U Galeriji Josip Račić u Zagrebu u četvrtak, 7. travnja u 20 sati otvara se izložba Mjera dubrovačke umjetnice Katarine Alamat Kusijanović. Na izložbi u kustoskoj koncepciji povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara Vanje Babića bit će predstavljeno 96 radova malog formata od kojih po 48 radova čine dvojne kompozicije i 5 reljefa većih dimenzija, nastalih u vrijeme covid pandemije, u kojima Katarina Alamat Kusijanović propituje vlastiti odnos prema svijetu i društvu. Uz monumentalne reljefe u bijeloj kredi, publika će u Galeriji Josip Račić do 1. svibnja imati priliku vidjeti i pozlaćene reljefe na drvu te zrcalne akrile na pleksiglasu, popraćene zvukovima čiopa, kiše i vjetra…. (dokumentarni zvuk: Ivana Đula, Luka Vrbanić)
Spomenuti radovi u većoj ili manjoj mjeri ponavljaju tekst latinske izreke s luka gotičko-renesansne Palače Sponza u Dubrovniku, koji umjetnica doživljava kao svojevrsno načelo po kojem bismo trebali živjeti. Mjere i mjerenja za Katarinu Alamat Kusijanović predstavljaju temelj civilizacije i primarni su alat našeg saznanja i razumijevanja svijeta na svim razinama. Prezentacijom radova koji su u većem opsegu krajem 2020. bili pokazani na izložbi Mensura u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, Katarina Alamat Kusijanović predstavit će se i zagrebačkoj publici. Izložbu prati dvojezični katalog na hrvatskom i engleskom jeziku s tekstom Vanje Babića, čiji dizajn potpisuje Ana Zubić.
U predgovoru izložbi Vanja Babić piše:
“Prolazeći pored različitih zgrada te ulazeći odnosno izlazeći iz njih, ljudi uglavnom ne obraćaju pozornost na natpise što se na njima nerijetko nalaze. A ti natpisi doista mogu biti raznoliki i raznovrsni. Neki od njih služe kao službena informacija o namjeni konkretne zgrade; drugi pak predstavljaju svojevrsne agresivne uljeze u vidu naknadno instaliranih reklama; treći će, posredstvom grafita, bivati posljedicom supkulturno i najčešće subverzivno iskazanog vox populi; potom ploče s nazivima ulica ili trgova… Umjetnica Katarina Alamat Kusijanović itekako je, međutim, zamijetila, osvijestila i promislila jedan latinski natpis doslovno integriran u samu srž zgrade uzduž čijega je luka u atriju prizemlja ispisan. Ali taj natpis posve je drukčije naravi od netom pobrojanih, baš kao što i konkretna zgrada nipošto ne predstavlja ‘tek neku običnu zgradu’. Riječ je o znamenitoj i poviješću bremenitoj dubrovačkoj gotičko-renesansnoj palači Sponza, poznatoj još i kao Divona, a spomenuti natpis glasi:
FALLERE NOSTRA VETANT ET FALLI PONDERA MEQVE PONDERO CVM MERCES, PONDERAT IPSE DEVS
(Utezi ne daju naši da se vara i prevaren bude. Robu dok mjerim ja, mene tad mjeri Bog)
Natpis dojmljivo i dovitljivo upozorava na primarnu namjenu Sponze, ali on predstavlja i znatno više od toga. Moglo bi se, naime, s punim pravom konstatirati da utjelovljuje i komprimira humanistički duh renesansnoga Dubrovnika, ukazujući pritom i na jednu od ondašnjih stožernih poluga gradskoga mudro i odmjereno upražnjavana ugleda, odnosno gospodarskog blagostanja. Katarina je, dakako, Dubrovčanka koja obožava svoj Grad. Neprijeporno posjeduje naglašeni senzibilitet za njegov prepoznatljivi urbanizam, za njegovu bogatu povijest, a napose umjetnost, čemu svakako znatno pridonosi i okolnost da je godinama bila zaposlena kao restauratorica.”
“Katarina je, dakle, svjesna simboličke važnosti toga kapitalom ispisana i etikom prožeta latinskog natpisa te ga stoga odlučuje iskoristiti kao svojevrsno polazište za vlastite umjetničke zamisli. Pristupit će mu slojevito. Ponajprije, lucidno će iskoristiti nedvojbenu činjenicu da slova kao takva predstavljaju samo znakove za određene glasove bez nekog konkretnog značenja i da tek ako ih se usustavi u precizno organizirane nizove prilagođene određenom jezičnom kodu mogu tvoriti smislene značenjske cjeline. Umjetnica, naime, natpis iz luka Sponze na svojim slikama ne ispisuje cjelovito, već ga u pravilu donosi fragmentarno. Na taj način gusto ispisana slova poprimaju karakteristike vizualnog elementa forme, a značenje teksta, odnosno poruke pritom će se tek nazirati. Katarina, zapravo, kreira svojevrsne dinamične tekstualno-vizualne amalgame, tjerajući recipijente na neprestano balansiranje između čitanja i čistoj likovnosti usmjerenog promatranja. Također, raspoređujući nizove svojih slika sačinjenih od slova po površinama galerijskih zidova, umjetnica ostvaruje i dojam stanovite ambijentalnosti; tekst frontalno jasno vidljiv i čitljiv na arhitektonskom luku Sponze, sada će na određeni način okruživati, štoviše usisavati svoje promatrače. A pritom će, dakako, i odabir (ne)boja igrati značajnu ulogu. Katarina, kako u kojem radu, poseže, naime, za plavom i zlatnom bojom odnosno bijelom ne-bojom. Sva tri rješenja evociraju stanovitu spiritualnost, pa i bezvremenost, posve imanentne ovom prigodom iskazanoj autorskoj poetici. Okolnosti se mijenjaju, ali neke vrijednosti, kako estetske tako i etičke, ipak zadržavaju auru vječnosti. Katkada, doduše, svojski težimo njihovoj negaciji ili marginalizaciji, pa je Katarinino razgrađivanje i fragmentiranje etički intonirana natpisa sa Sponze moguće interpretirati i kao svojevrsni kritički komentar takvih naših postupaka. Cjelokupni ambijent – jer to mi se nameće kao najprikladnija odrednica za ovu izložbu – nadograđen je i zvučnom kulisom preuzetom iz dubrovačke svakodnevice. Zvukovi grada doslovno struje između slova što tvore i uporno ponavljaju stari natpis sa Sponze. Turističkom vrevom prožeta suvremenost svojom nesmiljenom banalnošću kao da nastoji razgraditi civilizacijski uvjetovane artefakte odnosno poruke. Ali oni ipak nekako odolijevaju. Možda je Katarina upravo stoga neke od svojih ovom prigodom izloženih radova – one bijele i zlatne – odlučila dočarati na način da slova izvede reljefno, kao svojevrsna utjelovljenja civilizacijski uvjetovane postojanosti.”
Katarina Alamat Kusijanović rođena je 1965. u Dubrovniku. Diplomirala je 1989. na Višoj pedagoškoj školi u Beogradu na Odsjeku konzervacije i restauracije štafelajnog slikarstva, a potom i 2004. na Likovnoj akademiji u Splitu. Od 1992. članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika. U Hrvatskom restauratorskom zavodu radila je od 2008. do 2013. kao konzervator-restaurator savjetnik gdje je vodila Restauratorski odjel Dubrovnik. Održala je niz predavanja na stručnim i znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu kao djelatnica Hrvatskog restauratorskog zavoda, a objavila je dva znanstvena i više stručnih radova. Autorica je izložbene instalacije Skriveni trečento (pred Kneževim dvorom, Dubrovnik, 2018.) i izložbe Oltarna slika Jacopa Tintoretta iz korčulanske katedrale (Knežev dvor, Dubrovnik, 2008.). Od 2008. radi kao vanjski suradnik – dizajner za Jadranske Luksuzne Hotele, a od 2019. voditeljica je odjela za dizajn interijera. Izložbom MENSURA / MJERA održanoj 2020. u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik interpretirala je prošlost, sadašnjost i budućnost Grada kroz ideju mjere kao antiteze kaosu, već stoljećima proverbijalno uklesanu u kamen Dubrovnika. Izlagala je na dvanaest samostalnih i na mnogim skupnim izložbama. Živi i radi u Dubrovniku.
