Po mnogočemu velika likovna manifestacija Slavonski biennale doživjela je svoje 27. izdanje u neobičnim uvjetima, bez svečanog otvorenja i publike, no ništa od toga nije umanjilo njezin značaj ili popularnost. Štoviše, godinama širi svoj utjecaj tako da je regionalne i nacionalne okvire odavno zamijenila međunarodnima, a to potvrđuje i odličan odaziv svjetskih umjetnika koji su sudjelovali u ovogodišnjem natječaju. Između djela čak 82 autora, stručno je povjerenstvo (činili su ga Valentina Radoš, Krešimir Purgar, Nataša Lah, Jasminka Babić i Matija Debeljuh) izabralo njih 35, a nagradilo nekoliko umjetnika. Tri jednakovrijedna priznanja dobili su radovi Ane Petrović (Rezanje), Luane Lojić (Bits of real: for development purposes only) te dvojca koji čine Gildo Bavčević i Tanja Vujasinović (Izvoditi / reflektirati / promatrati). Nagrade Ex Aequo primila su također trojica umjetnika: Toni Meštrović (Krug), Predrag Pavić (Paraplan) te Viktor Popović (Bez naziva (Arhiv Zenišće)). Posebna nagrada nazvana po dugogodišnjem kustosu Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, Vlastimiru Kusiku (a koja podrazumijeva i organizaciju samostalne izložbe u produkciji ove ustanove), pripala je Miranu Blažeku za djelo Izložbeni zid, dok je Grand Prix otišao u ruke izraelskog umjetnika Shira Handelsmana za video rad Recitative.
O konceptu izložbe koja naglasak stavlja na umjetničku reakciju i interakciju u vremenu vidljivih i virtualnih virusa, o kontekstu medijskog narativa zaraze te široko shvaćene opasnosti unutar koje komunikacija umjetnosti, autora i publike dobiva nove i različite oblike kao i značaju ove manifestacije razgovarali smo s nekolicinom nagrađenih umjetnika.
*Shir Handelsman, “Recitative”, 2019. / foto: Ivana Škvorčević
► Ovogodišnja tema Slavonskog biennala je Slika kao virus. Na koji se način vaš rad uklapa u koncept u kojemu se virus percipira kao “tijelo” koje u umjetniku izaziva intenzivnu i trajniju inficiranost umjetnošću te ga potiče na reakciju i interakciju?
Shir Handelsman: U svom se radu bavim nečim što je veće i značajnije od ljudskoga bića. Ta je velika sila iznad svega i posjeduje potpunu kontrolu (slično kao i učinak nepoznatoga virusa) nad Mučenikom – osobom koja je potpuno i predano posvetila svoj život bogu čak i po cijenu vlastita života. U tom smislu, čini mi se kako umjetnička svjetlost osvjetljava različite vidove pobožnosti u mome radu – one koje se odnose na osjećaj privrženosti liku, a ne bogu. Često slušamo kako je zaljubljenost božansko i duhovno iskustvo, ali istovremeno ono može prerasti u ovisnost, patologiju ili “bolest”. Vjerujem kako ovaj rad stvara granicu između nekoliko mogućnosti ovoga koncepta – ljubavi, obožavanja, religije i ovisnosti. On propituje i odnose između estetskog i religijskog iskustva kao i načine na koje umjetnost može stvoriti vezu između njih.
Toni Meštrović: Video rad koji izlažem na 27. Slavonskom biennalu pod nazivom Krug rezultat je umjetničkog procesa koji je započeo prije više od dvadeset godina još dok sam bio student. U tom je razdoblju započela moja inficiranost kreativnim virusom koji kod mene provocira neodoljivu potrebu za istraživanjem, eksperimentiranjem i stvaranjem. Taj virus u tijelu umjetnika ostaje dugo, a u nepovoljnim okolnostima razorne frustracije ili kada se konstelacije poslože ostvaruje se simbioza koja stvara velika djela. Čini mi se da neki od nas u takvim nepovoljnim okolnostima taj virus prebole i izbace iz svog organizma te na taj način “ozdrave”, dok u nekim slučajevima virus hibernira i čeka svoju reaktivaciju.
Miran Blažek: Koncept ovogodišnjeg biennala zaista je bio intrigantan i vodio je autore u svim smjerovima. Imam dojam da nijedan autor nije koncept shvatio na isti, čak ni na sličan način što je rezultiralo iznimno zanimljivim radovima. Međutim priroda fenomena slike provlači se cijelom izložbom, u zaista zanimljivim smjerovima. Rad koji izlažem dio je ciklusa koji sam već započeo. Težio sam radu bez značenja, zanimalo me savijanje i širenje te prirode slike, kao prizora, atmosfere, objekta ili neke vrste “place specific” situacije, iskustva. Rad sam nastojao postaviti u rascijep cijelog tog niza elemenata u kojima egzistira.
*Toni Meštrović; “Krug”, 2019. / foto: Ivana Škvorčević
► Na koji način vaš rad korespondira sa zdravstvenom situacijom i prvom asocijacijom koju krovna tema ovogodišnjeg Slavonskog biennala izaziva?
Shir Handelsman: Iako moj rad ne korespondira izravno sa zdravstvenom situacijom, on se referira na brojne aspekte te pandemije. Primjerice, apokaliptični ton u radu može pokrenuti osjećaj nove zbilje, novi svijet s novim planovima. Usamljenost čovjeka okruženog strojevima može upućivati na sadašnje razdoblje izolacije uslijed kojega se povećava potreba za ljudskom interakcijom. Situacija s Covidom-19 svojevrsna je “pogreška” u sustavu s kojom se ljudi bore, odnosno spram koje su nemoćni, a to je ponekad nalik odnosu čovjeka i njegova boga. Upravo je spomenuta “pogreška” moja prva asocijacija na izraz “slika kao virus”; vizualna smetnja, stvari koje predstavljaju zamku našoj optičkoj i intelektualnoj percepciji.
Toni Meštrović: Ovo bi se pitanje prvenstveno trebalo postaviti izbornicima biennala. Mislim da je rad dovoljno apstraktan da se može interpretirati na više načina pa tako daje više mogućnosti iščitavanja što ga čini višeslojnim. Ako ga iščitavamo formalno, u slici imamo dvije siluete u međusobnoj interakciji koje se mogu doživjeti kao virusi neprekidnog cikličkog kretanja. U nekom drugom sloju iščitavanja radi se o osobnim životnim mijenama s kojima se svatko može poistovjetiti. Pojavnost video slike na stropu prostora posjetitelja stavlja u neuobičajenu poziciju koja priziva doživljaj uronjenosti, a koju upotpunjuju prateći podmorski zvukovi. Ja znam koja je bila inicijalna polazišna točka stvaranja, ali izbjegavam radu dati jednoznačnost definiranjem samo jedne mogućnosti jer mi je puno zanimljivije saznati kako promatrač interpretira rad pa makar se i ne slagao s tim.
Miran Blažek: Ne korespondira uopće, osim u nekim ciljanim asocijacijama. Mislim da ovo biennale ne bi trebalo stavljati previše ili uopće u kontekst trenutne zdravstvene situacije jer bismo na taj način izgubili mnogo toga – radovi komuniciraju na više razina i nikako ih ne bismo trebali gledati isključivo iz te pozicije. Koncept je možda dobio pozornost tom riječju “virus”, ali brzo vidimo da je izazov bio puno zanimljiviji od tih asocijacija.
Viktor Popović: Mislim da je referenca na zdravstveno stanje predoslovno shvaćanje teme biennala. Moj se rad više odnosi na metaforu slike kao virusa jer se bavim gubitkom i/ili promjenama vrijednosti koji prenosim kroz različite vizualne slojeve.
Predrag Pavić: Budući da je rad započet prije osam godina, a završen 2018. kada je virus bio predmet profesionalaca ili, eventualno distopijskih filmskih scenarija, logično je da uopće ne korespondira sa zdravstvenom situacijom, ali ima određene anegdotalne slojeve koje možemo promatrati kroz optiku današnjeg specifičnog stanja. Dodao bih da umjetnike/ice ne treba promatrati kao proroke one vrste koji znaju što će biti sutra, to je naivno. Paraplan je veliki format papira na kojem je otisnuta interpretacija tzv. Karte ničega. Radi se o aproprijaciji ilustracije iz knjige The hunting of the snark Lewisa Carrolla. Papir je potom godinama visio na zidu ateljea i sakupljao paučinu i prašinu. Rad se, rekao bih, napravio samo od sebe da bi na kraju bio konzerviran u okvir/vitrinu. Funkcija autorstva svedena je na odluku o uokviravanju i imenovanju. Naziv rada je dvoznačan pa Paraplan stoji za apsurdnu kartografsku generalizaciju ničega, ali stoji i za radnju ili namjeru, tj. “ono što se planira” i kao takav je ilustracija vlastite proizvodnje dok svojom formom (paučina i prašina) aludira da se zapravo nije planiralo ništa. Odsustvo adekvatnog ili učinkovitog planiranja upečatljiva je slika trenutnog stanja. Druga anegdota tiče se Carrolla i njegovog djela. Literarno ishodište karte fantazmogorični je narativ, poznat i kao agonija u osam činova te se donekle može interpretirati kao alegorija tuberkuloze. Naime, Carroll je Snarka počeo pisati prilikom višetjednog posjeta nećaku kojeg je njegovao od, u to doba, smrtonosne respiratorne bolesti. Analogije s današnjom krizom mogu su uočiti duž cijelog teksta. Posada na primjer lov na nevidljivog, potencijalno fatalnog neprijatelja poduzima između ostalog i sapunom. Treba napomenuti kako ovaj nonsens klasik pripada korpusu tzv. literature za djecu.
*Miran Blažek; “Izložbeni zid”, 2020. / foto: Ivana Škvorčević
► U kakvim ste uvjetima stvarali svoj rad (moguća ograničenja, mjere i slično) i koliko su oni utjecali na konačnu izvedbu/postav/izgled samog rada?
Shir Handelsman: U mom su slučaju ograničenja bila tehničke prirode. Kako bih mogao koristiti velike strojeve u svom video radu, morao sam organizirati tečaj za šestero ljudi i obučiti ih kako upravljati njima; morali su ga pomicati i pokretati u točno određenom vremenu, a ujedno su morali naučiti kako savladati njihove složene mehanizme. Glavni glumac u videu morao je izvoditi performans na 30 metara visokoj platformi puna dva sata kako bismo napravili sve snimke koje su nam bile potrebne. Zahvaljujući tom iskustvu ponovo sam se suočio sa svojim starim strahom od visine.
Toni Meštrović: Kada se radi o video radu galerijske artikulacije, onda se proces dijeli na dvije faze. Prva je faza produkcija video materijala i oblikovanje prezentacijskog formata. Druga faza izvedba je rada u prostoru koji ima svoje specifičnosti, a s kojima rad treba ostvariti određeni odnos. Video za rad Krug snimljen je prije više godina dok je konačan oblik definiran 2019. godine. Izvedba rada u prostoru određena je restrikcijama pandemije tako da nisam bio prisutan na postavljanju, već sam u dijalogu s kustosicom izložbe; Valentinom Radoš definirao postav iz udaljene pozicije. To je bio određeni kompromis jer inače volim biti fizički prisutan te kontrolirati sve aspekte izvedbe u prostoru kada postoje specifični prezentacijski okviri samog rada.
Miran Blažek: Osobno nisam osjetio nikakva ograničenja u procesu rada, osim što sam bio upozoren da idući put dođem s maskom prilikom printanja. Zapravo, prilikom izvedbe rada bio sam poprilično u interakciji s ostalim ljudima i kolegama/icama koji su mi pomogli u tehničkim stvarima.
Viktor Popović: Moj rad nastao je prije pandemije, tijekom prošle i početkom ove godine. Naime, rad je uključen u sekciju Focus na Armory Showu u New Yorku i izvorno sam ga producirao za tu priliku. Pandemija je više utjecala na samu prezentaciju rada jer je Armory održan početkom ožujka, u vrijeme izbijanja pandemije tako da se umjesto uobičajenog fokusa na umjetnost i komunikaciju s publikom iz čitavog svijeta, kraj samog Armoryja sveo na težak i problematičan povratak u Europu.
Predrag Pavić: Rad je prvi put izložen 2018. godine u Galeriji SC kao dio serije Succeeding dangerously. Ovu serija čine još dva rada; Parachute i Paravion. Uzimajući u obzir godinu produkcije, odgovor se u kontekstu vašeg pitanja, nameće sam od sebe. Ako se pak osvrnem na godinu koja završava i uvjete rada u njoj, rekao bih kako nikad nisam imao više vremena koje sam nažalost vrlo neučinkovito iskoristio.
*Viktor Popović; “Bez naziva (Arhiv Zenčišće)”, 2020. / foto: Ivana Škvorčević
► Ovogodišnje se izdanje Slavonskog biennala prilagodilo restrikcijama i mjerama pa je i samo otvorenje održano online. Smatrate li da je globalni zdravstveni trenutak uzdrmao umjetnost, odnosno umjetničku produkciju, promijenio ju ili “preformulirao”? Ukoliko smatrate da jest, objasnite na koji način je to učinio i kako sagledavate posljedice tih promjena u budućnosti.
Shir Handelsman: Čini mi se kako je globalna zdravstvena situacija na mnogo načina natjerala umjetnike da rade, izvode i razmišljaju drugačije od onoga kako su to činili prije. Praktični primjer toga pitanja je prostor – kako umjetnik može stvoriti svijet od elemenata iz vlastita doma, potpuno izoliran od drugih ljudi? Može li umjetnik postojati samo unutar svoga doma? Ja smatram da može; umjetnost može postojati na bezbroj načina, a to otkriće može dovesti do zanimljivih i neočekivanih stvari. Ograničenja postaju motivacijom kada shvatite kako umjetnost ne ovisi ni o čemu. Ona može niknuti iz naših najjednostavnijih ideja i onoga što nas okružuje, prisutna je svugdje u našoj svakodnevici. Vjerujem kako će ovakvo razmišljanje oblikovati novu generaciju umjetnika u budućnosti, umjetnika koji će neizbježno kretati baš iz takve pozicije.
Toni Meštrović: Globalna zdravstvena situacija zasigurno je utjecala na umjetničku produkciju te je kolateralno uzdrmala njeno financiranje. Ne bih se upustio u predviđanje budućih scenarija, ali posljedice će biti velike. Svjetska produkcija tržišno je orijentirana dok se u Hrvatskoj, koja tržište nema, oslanjamo isključivo na javne izvore financiranja. Sustav je piramidalno posložen i u njemu se na samom dnu nalaze umjetnici te istovremeno o njima ovise kustosi i institucije koje se nalaze iznad. Ova će situacija prodrmati temelje trenutne piramide i ako dovoljno dugo potraje, mogao bi se uspostaviti drugačiji poredak. Među svim akterima u toj piramidi samo su umjetnici “inficirani” i moraju djelovati unutar svojih procesa. Umjetnička forma je promjenjiva i prilagodljiva dok je srž uvijek ista, apstraktna, neopisiva i neuhvatljiva. Neki će umrijeti od te infekcije, a neki će preživjeti i to je proces koji se ponavlja.
Miran Blažek: Ne mislim da je umjetnička produkcija uzdrmana, postoje izazovi situacije, a prirodno stanje umjetnika jest prilagodba i pronalaženje rješenja. U pitanju je kreativnost. Već znamo da umjetničkoj produkciji kronično nedostaje sredstava tako da ograničenja koja sada doživljavamo ne predstavljaju ključan problem zbog kojeg bi umjetnici bili duboko uzdrmani u svom stvaralaštvu. To uglavnom dolazi zbog nekih unutarnjih, osobnih faktora, a ne vanjskih utjecaja. Isto tako, već dugo umjetnost “gledamo” putem interneta, pregršt je sadržaja, a virtualne šetnje galerijama i muzejima nisu nikakva novost. Studentima i mlađim umjetnicima možda je čak i teško razabirati umjetničke sadržaje na mreži. Ipak, kako nije jednak doživljaj gledati sam rad u radnom prostoru umjetnika i u galeriji vjerujem da će neposredni živi susret s djelom uvijek ostati zadnji kriterij.
Viktor Popović: Umjetnost je ugrožena kao i apsolutno sve u ovom trenutku. Mislim da ćemo prave posljedice tek moći sagledati u ne tako skoroj budućnosti.
Predrag Pavić: Čini mi se ambicioznim spekulirati. Kada cjepivo okonča agoniju, brzo ćemo ukopčati staru kompoziciju rituala koji čine život. Kolike će i kakve promjene nastupiti tek treba vidjeti.
*Predrag Pavić, “Paraplan”, 2018.; pogled na izložbeni postav Biennalea / foto: Ivana Škvorčević
► Koje je mjesto ove manifestacije na umjetničkoj sceni danas? Zašto je za vas značajno sudjelovanje u njoj?
Shir Handelsman: Pratio sam Slavonski biennale iz svoje daleke zemlje i uvijek mi se činio izuzetno zanimljivim i svježim. To je divna i drugačija platforma suvremene umjetnosti koja otvara prostor brojnim lokalnim i međunarodnim umjetničkim glasovima. Upravo sam iz tog razloga odlučio sudjelovati u ovoj izložbi. Drugi je razlog spomenuta tema koja mi se učinila intrigantnom i relevantnom kao umjetniku koji uvijek propituje poziciju umjetničkog čina u vremenima kada je izvanjski svijet u opasnosti.
Toni Meštrović: Trenutno u Hrvatskoj nema mnogo velikih manifestacija koje pružaju mogućnost prezentacije suvremene umjetničke produkcije. Većinom su u Zagrebu i postavljene su tako da segregiraju umjetnike koji tamo ne žive. Ova decentralizirana situacija u kojoj se jedna izložba na rubu Hrvatske postavlja tako da čini ravnopravnima sve umjetnike bez obzira gdje žive, otvara nove mogućnosti i očitava lekciju aroganciji središnje metropole. Iako su skupne izložbe kompromis za pojedine radove, na njima se predstavljaju cjeline individualnog umjetničkog procesa u korelaciji s radovima drugih autora što stvara dijalog među umjetnicima. Kada se još radi o internacionalnim izložbama, onda taj dijalog dobiva veći značaj i domaće umjetnike pozicionira na međunarodnu scenu.
Miran Blažek: Da bi se stekao potpuni uvid u to što prolazi Slavonski biennale posljednjih nekoliko izdanja, potrebno je ući u šire i dublje procese koji se u ovoj sredini događaju već neko vrijeme. To je posebna tema za sebe, vrijedna ozbiljnije studije. Sve nas veseli ono u što ta manifestacija izrasta, energija iza toga je velika i vjerujem da je Slavonski biennale dosegnuo poziciju ozbiljne manifestacije na umjetničkom horizontu. Međunarodni karakter ovoga je puta još više došao do izražaja i mislim da je to cilj kojem treba težiti. Osijek nema drugog izbora nego otvarati se prema međunarodnoj sceni.
Viktor Popović: Slavonski biennale renomirana je manifestacija i smatram da bi svakom umjetniku trebala biti čast sudjelovati u njoj. Uz to mislim da je biennale, zahvaljujući izuzetnom angažmanu kustosice Valentine Radoš, svakim izdanjem sve zanimljivije. Činjenica da ove godine ima izraziti međunarodni karakter govori u prilog njegovu rastu.
Predrag Pavić: Mišljenja sam da je manifestacija u manje od desetljeća napravila veliki iskorak i od jedne zatvorene priče postala bijenale međunarodnog karaktera što je za svaku pohvalu. Ovo je drugi put da izlažem na Slavonskom bijenalu. Prvi put izlagao sam 2012. godine. Koliko se sjećam, onda je vrijedilo pravilo da u natječaju mogu sudjelovati umjetnici koji su ili iz Slavonije ili im se rad na neki način referira na Slavoniju. Premalena smo i periferna sredina u kojoj takve vrste ograničenja smanjuju relevantnost samih manifestacija koje ih upražnjavaju, tako da organizatore pohvaljujem za značajni napredak u definiranju ideje što bi ova manifestacija s dugogodišnjim stažem trebala biti danas.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo MLU-u na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
