Piše: Ana Marija Habjan
*Silvestar Kolbas, “Fotokemika”, Tehnički muzej Nikola Tesla / foto: Ivan Buvinić
Fotograf, snimatelj i redatelj Silvestar Kolbas tri je godine, od 2017. do 2020., redovito odlazio u napušten pogon Fotokemike u Samoboru. Početna želja da napravi dokumentarac o tvornici foto-pribora i materijala, koja je djelovala od 1947. do 2012., rezultirala je ciklusom fotografija i izložbom koja je pod nazivom Fotokemika otvorena u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagreb u prosincu prošle godine.
Fotokemika, jedina tvornica fotokemijske industrije u Jugoslaviji, pogone je imala u Zagrebu i Samoboru. Osnovana u poletnom duhu poslijeratne obnove i industrijalizacije zemlje, brzo se pretvorila u jednu od najvažnijih tvornica u regiji koja je kvalitetom svojih proizvoda osvojila i svjetsko tržište, a uspješnim poslovanjem osiguravala je i visoki životni standard radnicima i njihovim obiteljima – na vrhuncu svoje djelatnosti Fotokemika je zapošljavala oko dvije tisuće radnika. Postupno urušavanje nakon provedene pretvorbe započelo je 90-ih godina, a uslijedili su stečaj, rasprodaja i konačna likvidacija 2012.
Silvestar Kolbas izložio je svoje crno-bijele fotografije zajedno s nizom predmeta; onima povezanima s proizvodnim procesom Fotokemike, jednako kao i preostalim dijelovima opreme samog prostora, izmještenima iz bivšeg pogona tvornice u Samoboru u prostor Muzeja.
*Silvestar Kolbas, “Fotokemika”, Tehnički muzej Nikola Tesla / foto: Ivan Buvinić
Privučen temom usko vezanom uz svoje formiranje i profesiju, Kolbas je u napuštenom pogonu Fotokemike započeo sakupljati njezine materijalne ostatke – uništene filmove, bočice za kemikalije, role starih fotopapira, laboratorijske svjetiljke. Jednako tako, kamerom je „sakupljao“ i trenutne impresije. Zatečeni ambijent, premda u osnovi obilježen težinom zanemarenog i uništenog potencijala, posjeduje i naglašenu likovnost. Prizori ispražnjenih tvorničkih hala, prašnjavih prostora nagriženih vlagom, pljesni i bršljanom, ali s još uvijek brojnim vidljivim ostacima nekadašnjeg ljudskog prisustva i rada u njemu, potaknuli su Kolbasa da fotoaparatom zabilježi dijelove tvornice u kojoj se osjećao „poput umjetnika koji ima svoj atelje, a koji mu istodobno služi i kao motiv“. U samoj tvornici je napravio i improvizirani studio gdje je radio studijske snimke predmeta. Na tim snimkama ambijent gdje se odvija snimanje nije skriven; prostor svijetle podloge na kojem je smješten snimani predmet uokviren je apokaliptičnim okruženjem ruševne tvornice.
*Silvestar Kolbas, “Fotokemika”, Tehnički muzej Nikola Tesla / foto: Ivan Buvinić
Kustosica izložbe Leonida Kovač, u tekstu naslovljenom (Auto)portret iščezavajućeg pamćenja, ističe kako „Silvestar Kolbas već nekoliko godina boravi i radi u svojevrsnoj tamnoj komori. Ta je tamna komora – zgrada što sadrži napuštene i devastirane proizvodne hale i urede danas nepostojeće, a nekad strateški važne tvornice Fotokemika, semantički različita od tamne komore fotografskog laboratorija, ali je s njom u Kolbasovu radu u nastanku genealoški neraskidivo povezana.“ Uz ovaj, izložbu prate još dva teksta: uvodni, subjektivni i ispovjedni tekst potpisuje sam autor, a povijesni pregled nastanka i rada tvornice Fotokemika Kosjenka Laszlo Klemar. Uvid u nekadašnje stanje rada ove tvornice pružaju i fotografije posuđene za ovu priliku iz Hrvatskog državnog arhiva.
Premda se više ne proizvode, filmovi i fotopapir Fotokemike još uvijek su cijenjeni i traženi te se još uvijek, premda rijetko, mogu ponegdje naći. Uz emocionalnu poveznicu koja autora veže uz početke njegovog bavljenja fotografijom, materijalna poveznica – sam medij filma i fotopapira – ovdje je i koncept i autorski izraz. Sve fotografije s izložbe Fotokemika, naime, Kolbas je snimio na Fotokemikinim negativima, različitih formata (od 35 mm do 13 x 18 cm), i različite osjetljivosti (od 20 do 100 ASA), proizvedenih u razdoblju od 70-ih do posljednjih godina rada tvornice u novom tisućljeću. Svom materijalu jedno je zajedničko: prošao mu je rok uporabe. Za povećanja 50 x 60 cm također je koristio Fotokemikin fotopapir, Efkebrom, Emaks ili Bromal različitih gradacija. Velika povećanja napravio je na fotopapirima pronađenima u napuštenom pogonu Fotokemike u Samoboru na kojima nije bilo oznaka.
*Silvestar Kolbas, “Fotokemika”, Tehnički muzej Nikola Tesla / foto: Ivan Buvinić
Kolbas je koristio filmove i fotopapire proizvedene u tvornici Fotokemika kako bi snimio ostatke Fotokemike. Čak mu je i metalna kada iz tvornice poslužila za fiksiranje izrađenih fotografija. Povećavao je snimke i s ispravnih negativa i s onih koji su imali vidljivu grešku, koristeći i fotopapire za koje nije znao kako će se ponašati; iste je snimke i više puta razvijao i svaki put dobivao drugačije rezultate, tako da je svaka izrađena fotografija unikatna. Koncept je čvrst i jednostavan; destrukcija u službi konstrukcije doživljava novu destrukciju, ali samo uvjetno rečeno, jer ovako nastale fotografije premda su „tehnički neispravne“ svaki su put iznova – nova konstrukcija. I svakim novim pokušajem (dok bude Fotokemikinih filmova i fotopapira, a i autorove volje) krug se ponovno zatvara. U procesu stvaranja umjetničkog djela sudjeluje sam materijal, odnosno vrijeme koje tom materijalu dodaje i oduzima određene značajke. Ovakvo propitivanje vizualnih medija, kao i naglašeni autobiografski elementi u Kolbasovim radovima nisu rijetki; on često u svojim fotografskim ciklusima prati razvoj nekih događaja, stvara nizove na granici između fotografije i filma. Na primjer, takav je ciklus Dječak iz 2009., serija snimki pogleda kroz vlastiti prozor na livadu s utabanim puteljcima čije linije tvore lik dječaka koji trči, ili Kino Crvena zvijezda iz 2013. koji je nastao iz komadića filmske vrpce pronađenog u ruševinama kina u Vinkovcima, gdje je odrastao.
Portreti Fotokemike rezultat su zaokruženoga umjetničkog projekta kojem je prethodilo arhivsko istraživanje i „arheološko“ prikupljanje vlastitih iskustava, jednako kao i ostataka industrijske baštine. Atmosferu kojom odišu izložene fotografije obilježavaju istovremeno i snimljeni prizori propadanja kao i fizičko propadanje samog materijala korištenog pri snimanju. Ova dva negativna aspekta zajedno ipak rezultiraju nježnim, gotovo poetičnim prizorima. Sve pogreške u reprodukciji, mrlje, pukotine i ne-oštrine, daju Kolbasovim fotografijama snažnu slikarsku dimenziju. Motivi snimljeni u samoj zgradi tvornice i oko nje, kao i studijske snimke predmeta, bez jasnih a ponekad i jedva razlučivih obrisa, uronjeni su u magični sfumato. Dvorište prepuno ostataka filmova postaje idiličan krajolik, stara vrata sa štokom dobivaju monumentalnu važnost, a napušten tvornički pogon prošaran svjetlom prostor je svečanosti.
*Silvestar Kolbas, “Fotokemika”, Tehnički muzej Nikola Tesla / foto: Ivan Buvinić
Kolbasove fotografije Fotokemike, izložene zajedno s Fotokemikinim reklamnim pločama, ormarićima s brojevima, vratima, kutijama fotopapira i raznim uređajima, posveta su jednom proizvodnom divu koji je obilježio generacije zaljubljenika u fotografiju i u klasične, analogne postupke. U tvornici je Kolbas pronašao samo jedan jedini neosvijetljeni 35-milimetarski film u kaseti i zlatnom omotu, bez vanjske kutije. Odlučio ga je ne otvoriti i izložiti ga kao posebnu dragocjenost, na baršunastom crnom jastučiću, zaštićenog staklom, kao „The Film“, kao onaj arhajski, prvi poticaj iz kojeg je sve krenulo, koji je zarazio autora još tamo krajem šezdesetih, a čijeg se utjecaja ne može i ne želi osloboditi ni danas.
*Silvestar Kolbas, “Fotokemika”, Tehnički muzej Nikola Tesla / foto: Ivan Buvinić
Autorica: Ana Marija Habjan
