U srijedu, 7. studenog u Studentskom centru u Zagrebu otvaraju se dvije izložbe – svojevrsne oproštajne izložbe Kulture promjene, programske linije SC-a posvećene kulturnim i umjetničkim sadržajima, nakon što je krajem ljeta smjenjena dotadašnja programska voditeljica SC-ovog odjela kulture Nataša Rajković (o čemu smo pisali ovdje). U Galeriji SC, autor Damir Žižić izlaže seriju fotografiju naziva Arhiv promjene, a u Francuskom paviljonu svoje najnovije radove predstavit će umjetnici Ana Hušman, Marko Tadić i Ištvan Huzjan. Kustosica obje izložbe je Marta Kiš, a otvorenja su na rasporedu u 20 sati. Izložbu Arhiv promjene pogledajte do 22. studenog, a izložbu Hušman/ Tadić/ Huzjan u Francuskom paviljonu do 17. studenog.
Arhivi su nužni za očuvanje povijesnih činjenica, no oni nose i određenu moć. Već samom odlukom što će se arhivirati gradimo, odnosno brišemo i usmjeravamo informacije koje će (p)ostati poznata povijest. Nedavno je u Studentskom centru u Uredu kulture morao intervenirati Državni arhiv kako bi pojedincima objasnio da se arhivi (ili ono što tek mora postati arhivom) ne uništavaju. Na žalost, povijest ove institucije u više navrata bilježi trenutke u kojima su se dokumenti bacali u kontejnere. Zapravo je izuzetno zanimljivo kako je kultura uopće opstala u okruženju koje ju ne razumije, mogli bismo reći i ne želi. Možda je upravo takva marginalna pozicija unutar velike institucije bila plodno tlo za razvijanje drugačijeg, onog koje prkosi masovnom ili samo pokušava pronaći svoj jezik a da ga u tome nitko ne cenzurira ili ometa.
*Izložba “Caput mortuum” Silvia Vujičića u Galeriji SC, 2010. / foto: Damir Žižić
*Skate u predvorju Kina SC / foto: Damir Žižić; Predstava “Gloria” Saše Božića, 2012. / foto: Damir Žižić
U ovom trenutku događa se upravo suprotno, a fotografije Damira Žižića postale su vrlo vrijedna arhiva svega što se u Kulturi Studentskog centra zbivalo unazad dvanaest godina, a što je ljetos prilično nasilno prekinuto. Žižićeva suradnja s Kulturom promjene započela je u lipnju 2006. godine na &TD-ovoj predstavi Grmače, kada je još kao student jednostavno postao dio mladih koji su htjeli raditi i učiti, što im je ovaj prostor kao za to idealan poligon i omogućio. Nakon angažmana u kazalištu, sa stasanjem i razvijanjem programa Kulture, širio se kadar njegova objektiva na festivale, izložbe, razgovore, predavanja, radionice, koncerte. Njegova uloga dokumentarističkog fotografa određenog projekta ili događaja od dvojakog je značenja, kako u svom eseju definira Martha Rosler; samo bilježenje određenog trenutka neminovno nosi određeno historijsko značenje; u isto vrijeme, fotograf ne može napraviti odmak od estetske dimenzije medija koji koristi, što fotografiji daje i ahistorijsko značenje. Žižićeve fotografije isto su tako splet ove dvostruke i neminovne igre. Prenoseći informaciju koristile su se kao materijali za medije, za vizuale za najave i promicanje predstava, kao dokument otvorenja, ali one koje nisu odabrane za tu svrhu nose informacije o onim “nevidljivim” trenucima, momentima iza scene, brojnim ljudima koji su dio programa iako ne u prvom planu ili čestoj publici koja i sama stvar kontekst. Ova izložba niz je tih trenutaka.
*Francuski paviljon / foto: Damir Žižić; Francuski paviljon prije obnove / foto: Damir Žižić
Nakon obnove prostor Francuskog paviljona zadržao je svoju izložbenu funkciju, no kontekst u kojem se nalazi potpuno se promijenio. Od sajmišta iz 1937. trokut između pruga doživio je niz transformacija, a u trenutku njegova ponovnoga otvaranja, umjesto državnim paviljonima, Francuz je bio okružen pomalo ostarjelim, ali vrlo aktivnim prostorima kulture. Njegova veličina, neklasična akustika, promjenjiva rasvjeta, a ponajprije nedodirljivost zaštićenoga spomenika nametnuli su izazovne uvjete koje smo preokrenuli u istraživačke izazove. U ovo posljednje istraživanje, Marko Tadić pozvao je Anu Hušman i Ištvana Huzjana. Svojom interakcijom, radovima koji se susreću, oni prazan prostor pretvaraju u mjesto. Ljudi i njihovo djelovanje prostor pretvaraju u mjesto, definirao je Michel de Certeau, mjesto je prakticiran prostor (“space is a practiced place”). Mjesto određene povijesti, odnosa, identiteta. Pojam mjesta uvijek je vezan uz pojmove mobilnosti i komunikacije u određenom vremenu, nije ograničen na geografsku definiciju nego ga definira širi antropološki okvir. Osim što umjetnici svojim intervencijama prostor Paviljona čine mjestom stvarajući njegovu izložbenu povijest, tvoreći njegov identitet, pojmovi prostora i mjesta dio su njihovih individualnih istraživanja te ih, iako s različitim umjetničkim rezultatima, povezuju.
