Radovi jednog od najprominentnijih suvremenih likovnih umjetnika, slikara Lovre Artukovića, okupljeni su na Sićušnoj retrospektivi, izložbi koja se u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar može pogledati do 30. ožujka. Premda kvantitativno nevelika – postav, naime, čine ukupno tri Artukovićeva rada: dvije slike i jedna prostorna instalacija – izložba obuhvaća autorovo stvaralaštvo nastalo u dugom vremenskom razdoblju od čak 35 godina, pa je naslov izložbe uistinu indikativan.
U predgovoru izložbi Leonida Kovač piše: Premda posve različito intonirana i slikarski izvedena, ta su tri rada povezana zajedničkim nazivnikom – pojmom tuluma. Tulum iz 1985., naslikan ugljenom i jajčanom temperom na papiru i ulje na platnu naslovljeno Sauna na vodi – berlinsko društvance na izletu za vrijeme lockdowna (zvana još i Koronina arka), iz 2020./21., slike su velikog formata, grupni portreti stvarnih ljudi prikazanih u dvjema različitim situacijama opuštenog druženja. Instalacija Tulum u podzemnom svijetu prvi je put pokazana u berlinskoj Kewenig Galerie 2020. U prostoriju osvijetljenu ultraljubičastim svjetlom, takozvanim blacklightom, Lovro Artuković postavlja stol prekriven bijelim stolnjakom na kojemu se nalaze prazne butelje vina, mnoštvo upotrebljenih čaša, pepeljara i cvijet u vazi. Uz stol je fotelja i prevrnuta drvena stolica. Taj se sklop predmeta čija pojavnost denotira da je tulum upravo završio i gosti se razišli, nalazi pred zidom na koji je autor čavlićima u dva reda zakucao sedam velikih crteža izvedenih ugljenom na papiru tijekom 2019. i 2020. godine. Prikazuju prizore iz grčke mitologije koji se zbivaju u podzemnom svijetu, a Artuković ih je izradio prema slikama nastalim u razdoblju između 16. i početka 20. stoljeća. Konkretno, to su Tizianov Sizif, Povratak Perzefone Frederica Leightona, Riberin Ixion, Corotov Orfej vodi Euridiku iz podzemnog svijeta, Rembrandtova Otmica Perzefone, Waterhouseove Danaide i Psiha koja Veneri vraća kutijicu s ljepotom nacrtana prema litografiji Antoinea Maurina, nastaloj prema slici Claudea-Marie Dubufea. Govoreći o prvotnoj zamisli postava ove instalacije u vlastitom atelijeru gdje je trebala funkcionirati kao svojevrsni mise-en-scène stvarnog tuluma, Lovro Artuković svoje slike izvedene ugljenom na papiru naziva kopijama starih majstora. Međutim, kontekst u koji ih smješta odmiče ih od kategorije kopije, jer ovdje se radi o reiteraciji određenih mitskih narativa, o postupku re-enactmenta pojedinih motiva u kojemu se u sadašnjem trenutku događa resemantizacija mitskih priča. Na analogan se način u postavu Sićušne retrospektive zbiva i resemantizacija Tuluma iz 1985. koji tu eksplicite biva doveden u odnos sa Saunom na vodi, zvanom Koronina arka i, dakako, Tulumom u podzemnom svijetu.
Svoju intenciju i radni proces na ovoj izložbi Lovro Artuković pojašnjava ovako:
Htio sam u svojem atelieru prirediti tulum pod naslovom Podzemni svijet. Zamislio sam da prostor bude osvijetljen ultraljubičastim, takozvanim “crnim svjetlom”. Na zidovima crteži ugljenom na papiru, čije bjeline pod UV-osvjetljenjem zrače neprirodnim plavičastim sjajem. Crteži su trebali biti kopije slika starih majstora koje prikazuju scene iz podzemnog svijeta grčke mitologije. Zamišljao sam kako gosti, za tu prigodu odjeveni samo u propisano bijelo ili crno, poput svjetlucavih duhova tumaraju ateljeom u maglici duhanskog dima. Po sebi je to zapravo banalan prizor, kao iz kakvog kluba ili diska, ali činilo mi se da bi ipak mogao imati nešto mistično.
Kad sam počeo raditi na prvom crtežu, uvidio sam međutim da sam, premda umišljam da sam nakupio dovoljno iskustva u svojem poslu, još uvijek djetinjasto naivan. Vrijeme koje je trebalo uložiti u izradu vjerne kopije pomicalo je naime termin planiranog tuluma sve dalje u neodređenu budućnost. A i želja da ga priredim polako je jenjavala. Ipak sam nastavio raditi, unatoč osjećaju da činim nešto posve apsurdno. Zašto zaboga trošim vrijeme na nekakve kopije? Da bi mi netko nadjenuo nadimak “Rembrandt”? I stoji li koncept ako tuluma ne bude? Pritom znam da bi “pravi profi-umjetnik” prepustio taj mukotrpni posao nekome drugom, a sâm se posvetio pametnijem poslu.
No kako je rad na kopijama tekao, tako je u meni rasla stanovita radost zbog toga što moj pothvat nije imao nikakva smisla ni svrhe. A osim toga se nisam htio odreći užitka: kao prvo u crtanju ugljenom, a kao drugo u postupnom “ulaženju” u orginalno djelo koje mi je služilo kao predložak. Na kraju krajeva, to je iskustvo ipak bilo poput silaska u podzemni svijet – ako već ne razuzdan tulum, onda ipak neka vrst druženja s onima koji više ne kroče Zemljom.
