora, a istraživački nekad izuzetno inovativnog, a danas nepostojećeg internetskog arhitektonskog magazina Uncube pratili su i tragove recikliranja Palast der Republik koja je zahvaljujući njemačkoj šparnosti i recikliranju čelika doživjela reinkarnaciju ni manje ni više nego u obliku Burj Khalifa u Dubaiju. Na toj centralnoj berlinskoj lokaciji desila su se dva ikonoklazma, dva potpuna brisanja povijesti (i svih zaloga za budućnost koja ta povijest nosi), pri čemu je drugo, recentno brisanje bilo obilježeno diskusijama koje su jasno ocrtale podijeljene pozicije unutar njemačkog društva i još uvijek nedovoljno prorađen odnos prema naslijeđu socijalizma. Na raznolikim primjerima sudbina arhitekture vidimo i ideološke inklinacije njemačkoga i europskoga društva posvećenog odveć lakim izjednačavanjima različitih povijesnih formacija.
Počev sa filmom Centar snimljenim 2017. godine, Ivan Marković je bilježio period dugog kraja starog Sava centra, inauguriranog dvije godine prije Palast der Republik. Tihi, gotovo nevidljivi ljudski rad na održavanju gigantskog arhitektonskog organizma djelovao je sizifovski u kontekstu dugo i polagano odumiruće institucije koja je taj prostor letargično nastanjivala i održavala kako je znala i umjela. Gigantski Sava centar u vrijeme svog nastanka nije imao jasan program, plan upravljanja, niti instituciju koja bi njime gospodarila. Sve to trebalo je tek osmisliti i izgraditi, a samo postojanje kompleksa potaknulo je važna događanja koja prije Sava centra gotovo da i nije bilo moguće zamisliti. U njemu se doslovce ostvarila predodžba prema kojoj mi gradimo grad, a zatim grad gradi nas.
Tijekom rekonstrukcije nedavnog privatiziranog Sava centra 2022. godine, neizbježno vađenje originalnog građevnog materijala i elemenata enterijera, koje je Marković dokumentirao fotografskom serijom Inventar, prolazna su točka u životu jedne zgrade, simbolički i doslovni kraj jedne ere i početak druge. Nagomilan namještaj i odstranjeni prepoznatljivi elementi prostora su u fotografijama portretirani kao tragovi i svjedoci prošlosti čija je budućnost neizvjesna. Učinjeni su napori i od strane institucija i novog vlasnika da se prilikom obnove sačuva nešto od integriteta zgrade: zaštićena je kao spomenik kulture, konzultiran je autor izvornog projekta Stojan Maksimović, vanjština je ostala prilično vjerna originalu. I koncept nutrine kompleksa s veličanstvenim i velikodušnim javnim prostorima je mahom zadržan. Sačuvane su i tapiserije integrirane u zidove i druga umjetnička djela, velika reljefna karta svijeta, a provedena je i gotovo dirljiva gesta izrade replika prepoznatljivih “bradavica” ispušnika ventilacije. No, društvo koje je zgradu izgradilo danas više ne postoji, kao što je i svijet za koji je zgrada izgrađena danas bitno drugačiji.
Autor ovog teksta prvi je puta posjetio Beograd i Sava centar negdje sredinom 1980-ih, pri kraju osnovne škole, kao nagradu za neko već zaboravljeno postignuće u obrazovanju na nacionalnoj jugoslavenskoj razini. Iz svih krajeva danas nepostojeće zemlje okupili su se omladinci i omladinke i obilazili mjesta koja su trebala reprezentirati ključne domete tadašnjeg društva. Tko god je sastavljao program, imao je zanimljiv kuratorski nerv: Termo-elektrana u Obrenovcu, Sava centar i klub Akademija (treba priznati, selektivno sjećanje možda je izbrisalo je ostalo)… Industrija, kultura i “alternativa” podvedeni su pod zajednički nazivnik unutar vizije integriranog, barem nominalno egalitarnog društva. Kristalna palača Sava centra obećavala je budućnost koja se nikada nije dogodila.
Koji je to oblik gissenovskog “zagađenja” kojeg bi mogli integrirati u projekt obnove i zadržati nešto od atmosfere nekadašnjih vremena – atmosfere u proširenom shvaćanju? Koji su to tragovi povijesti koji bi u Sava centru bili pandan onima iz Neues Museuma u Berlinu? Svakako nas impresionira strukturalna logika svih elemenata originalnog projekta, no možda svoje značenje imaju i velike cerade koje su u interijerima bila postavljene ispod stakla i štitila od prokišnjavanja i sunca, kao poetski svjedoci perioda oskudice i borbe da se zgrada održi na životu najjednostavnijim i lako dostupnim sredstvima? “Arheologija” prostora koju je Marković proveo filmom i fotografijom otkrila bi i manje doslovne mogućnosti. To su svakako i svi oni ljudi koji su bili zaposleni u Sava centru i čiji je rad Marković filmom zabilježio za budućnost. Jesu li oni dobili priliku? Zadržati karakter zgrade kao izazova, kao nepoznanicu bilo bi, naravno, nerealno tražiti.
Uz napore učinjene oko obnove, čini se da smo već razvili uvjetovanu odbojnu reakciju prema dominantnoj interijerskoj estetici koju susrećemo i u novom “pametnom i zelenom” Sava centru. Kada se spustimo iz mjerila Maksimovićeve ekspresivne konstrukcije i instalacija i interijera u orkestraciji arhitekta Aleksandra Šaletića u malo mjerilo novih intervencija susrećemo postupke “kroćenja brutalizma”: generički spušteni stropovi, neambiciozni namještaj (uz izuzetak recikliranih fotelja Aluminium Group), zelenilo u teglama, rasvjetna tijela i paravani koji su premali za golemi prostor… U kristalnu palaču je tako prodrla logika ne-strukturalnih interijera baziranih u oblogama i dekoracijama koji ne traže niti detaljno projektiranje, niti preciznu izvedbu.
Ta formalna pitanja od sekundarne važnosti i izostanak intelektualno poticajnog pristupa obnovi ipak precizno indiciraju smanjeno mjerilo društvenih ambicija. Berlinski Neues Museum javna je institucija, a fizionomija zgrade uprizoruje kolektivnu povijest o kojoj se u Njemačkoj puno i argumentirano raspravljalo. Sava centar je nakon dugog perioda postepenog propadanja i pokušaja pronalaženja strateškog partnera privatiziran. Prema recentnoj povijesti nismo se jasno odredili, socijalizam kao da se nikada nije niti dogodio, Jugoslavija je poput sna – noćna mora ili fantazija – ovisi tko sanja, a čini se da smo se i odrekli aktivnog odlučivanja o našoj budućnosti. Kako je moguće u takvoj zbrci koncipirati kritički model obnove? I tko bi bili njeni nositelji?
Najveća snaga Sava centra bila je u njegovoj pretjeranosti koja je otvarala horizonte i generirale nove, neslućene događaje. Kompleks je bio kontinuirani izazov: istovremeno poticaj i breme, zahtijevao je razne tipove napora koji su se međusobno podržavali. I kulturni radnici i tehničke službe bili su ujedinjeni u zadatku kretanja prema utopiji. Neracionalnost i pretjerane ambicije, ili povjerenje u kapacitete generacija koje dolaze – optimistični pogled u budućnost? Unutar rezigniranog ozračja suvremenog trenutka ipak možemo računati na sam to izvorni projekt i nije tako bespomoćan. Gigantsko mjerilo Sava centra iscrpilo je prethodne upravljače i svojim je propadanjem jasno pokazao društvene limite. Vidjet ćemo što donosi budućnost.
Maroje Mrduljaš
