U gradu čiji će nostalgičniji stanovnici reći kako je živio s kinima na svakom koraku, a ne kao danas (pretjerano, ali to je sudbina sjećanja), Art-kino punih sedamnaest godina žilavo dokazuje da filmska kultura, u takvom formatu, u Rijeci čini i svakodnevicu! Središnjim pogonom smještenim u zgradi bogate semantike i slojevima burne povijesne patine, a danas ustrojenim i kao stabilna ustanova u kulturi Grada Rijeke, Art-kino funkcionira kao kulturni epicentar u kojem se film prikazuje, promišlja, dijeli, živi. Iza organizacije su brojni programi, retrospektive, projekti, edukacije i partnerstva koji i Rijeku s ponekom vidljivom točkom drže na filmskoj karti regije — nebrojene premijere regionalnih filmova, autorski ciklusi i suradnje s posebnim tematskim festivalima, program u Dječjoj kući s kojim odrasta nova kino publika, podrška uspješnim lokalnim radovima poput filma Fiume o Morte! koji ostavlja i svjetske tragove (link) čime Art-kino gradi kontinuitet između priče za lokalnu zajednicu i svjetskog filmskog jezika.
Zato je prvi prikazivački tjedan programski tako eklektičan. Jer Art-kino Croatia, kao ključni prostor protuideologije tržišta, namijenjeno je svima, a ne samo njima. U njemu će se naći i mjesta za radikalnu filmofiliju, i za školarce, ali i za stariju generaciju filmoljubaca koji su možda već zaboravili kako izgleda dvorana single kina u centru grada – zapisao je u prvom ikad programskog tekstu u prosincu 2008. godine jedan od ključnih suradnika Art-kina, danas nažalost pokojni Dragan Rubeša. Iako je od tih riječi prošlo gotovo dvadeset godina, silnice iste konceptualne niti i danas vode Art-kino.
O svemu tome – o suvremenoj filmskoj publici, estetici prostora, specifičnom senzibilitetu kina i njegovoj ulozi u Rijeci – na terasi Dječje kuće razgovaramo s ravnateljicom Slobodankom Mišković, suradnicom za PR Martom Ban i višom stručnom suradnicom za programe, voditeljicom Škole u kinu Dinom Ožanić.
► Imate pogled na rad kina kroz sve ove godine, svatko iz svoje životne i dobne perspektive. Ravnateljica je s kinom od samog idejnog i produkcijskog zametka, zreli milenijalci se sjećaju sjajne antipleks kampanje, što je tada bio baš značajn, rekao bi i generacijski trenutak. Koliko su vam se temeljne postavke transformirale, a koliko vas je valjalo valovito more svih mogućih promjena u tom razdoblju? Počeli ste u svijetu bez streaming servisa, završili u svijetu shortsa i reelsa, a, moram reći, i brain rota?
Slobodanka Mišković: Istina, stvarno puno toga je iza nas, a i cjelokupne filmske kulture i industrije. Te, sada daleke 2008., činilo nam se, zapravo točnije znali smo, da Rijeci zaista nedostaje prostor posvećen kvalitetnom filmskom programu. Znali smo i da postoji publika i interes – ljudi su željeli gledati dobar film, posebno onaj koji izlazi izvan komercijalnih okvira. U to se vrijeme u HKD-u se povremeno prikazivao programski odabir kinotečnih i nezavisnih filmova, ali tu se nije mogao ostvariti i kontinuitet. Nekako nam se činilo da bi grad kao Rijeka trebao imati mjesto koje je u potpunosti posvećeno filmu – ne kao usputnu aktivnost, nego kao trajnu kulturnu točku – što je konceptualno vrlo drugačije od svih dotadašnjih shvaćanja kina. Tako smo polako počeli pripremati projekt Art-kina s tim da je najteži zadatak bio pronaći odgovarajući prostor. To je bio period masovnog zatvaranja kino-dvorana – famozno Teatro Fenice se zatvorilo, dvije godine ranije i Garibaldi, odnosno nekadašnji kino Beograd, kasnije Croatia. Istodobno se otvorio prvi multipleks u najvećem trgovačkom centru, koji jest imao svoju publiku i opravdanje, ali njegov program ipak nije bio usmjeren na ono što bismo nazvali “vrijednim filmom”. Posebno ne tih godina kada je eksplodirao konzumerizam u svim područjima. Upravo je iz potrebe za reakcijom pa čak i pritiska javnosti – došla ideja da se oživi dvorana bivšeg kina Croatia, a kasnije i pokrene institucija Art-kino. Taj proces nije bio brz i razvijao se kroz dvije-tri godine, ali motivacija i podrška publike bili su konstanta od samog početka.
► Nevjerojatno je da u vrijeme u kojem su nekretninski posao i trgovina pojeli gotovo sve u Rijeci nastaje tada vrlo autentičan kulturni proizvod. Zainteresirani za kulturu i umjetnost vrlo su se lako lijepili na njegov rad, a to je imalo i druge pozitivne posljedice, čini mi se posebno s mladima… ?
Slobodanka Mišković: Od samog početka željeli smo se povezati sa Sveučilištem u Rijeci, posebno s Filozofskim fakultetom. Odmah smo krenuli prema profesorima i studentima jer smo shvatili da Art-kino može biti idealan prostor za susret teorije i prakse, učenja i iskustva. Naši prvi biljeteri bili su upravo studenti tada također svježih kulturalnih studija, i veliki dio njih i danas radi u Art-kinu. Ta je suradnja bila jako važna – zajedno smo razvijali i pojedine segmente programa, razrađivali nove ideje i formate. Sjećam se, među prvima su bili Maja Ogrizović, Romano Perić, Ana Šegrt, Ana Jurčić… Romano i Ana Šegrt i dalje su s nama, Romano je danas voditelj tehnike, a Ana je glavna u našoj programskoj sekciji te vodi našu Specijalnu filmsku knjižnicu. U kino su došli kao studenti, biljeteri, entuzijasti spremni na sve, a s vremenom su se profilirali u vrhunske profesionalce.
► Bez kvalitetnog i smislenog marketinga to sigurno ne bi bilo moguće, a radite ga, po mojem slobodnom dojmu, i bolje od kapacitiranijih subjekata. Kako je priča evoluirala i koje strategije koristite?
Marta Ban: Mislim da su prije svega postavljeni jako dobri temelji. Ja sam u kino došla prije šest godina i već tada se vidjelo koliko je taj “svemir” promišljeno građen. Od samog početka ostvarena je sjajna suradnja s dizajnerima, ponajprije s Branimirom Lazanjom. On je autor vizualnog identiteta kina i našeg prepoznatljivog “pomaknutog oka” — reference na Buñuelova Andaluzijskog psa, ali i na ideju pomaknutog, aktivnog gledanja filma, onog koje podrazumijeva angažiranog gledatelja i recipijenta. Taj se vizualni identitet kroz godine sustavno razvijao i prilagođavao programima: tako su svoje varijacije “pomaknutog oka” dobili pojedini programi, knjižnica, kao i Mini Art-kino Lab. Važno nam je prepoznavanje i jasno brendiranje kina — ostavljanje vizualnog otiska na svemu što radimo, kako bi bilo upečatljivo i lako prepoznatljivo.
Slobodanka Mišković: Suradnje su se kroz godine nastavile i širile. I dalje surađujemo s Lazanjom, s Dobrišom Radovanovićem iz Manufakture, a za program Škola u kinu vizuale materijale potpisuju Marino Krstačić-Furić i Ana Tomić. Sve su to suradnje koje doprinose kontinuitetu i kvaliteti naše komunikacije.
Marta Ban: Što se tiče povezivanja s publikom, komunikacijski su se kanali u posljednjih nekoliko godina znatno promijenili. Kada sam došla u kino, komunikacija se uglavnom svodila na slanje priopćenja za medije i povremene objave s nekoliko fotografija na Facebooku. Danas je ta komunikacija mnogo složenija i izazovnija, a borba za pažnju publike veća nego ikad. I dalje smatramo da su podjednako važne i digitalna prisutnost i prisutnost u fizičkom prostoru. Zato se trudimo da naši programski letci, plakati i materijali budu dostupni ondje gdje je naša publika: na Sveučilištu, fakultetima, u prostorima u kojima borave mladi — poput Palacha ili Dnevnog boravka — kao i kroz razne inicijative, studentske kvizove i druge oblike suradnje. Nastojimo biti dio zajednice i biti prisutni tamo gdje su mladi i danas aktivni. Uostalom, nema ničeg goreg od komunikacije institucije koja stoji. Komunikacija mora biti živa, svakodnevna i vidljiva — ona šalje poruku da ste aktivni, prisutni i dostupni. Čak i u trenucima krize, možda upravo tada, važno je komunicirati i pokazati da se stvari događaju, da se promišlja i da se ne odustaje.
► Baš kako kažete, ambijent se jako mijenjao od tada do danas. Nije to naravno riječ samo o komunikacijski kanalima… Na koje načine osjetite taj ritam?
Slobodanka Mišković: Pa da, ambijent se stalno mijenja – mijenja se i društvo, mijenja se atmosfera, a pogotovo je danas, rekla bih, dosta zahtjevan period za kulturu. Tehnološki su se dogodile ogromne promjene, ali ono što je zanimljivo jest da kino, kao prostor, uvijek preživi takve tranzicije. Oduvijek se uspijeva prilagoditi – od pojave televizije, pa do danas, kada su sadržaji na dohvat ruke kroz razne platforme. Kad pogledam posljednje dvije-tri godine, pogotovo razdoblje nakon korone, kad se činilo da smo u velikoj krizi publike, gledateljskih navika i same konzumacije kulture, zapravo vidim obrnutu tendenciju. Taj je period iza korone donio novi val interesa, pa i povećanje publike — ne samo kod nas, nego i općenito, primjerice na koncertima. Očigledno je da ljudi i dalje imaju potrebu za stvarnim, zajedničkim prostorom. Za mjestom gdje mogu dijeliti iskustvo, emociju, reakciju – nešto što ekran kod kuće jednostavno ne može pružiti. Zato mislim da, bez obzira na sve te tehnološke promjene i nove formate, uvijek postoji način da se ojačaju veze s publikom. Da se iznova izgrade ta živa mjesta kulture – prostori zajedništva i osjećaja pripadnosti.
► Kako uopće oblikujete publiku s obzirom da je konzumacija svega postala vrlo šizofrena – količina izbora, parcijalne dostupnosti platformi i sadržaja na njima, trošenje vremena u danu na scroll… Mislite li da možete pomoći ljudima u tako kaotičnim trenucima?
Slobodanka Mišković: Posebno u ovom današnjem ubrzanom načinu života, koji stalno traži brzinu i multitasking, kino ima potpuno drugačiju ulogu. Imaš vrijeme, prostor i fokus koji su u svakodnevici gotovo nestali. U tom smislu, kino danas postaje možda i važnije nego prije. Sam čin dolaska, gledanja filma u dvorani, dijeljenja tog iskustva s drugima – bez ikakvih distrakcija – postaje poseban ritual. To je, zapravo, jedna od najvećih snaga filma, ali i samog kina kao načina prikazivanja umjetničkih djela. Mogućnost potpunog uranjanja.
Marta Ban: Da, čini mi se da su danas ljudi, pa i publika općenito, pomalo pogubljeni u toj količini sadržaja koja nas svakodnevno okružuje. Ali ono što nas posebno veseli jest interes mlađe publike. Vidimo da ih privlače filmovi koji imaju status kultnih ostvarenja – naslovi o kojima su možda slušali, ali ih nikad nisu imali prilike pogledati u kinu, onako kako i trebaju biti doživljeni. U tom smislu, jako je zanimljivo pratiti to njihovo ponovno otkrivanje filmskih klasika – kao neko vraćanje korijenima, istraživanje izvora filmske povijesti i estetike. To ujedno donosi i novi interes za ono što je temelj filmske kulture – koncentrirano gledanje, emociju i iskustvo zajedničkog doživljaja.
► Među vašom publikom ima i nekih koji su s kinima kao gledatelji cijeli život. Tko je Marijan Štimac?
Marta Ban: Marijan Štimac je umirovljenik koji praktički dolazi na svaku projekciju u Art-kinu. Već desetljećima bilježi svaki film koji je pogledao — vodi preciznu evidenciju još od šezdesetih godina. Svaki dan je u kinu, ima svoje stalno sjedalo i svi ga poznaju. Samo na školske projekcije ne dolazi, ostale ne propušta!
Uz Štimca, valja svakako spomenuti i gospodina Jugoslava Tadića koji trenutno živi u Domu umirovljenika Kantrida, ali svejedno redovito dolazi na naše programe. Upravo je Jugoslav zaslužan da smo s filmom Fiume o morte! došli i u Dom umirovljenika. Naime, dio korisnika doma nije mogao doći u kino, pa smo odlučili da kino dođe k njima. Projekcije smo organizirali tijekom dva dana i odaziv je bio sjajan.
► U šetnji knjigom Šifra: Rubeša, sabrani tekstovi Dragana Rubeše pisani za Art-kino čovjeka ne mogu ne pogoditi i emocije. Objavili ste na jednom mjesto toliko tragova o radu koji ide na tekućoj vrpci i vrlo brzo se gubi, a osim toga iza pisanja vodiča kroz programe stajao je takav kvalitetan autor. Pozitivno bogohulno u ovo umjetno neinteligentno vrijeme…
Slobodanka Mišković: Dragan Rubeša je u kinu bio praktički od samih početaka, a njegov interes za film — osobito za rubne, alternativne i drugačije filmske forme, okvire, teme i preokupacije — značajno je utjecao na programsku koncepciju kina. On je doista bio filmaš i filmski kritičar koji je aktivno pratio scenu, pohodio festivale, bio stalno prisutan, upoznavao ljude i sve to znanje i iskustvo donosio nama u Rijeku. Uvijek se vraćao sa svojih putovanja — iz Berlina, Londona i drugih festivalskih središta — s novim idejama, novim programima i prijedlozima o tome što bismo mogli i kako bismo trebali raditi, promatrajući kako se to radi vani.
Osim toga, trinaest je godina pisao za Art-kino, oblikujući mjesečne programske najave koje su bile uistinu posebne. One su na neki način bile kustoski osmišljene: iz izrazito šarolikog programa, koji je obuhvaćao raznorodne teme i filmove svih vremena i generacija, uspijevao je izdvojiti sukus — jednu temu i jedno moguće čitanje programa. Time je samom programu davao dodatnu vrijednost.
Odlučili smo tekstove ukoričiti u knjigu koja predstavlja svojevrsni testament svega što je Art-kino radilo u prvih trinaest godina: jedinstven sukus i dragocjen arhivski dokument. Bilo je važno sačuvati taj materijal jer je riječ o formi koja je dotad postojala razasuta po lecima i web-stranicama, neujednačena i neusustavljena. Knjigom smo željeli odati hommage Draganu, ali i svim programima koje smo kroz te godine realizirali.
Zanimljiv je i indeks filmova na kraju, koji mladim ljudima može poslužiti kao izvrstan vodič kroz bogatstvo svjetske kinematografije. Dragan je, naime, izuzetno pratio azijsku kinematografiju, ali je uvijek bio otvoren i prema malim, nekomercijalnim, često neprofesionalnim filmskim radovima.
Lijepo je bilo gledati da netko toliko duboko uronjen u film i u svjetsku festivalsku produkciju zadržava osjetljivost i otvorenost prema tim malim filmskim draguljima — filmovima koji možda nemaju snažnu produkcijsku podršku, ali su vrijedni, važni i zaslužuju pažnju.
► Kako oblikujete program za tako dinamičan svijet, a s toliko različite produkcije?
Slobodanka Mišković: Prije svega moram reći da je naš rad uvijek kolektivan. Svaka osoba u timu doprinosi na svoj način, i iz mjeseca u mjesec zajedno ispitujemo što bi bilo najbolje – u estetskom smislu, u etičkom smislu, ali i u smislu interesa publike. Uvijek nastojimo unutar tih principa napraviti najbolje što možemo u danim okolnostima.
Program kina uvijek ima nekoliko jasno definiranih slojeva. Jedan je posvećen lokalnom filmskom stvaralaštvu i živoj komunikaciji sa zajednicom – tu posebno ostavljamo prostor za lokalne autore, male filmove i neprofesijske produkcije.
Drugi sloj čine kinotečni i baštinski filmovi, koji su važni za očuvanje filmske povijesti i edukaciju publike. Treći je onaj koji obuhvaća nezavisnu, uglavnom europsku i domaću produkciju, koja donosi suvremene priče i autore. Ako bih trebala sažeti temeljne vrijednosti našeg programiranja, rekla bih da su to – estetika, etika i zajednica. Između ta tri pola uvijek tražimo ravnotežu i kompromis koji će funkcionirati za publiku, ali i ostati vjeran onome zbog čega Art-kino postoji.
Marta Ban: Super je što, za razliku od većine “klasičnih” kina koja rade prema tjednim programima, Art-kino funkcionira kao spoj kinoteke i redovnog kina.
Zato naš program organiziramo na mjesečnoj razini – jer uz redovnu distribuciju filmova imamo i cijeli niz posebnih prikazivanja, retrospektiva i kinotečnih ciklusa koji zahtijevaju raniju pripremu, najave i raspored.
U tom kombiniranom modelu zapravo spajamo dvije stvari: kontinuirani, aktualni filmski repertoar i tematske programe koji istražuju film u širem kulturnom kontekstu. Tako se držimo interesa publike, ali i nastojimo predstaviti filmove koji su relevantni, estetski i sadržajno, u određenom trenutku.
► Znamo kako je odgoj djece danas posebno izložen audiovizualnom sa svim negativnim i pozitivnim stranama. Vaša je usmjerena na kreativnost i edukaciju, rekao bih i na upoznavanje drugih kultura i pogleda na život. Kakve su reakcije najmlađe ekipe koja voli Gaćeša, Minecraft i Roblox estetiku?
Dina Ožanić: Riječ je o stvaranju mlade publike koja će od najranije dobi početi učiti o filmskoj umjetnosti i film percipirati na način na koji ga i treba percipirati — ne samo kao sredstvo zabave i opuštanja, nego kao iskustvo koje traži angažiranog gledatelja. Filmovi koje gledamo trebali bi biti naslovi u koje ulažemo sebe: u svoje znanje, ne samo o filmu, nego i o svijetu koji nas okružuje. U programu Škola u kinu vodimo se istim odrednicama kao i samo Art-kino. Prikazujemo nezavisne filmove i, što je iznimno važno, filmove koji su primjereni dobi gledatelja. Danas velik broj mladih gleda filmove koji im nisu dobno primjereni, zbog čega se s njima teško mogu povezati — teme kojima se takvi filmovi bave često nisu teme s kojima mogu uspostaviti odnos. Zato je važno prikazivati filmove u kojima prepoznaju sebe i vlastita iskustva, jer upravo na taj način filmska umjetnost može istinski zainteresirati mlade za određene teme. Streaming servisi, iako snažno utječu na kinoopćenito, na programe Art-kina i Škole u kinu nemaju presudan utjecaj. Ne bavimo se velikim, tzv. major produkcijama, nego filmovima koje nije moguće pogledati „u dva klika“. Na repertoar stavljamo naslove koji se prikazuju u drugim nezavisnim kinima, ponajprije europske filmove. Što se tiče posjećenosti, ona je iznimno dobra. Svake godine program pohađa između jedanaest i, ove godine, više od trinaest tisuća djece i mladih. I ono najvažnije — svi programi u potpunosti su besplatni.
► Kako škole biraju filmove koje će gledati?
Dina Ožanić: Školski katalog podijeljen je u tri cjeline: za vrtiće, osnovne škole i srednje škole. Odgojitelji i nastavnici imaju mogućnost samostalnog odabira filmova, ali im pritom uvijek stojimo na raspolaganju za preporuke i savjete. Prije svake projekcije održava se kratak uvod u film, koji nipošto nije tek formalnost. Taj je uvod iznimno važan jer djecu uvodi u ono što će gledati, daje im širi kontekst filma i tematiku kojom se film bavi. Ujedno je vrlo koristan i nastavnicima jer im olakšava da nakon projekcije s učenicima razgovaraju o filmu i temama koje on otvara.
Slobodanka Mišković: Da, mislim da je katalog zaista poseban, rekla bih jedinstven. Mogu s potpunom sigurnošću reći da takav katalog, u smislu svakodnevnih dolazaka škola, prilagodbe terminima i organiziranih dolazaka u kino dvoranu, zapravo ne postoji. Moram reći da mi se u posljednjih nekoliko godina nekoliko puta dogodilo da u kino dođu djeca iz trećeg, četvrtog ili petog razreda osnovne škole, a da mi njihovi nastavnici kažu kako im je to prvi posjet kinu. To je zaista dirljivo. Kada se to stavi u širi društveni kontekst, u situaciju u kojoj roditeljima često nije lako izdvojiti novac, postaje jasno koliko je to važna stvar. Djeca tako po prvi put čuju i neke europske jezike, primjerice finski. Postoji čitav niz razloga zašto je to dobro i ljekovito, i za djecu i za škole.
► Baza tog programa od proljeća 2021. je u Dječjoj kući. Kakvi su njeni efekti na vaše programe i publiku?
Slobodanka Mišković: Stalno govorimo o samobrazovanju u kulturi, a posebna vrijednost cijelog tog projekta upravo je u tome. Čini mi se da je upravo u tom prostoru projekt dobio svoj puni smisao. Tim više što se kat iznad nalazi knjižnica, pa djeca nakon gledanja filma vrlo lako mogu otići u Gradsku knjižnicu Rijeka, posuditi knjigu i nastaviti istraživati temu, ali i sudjelovati u drugim sadržajima koje Dječja kuća nudi. Riječ je o prostoru koji istovremeno nudi slobodu, kreativnost, igru, znanje i učenje. U tom smislu, čini mi se da je to danas u Rijeci jedna velika privilegija za našu djecu. Posebno me veseli što su i škole i djeca toga svjesni i što taj prostor i program doživljavaju kao nešto svoje. Radimo i festival Tobogan s partnerima, jedinstven festival za djecu u Hrvatskoj. Posebno je vrijedno istaknuti da je riječ o jednom od rijetkih festivala koji nastaje u suradnji više kulturnih institucija – knjižnice, kina, kazališta i muzeja – čime obuhvaća širok spektar kulturnih djelatnosti. Iznimno su traženi i filmski radionički programi, koji se popune već unutar pola sata od objave poziva, što jasno pokazuje koliko je interes velik. Tobogan ima iznimno velik potencijal i vjerujem da bi, uz snažniju i stabilniju financijsku podršku, mogao i trebao značajno rasti.
► Kada smo kod prostora zapravo, ključan je onaj središnji vašeg rada. Zgrada je to neobične povijesti koja ide od tiskarstva do postanka kinom, a unutarnjim uređenjem same kino-dvorane je nevjerojatno šarmantna.
Slobodanka Mišković: Mi smo Art-kino oduvijek doživljavali kao nešto puno više i šire od samog prostora za prikazivanje filmova. Naravno, naša dvorana — i tu ću biti pomalo subjektivna, ali mislim da to dijele i mnogi drugi — jedna je od najljepših, ako ne i najljepša kinodvorana u Hrvatskoj. Riječ je o posebnom javnom prostoru u kojem vas estetika preuzme već u trenutku ulaska: osjećate se drugačije, posebno, i jednostavno vam je lijepo. Dvorana je obnovljena krajem sedamdesetih godina, a mi smo zadržali estetska obilježja te posljednje obnove. Ta obilježja pažljivo čuvamo i održavamo, zasad bez većih zahvata. Razmišljamo o zamjeni stolica — jer su doista već stare — ali to ostavljamo za neku sljedeću fazu. Trenutačno najviše ulažemo u tehniku: imamo izvrstan zvuk, kvalitetno platno i, naravno, sjajan tim ljudi.
Osim glavne dvorane, tu je i Mini-kino — naš mali, ali vrlo važan projekt koji smo realizirali u suradnji s Damirom Gamulinom i Antunom Sevšekom (link) . Nekadašnji frizerski salon, površine svega tridesetak kvadrata, pretvorili smo u višenamjenski prostor za učenje, radionice i projekcije. Riječ je o prostoru za dvadesetak gledatelja, namijenjenom filmovima koje smatramo iznimno vrijednima, ali za koje znamo da možda neće privući široku publiku. U tom prostoru često surađujemo s udrugama, Sveučilištem i drugim partnerima.
Upravo pokrećemo i novi projekt kodnog imena exHAMBI. Projekt je zahtjevan i još uvijek smo u fazi rješavanja administrativnih i proceduralnih pitanja, ali čini se da smo pri samom kraju. Ideja je da postane prostor zajednice, arhiva i svega onoga što jednoj ozbiljnoj filmskoj instituciji treba — ali i prostor koji ćemo dijeliti s filmašima i kulturnim djelatnicima, mjesto na kojem će se stvarati nove kulturne i filmske vrijednosti.
Marta Ban: Uz to imamo i Art-kino LAB koji se nalazi pored Mini Art-kina, a u pitanju je manji radionički prostor koji koristimo za radionice, castinge, manje tribine i slično.
Ideja koja nas vodi jest da svoje prostore dijelimo sa svima koji su zainteresirani za filmsku umjetnost u Rijeci, kako bi snaga Art-kina postala snaga cijele filmske i kulturne scene. Odnosno, da podržimo i osnažimo filmaše i kulturne radnike koji ovdje djeluju. Zidovi nas ne određuju. Publici su vrlo zanimljive i naše vanjske projekcije koje organiziramo tijekom ljetnih mjeseci. Prije svega tu je program Ljeto u Art-kinu, koji se odvija u dvorištu Kapucinskog samostana i traje cijelo ljeto, uz večernje projekcije na otvorenom. Osim toga, filmove donosimo i na brojne druge vanjske lokacije, nastojeći proširiti našu priču i dovesti film na mjesta koja nisu primarno namijenjena filmskim projekcijama. Tijekom godina to su bile plaže, dvorišta škola, Korzo, Pajol, a prošle godine i amfiteatar u Matuljima. Takvi programi omogućuju širi doseg kina i veću vidljivost filmova, ali i okupljanje šire publike.
► Sve zainteresirane za film osnažuje i knjižnica koju imate u kinu…
Marta Ban: Riječ je o specijalnoj filmskoj knjižnici, prvoj takve vrste u Hrvatskoj, u potpunosti posvećenoj filmu i filmskoj umjetnosti. Fond knjižnice obuhvaća knjige iz područja filmske teorije, monografije o filmskim redateljima i glumcima, kao i literaturu vezanu uz kulturne politike. Osim toga, imamo i kolekciju DVD-a. Ono što je posebno važno istaknuti jest da svi članovi Filmskog kluba Art-kina imaju besplatan pristup knjižnici. Također, djeca do petnaeste godine mogu se učlaniti besplatno. Veseli vidjeti da u posljednje vrijeme knjižnicu sve češće koriste studenti, što pokazuje da se mladi u Rijeci sve više bave proučavanjem filmske umjetnosti i filmske teorije.
Paralelno s radom knjižnice provodimo i program Film izvan okvira, kojim nastojimo kontinuirano kontekstualizirati novosti u području filmske teorije. Kroz nekoliko mjeseci predstavljamo nove publikacije, najčešće u suradnji s autorima koji dolaze osobno predstaviti svoje knjige. U tome nam je posebno važan partner Hrvatski filmski savez, koji je izuzetno agilan i aktivan na tom području.
Riječ je o sjajnoj prilici da se naša publika dodatno obrazuje, ali i da upozna vodeće hrvatske filmologe i teoretičare, poput Nikice Gilića ili Hrvoja Turkovića. To su autori koji redovito dolaze u Art-kino i u izravnom razgovoru s publikom predstavljaju svoja najnovija djela.
Prije nekoliko godina pokrenuli smo i medijateku u kojoj naši korisnici mogu, na zahtjev i putem tableta, pogledati filmove koji su snimani u Rijeci ili se bave riječkim temama, odnosno radove riječkih autora. Tako su Rijeka i film objedinjeni na jednom mjestu i dostupni svima za gledanje na zahtjev.
Vjerujem da je to jedno od rijetkih mjesta gdje se može vidjeti gotovo cjelokupno filmsko stvaralaštvo riječkih i županijskih autora. Smatram da je to iznimno važno jer sredina bez samorefleksije zapravo i nije potpuna sredina. Kroz filmove lokalnih autora gradimo i čuvamo buduću kulturnu povijest grada. Trenutno medijateka broji četrdesetak filmova, a zbirku kontinuirano nadopunjujemo.
► Već smo spomenuli u kontekstu staračkog doma fenomenalni Fiume o Morte!. Taj nastanak filmova u Rijeci vam je važan. Zanimljivo je da stojite u središtu Kvarnerske filmske komisije. Ovo komisija malo i uplaši… U kojem smislu je komisija?
Slobodanka Mišković: U pitanju nije ništa zastrašujuće, dapače! U filmskom su svijetu komisije organizacije koje privlače produkcijske ekipe da snimaju na određenom prostoru i nude podršku pri samom snimanju. Kino je, naravno, mjesto prikazivanja i recepcije filmova, ali mi cijelo vrijeme nastojimo poticati i filmsko stvaralaštvo. Jedna od važnih linija tog djelovanja jest Kvarnerska filmska komisija. Bavimo se time da filmskim produkcijama koje dolaze na područje Rijeke i Primorsko-goranske županije maksimalno olakšamo sve logističke, administrativne i druge procedure. Film, koliko god izvana djelovao glamurozno, u svojoj je biti velik i zahtjevan posao, osobito u fazi pripreme, i upravo tu se trudimo pomoći koliko god možemo.
Imamo sreću da je Hrvatska vrlo zanimljiva stranim produkcijama, da postoji dobar sustav poticaja te kvalitetna suradnja s Hrvatskim audiovizualnim centrom. Naša je županija raznolika, dobro prometno povezana i ima razvijenu hotelsku infrastrukturu. Sve su to razlozi zbog kojih smo iz godine u godinu među prve tri županije u Hrvatskoj prema broju dana snimanja i ostvarenoj potrošnji.
No, jednako važno — ako ne i važnije — jest poticanje autentičnog filmskog stvaralaštva. U suvremenom svijetu svi mi koji djelujemo u institucionalnom sektoru, bilo u kulturi ili obrazovanju, imamo odgovornost prema mladim ljudima: otvoriti im buduće profesionalne i kreativne mogućnosti. Film, odnosno audiovizualna djelatnost, idealno je područje za to jer se na globalnoj razini sve više proizvodi i snima, a istovremeno pruža prostor u kojem je moguće spojiti egzistenciju i kreativnost. A kreativnost je, vjerujem, ravnomjerno raspoređena posvuda — prilike su te koje čine razliku.
Primjer filma Fiume o morte! vrlo jasno pokazuje kakav snažan odjek jedno kvalitetno i umjetnički vrijedno djelo može imati u lokalnoj zajednici. Upravo zato nam je važno poticati mlade autore da snimaju ovdje, da se bave filmom i da lokalne priče i teme prenose na veliko platno. Iskustvo nam pokazuje da upravo takve teme izazivaju najveći interes publike — domaća publika želi vidjeti sebe, svoj prostor i svoje priče na filmu.
► Ukoliko sam dobro shvatio, film je kod vas apsolutni rekorder?
Marta Ban: Da, u Art-kinu to je najgledaniji film svih vremena s više od dvadeset tisuća gledatelja i projekcije se i dalje nastavljaju, još nas malo dijeli od velike stote projekcije. Riječ je o doista nevjerojatnom interesu.
Slobodanka Mišković: Upravo zato nam je otvaranje prilika mladim autorima uvijek u prvom planu — jer želimo ulagati u neke buduće Igore Bezinoviće u ovom gradu. Primjerice, povodom rođendana Art-kina ponovno organiziramo program Kvarner u kratkom, koji kontinuirano provodimo već šest godina. U sklopu tog programa prikazujemo kratke filmove mladih lokalnih autora snimane na području naše županije. Trenutačno provodimo i jedan europski, Interreg projekt REEL, koji je usmjeren na jačanje i promociju Primorsko-goranske županije kao filmske destinacije, odnosno na razvoj filmskog turizma. No, nama je osobito važna edukativna komponenta projekta. Već za mjesec dana započinje kratki tečaj za pripremu filmskih lokacija, namijenjen organizatorima lokacija i location scoutovima. To je jedan od ključnih segmenata projekta. U naredna dva mjeseca planiramo i sastanak sa svim jedinicama lokalne samouprave, s ciljem njihove edukacije o procedurama i potrebama kada strane filmske produkcije dolaze snimati u njihovu sredinu. Cilj je da proces snimanja bude što kvalitetniji i ugodniji, kako za lokalnu zajednicu, tako i za filmske ekipe.
Također, kroz projekt ćemo realizirati dvije filmske šetnje gradom, posvećene i važnim filmskim lokacijama i filmskoj povijesti grada.
► Uf, pa to će ti biti gužva! (smijeh) Znate koliko su ljudi nostalgični na šetnjama s temom povijesti. U kontekstu budućnost što vidite kao najveće izazove, kako će vam se mijenjati područje i zajednica, a s druge strane koji je bazen najvećih prilika?
Slobodanka Mišković: Velik izazov za budućnost vidim u slabljenju i osipanju institucionalnog sektora te smanjenju povjerenja u institucije – ne samo u Hrvatskoj, nego i globalno. To je dio šireg pitanja o ravnoteži između socijalne države i pretjeranog liberalizma, što će svakako biti izazov i za kulturni sektor. Također, svijet se toliko ubrzano mijenja i količina informacija kojima smo bombardirani samo raste, a sustav je spor, trom i nespreman na promjene. S jedne strane poslovanje se jako birokratizira, a s druge ne prati izazove današnjeg vremena što dovodi manjka vremena za promišljanje, kreativnost, planiranje, što su ključne odrednice uspješnog rada u kulturnom sektoru.
S druge strane, Rijeka sama po sebi predstavlja posebnu priliku i ljudi su ovdje uistinu motivirani sudjelovati u kulturnim zbivanjima. Iako je grad malen, ima izuzetno mnogo kreativnih ljudi. Ako usporedim naše brojke, ali i brojke drugih institucija poput Gradske knjižnice, kazališta, muzeja ili HKD-a, vidljivo je da, s obzirom na veličinu grada, imamo iznenađujuće veliku publiku u odnosu na, primjerice, zagrebačke institucije.
Možemo reći da je jedna od velikih prilika za Art-kino, i da u tome leži značajan dio njegove budućnosti, upravo u obrazovnim programima. Kroz njih usmjeravamo i oblikujemo našu buduću publiku, zbog čega im Art-kino pridaje iznimno veliku važnost. Ono što nam uistinu daje vjetar u leđa za budućnost je činjenica da smo kino otvorili u trenutku kada su druga gradska kina, u Hrvatskoj i u svijetu, mahom zatvarala svoja vrata, a unatoč tome, mi smo ne samo opstali već i kontinuirano rasli, unatoč izazovima, i poslovnim i društvenim, kojih je iz godine u godinu sve više. Puno toga počiva na entuzijazmu kolektiva koji se godinama gradio i kojem je uistinu stalo do kina, ali i konstantnom radu da naše bavljenje filmom bude uistinu sveobuhvatno, upućeno u primjere dobre prakse iz kulturno jačih središta i u stalnom dosluhu s lokalnom kulturnom zajednicom.
Dina Ožanić: Nadolazeći izazovi su vrlo slični za sve ustanove koje se bave kulturom, ali i pojedince – one koji dolaze u kulturne ustanove i od kojih zapravo sve i kreće. Riječ je, dakako, o konstantnom napretku tehnologije koji direktno utječe na način na koji ljudi svakodnevno žive, što za posljedicu ima otuđivanje – od svog slobodnog vremena, od ljudi kojima smo okruženi, pa na kraju i od sebe samih. No, jednako tako, Art-kino vidim kao živopisni punkt – prostor koji je u simbiozi sa svojim gradom i svojim ljudima, u kojem se ljudi osjećaju intimno, ugodno i „domaće“. Kada taj emotivni dio isprepletemo sa programom koji kino kreira za svoje sugrađane, a koji predstavlja savršeno ugođenu kombinaciju kinotečnog programa (na koji možete doći sami i osjećati se kao da ipak niste sami), te brojne premijere, razgovore o filmu, gostovanja i cikluse na kojima postajete aktivnim dijelom te žive, pulsirajuće zajednice, zaista mislim da ćemo sve buduće izazove s uspjehom premostiti.
Marta Ban: Iz perspektive komunikacije, danas je puno izazovnije dosegnuti širu publiku negoli je to bilo unazad nekoliko godina. Produkcija reelova, čija je primarna zadaća okupirati pažnju, a ne nužno informirati, nametnula se kao imperativ u javnoj, društvenoj komunikaciji, gdje prestaje biti bitno što komuniciramo, a važnije kako. Budući da kroz svoje djelovanje i rad nastojimo filmskoj umjetnosti pristupiti na način koji je refleksivan, propitujući i kritičan, nerijetko je teško pomiriti današnje trendove u komunikaciji i sadržaj koji komuniciramo. No ono što u ovom trenutku AI manije vidim kao pozitivnu pojavu, vrijednost je autentičnog, iskrenog sadržaja i poruke koji dopire do publike daleko učinkovitije od neke ispolirane, generične informacije kojima smo ionako na sve strane bombardirani. Taj ljudski faktor u prezentaciji, kao i jačanje brenda kina kroz aktivnu komunikaciju programa koje provodimo, održavanje živog kontakta s publikom na afirmativan i društveno pozitivan, proaktivan način, utemeljen u zajednici za koju radimo, čini se kao vrijednost koju neki novi trendovi produkcije sadržaja i informiranja ne mogu poljuljati. Tako da mi se kao najbolji odgovor na trenutne promjene društvenih vrijednosti i sveopćih nesigurnosti čini inzistiranje na zajednici i doživljaju kina kao društvenog, otvorenog prostora. Dodane vrijednosti programu poput razgovora s autorima, druženje u atriju kina, premijere, tribine, filmski programi koji problematiziraju aktualne društvene teme, dovode u prisniji odnos publiku i filmska djela, a uz to stvaraju i osjećaj privrženosti i pripadnosti. Na kraju, super je što smo mi u kinu zbilja uigran tim, dobro međusobno surađujemo i lako se prilagođavamo tako da je izazovima novog doba daleko lakše manevrirati u dobrom, poticajnom radnom kolektivu.
► Kako ćete se nositi baš sa spomenutim različitim AI momentima? S jedne strane hiperprodukcija, s druge gubljenje smisla oko nekih radnji…
Slobodanka Mišković: Mislim da će filmsko stvaralaštvo vrlo brzo prigrliti AI alate. Već se danas koriste, na primjer, za planiranje lokacija, izradu filmskih setova, za efekte da ne govorimo. Čak i na organizacijskom nivou mi u institucijama vidimo da se AI alati sve više koriste, primjerice, za izradu izvještaja i zadataka koji su dosad bili naporni i zamorni. Naravno, riječ je o vrlo širokoj temi koja zahtijeva ozbiljno promišljanje – posla ima jako puno, a mi smo tek na početku, pa ćemo vidjeti kako će se stvari razvijati.
► Postoje i razni ideološki momenti, podosta toga nas može šamarati i baciti na pod.
Slobodanka Mišković: Svi ti ideološki momenti zapravo proizlaze iz spomenutog slabijeg povjerenja u institucije, ili su s time usko povezani – teško je to potpuno razdvojiti. U svakom slučaju, suočeni smo s određenom krizom u društvu, a ta će se kriza neminovno odraziti i na nas. Kultura i stvaralaštvo oduvijek su bili žilavi, pa ćemo naći neki novi put i prilagoditi se. Ne znam točno kako će, ali vjerujem da ćemo uspjeti.
► Možda ideje pronađemo u kakvom filmu. Stoga za kraj, normalno, što pitati stručnjake iz kina nego što pogledati kroz ovu zimu?
Slobodanka Mišković: Najteže pitanje. (smijeh) Kako bi naša Ana rekla, program nam je super i svaki film je vrijedan gledanja. Ja bih možda istaknula jedan domaći čiju premijeru smo nedavno imali, a riječ je o filmu Hane Jušić Bog neće pomoći. Kao prvo, Hana je zaista sjajna redateljica i mislim da je potrebno pratiti njezin rad. Izuzetno je talentirana što vidimo u mnogim redateljskim odlukama u ovom filmu.
Film je smješten u Dalmatinsku zagoru prije nekih stotinjak godina, a inače je dijelom sniman i na otoku Krku. Film sjajno ocrtava taj jedan zatvoreni mentalitet kolektivnog nasuprot individualnog te me podsjeća na Lisice Krste Papića.
Dina Ožanić: Moja preporuka bio bi igrani film DJ Ahmet redatelja Georgija M. Unkovskog. Radi se o coming of age filmu koji je radnjom smješten u ruralnu Makedoniju, a bavi se dodirom tradicije i modernosti, roditeljskim očekivanjima, prvom ljubavi i „okovima“ malih zajednica. Nevjerojatno snimljen, sa izvrsnom glumačkom ekipom, predivnom filmskom fotografijom. Djelo koje se na zaista majstorski način, s dozom humora i ležernosti, bavi širokom paletom ozbiljnih tema. Čista petica.
Marta Ban: Novi film Paula Thomasa Andersona Jedna bitka za drugom. Vrlo aktualan, vrlo zabavan i apsolutno vrijedan gledanja na velikom platnu kina!
Razgovarao: Kristian Benić / tekstove ovog autora potražite na linku
Portreti: Karlo Čargonja
Zahvaljujemo ekipi Art-kina na ustupljenim vizualnim materijalima.
Rad Art-kina možete pratiti na sljedećim poveznicama:
www.art-kino.org/hr
www.instagram.com/artkinocroatia
www.facebook.com/art.kino.croatia
