Što će biti s robnom kućom PRIMA u Splitu?
O nedavno zatvorenoj robnoj kući PRIMA u Splitu, koja spada među najvrijednije primjere splitske moderne arhitekture piše Sanja Matijević Barčot
“U suštini, robna kuća je velika prazna kutija s komunikacijskom jezgrom u sredini i zatvorenim plohama vanjskih zidova koje omogućuju dovoljno površina za izlaganje artikala”, objašnjavao je američki arhitekt Marcel Breuer novinaru magazina Times, dok su ga njegovi investitori, predstavnici poznatog nizozemskog trgovačkog lanca Bijenkorf zadovoljno tapšali po ramenu. Bila je to 1957. godina, a Marcel Breuer je netom uspješno realizirao robnu kuću Bijenkorf u centru Rotterdama, neposredno uz poznatu trgovačku ulicu Lijnbaan. Breuera, koji je do tada bio relativno nepoznat u Europi, Bijenkorfovi investitori angažirali su zbog njegovog bogatog američkog iskustva u projektiranju robnih kuća. Naime, tip “velike prazne kutije”, kako ga je opisuje Breuer, izvorno se pojavio u Americi 1930-ih godina. Do tada robne kuće bile su raskošno projektirane, s karakterističnim ostakljenim atrijima okruženim otvorenim galerijama, fenestriranim fasadama, ogromnim stubištima, monumentalnim ulazima, luksuznim materijalima i ornamentima. Pariški Le Bon Marché i, nama bliža, zagrebačka Nama u Ilici predstavnici su opisane tipologije. No, nakon nezapamćenog pada njujorške burze i ekonomskog kolapsa 1929. godine, izgradnja takvih raskošnih robnih kuća postala je naprosto preskupa pa su američki investitori tražili ekonomičniji i komercijalno isplativiji model. I pronašli su ga, u zatvorenom tipu “velike prazne kutije” čiju su funkcionalnost omogućavale moderne tehnologije – umjetna ventilacija i elaborirani sistem umjetne rasvjete. Zatvorene fasade pritom su bile izuzetno praktične – nudile su velike površine zidova za izlaganje prodajnih artikala, a i čuvale su robu od diskoloracije uzrokovane direktnim prirodnim svjetlom.
Marcel Breuer je ovaj američki tip transponirao u Europu i uz roterdamski Lijnbaan napravio modernu robnu kuću, čiste kubične forme i prepoznatljive fasade obložene heksagonalnim pločama travertina, koje, marketinški vješto, interpretiraju korporativni identitet branda Bijenkorf (u prijevodu ‘pčelinje saće’). Njegov projekt pokazao se pravim uspjehom; robna kuća Bijenkorf je postala ne samo jedna od centralnih točaka roterdamske trgovine već i prepoznatljivo mjesto gradskog života, a takvu je ulogu zadržala sve do danas. Od 2010. godine robna kuća De Bijenkorf u Rotterdamu zaštićena je kao nacionalno kulturno dobro Nizozemske.
No, kakvu vezu roterdamski Bijenkorf ima sa splitskom robnom kućom PRIMA iz naslova? Odgovor se može naslutiti doslovce – na prvi pogled. Naime, već taj prvi pogled odaje da je oblikovanje robne kuće PRIMA inspirirano Breuerovim projektom. No, manje je poznato, da ta veza nije samo stvar inspiracije jednog arhitektonskog objekta drugim, već u ovom slučaju – još neposrednija i upisana u osobnu povijest autora PRIME, splitskog arhitekta Antuna Šatare.
Naime, te 1957. godine, baš vrijeme kada je Bijenkorf bio završen, Šatara se zatekao u Rotterdamu, odrađujući stručnu praksu u arhitektonskom uredu internacionalno renomiranih arhitekata Jaapa Bakeme i Jo Van den Broeka. Šatara je za vrijeme svog boravka u Rotterdamu vrlo često obilazio Lijnbaan, kojeg su projektirali Bakema i Van den Broek. “Tu sam prvi put vidio kako izgleda robna kuća. To se kod nas nije moglo ni zamisliti, da bi robna kuća imala sve što je imao Bijenkorf. Jasno, ja sam od tamo sve pokupio i slučajno, sve što sam tamo vidio to mi je poslužilo”, kasnije će se prisjetiti.
U neobičnom slijedu sudbine, poslužilo mu samo nekoliko godina kasnije, kada je direktor Jadrantekstila u ljeto 1961. ušetao u prostorije Urbanističkog biroa, u kojem je Šatara bio zaposlen nakon povratka iz Rotterdama, i naručio projekt robne kuće. Predviđena lokacija bila je na Trgu Gaje Bulata, na mjestu starog kina Central. Prema studiji za proširenje gradskog centra koju je izradio arhitekt Berislav Kalogjera, ta je lokacija izvorno bila namijenjena koncertnoj dvorani. No, društveno-ekonomske promjene 1950-ih koje su, između ostalog, podstaknule industrijsku preorijentacije na proizvodnju ‘robe široke potrošnje’ stvorile su specifičan oblik socijalističkog konzumerističkog društva. Za sve te novoproizvedene kućanske aparate, namještaj, tekstil, galanteriju i drugo, sada je trebalo pronaći reprezentativna mjesta prodaje. U Splitu do tada nije postojala robna kuća, a i u cijeloj nekadašnjoj državi, poslijeratna moderna promišljanja komercijalnih tipologija bila su tek u začetku. Bez adekvatnih domaćih uzora, bez dostupne literature, Šatara se okreće svom vlastitom iskustvu robne kuće Bijenkorf.
Bijenkorf postaje tako medijatorni objekt pomoću koje je američki tip robne kuće prvi put transponiran u socijalističku Jugoslaviju, u Split. Zaista, svi ključni aspekti tog tipa prisutni su u robnoj kući PRIMA: otvoren tlocrt sa stubištem i eskalatorom na markantnoj poziciji, u potpunosti umjetno ventiliran i klimatiziran interijer, dominantno zatvorena pročelja katova. U sklopu robne kuće projektirano je i kino, s najsuvremenijom projekcijskom tehnologijom u tadašnjoj državi.
No, najveća arhitektonska vrijednost Šatarine PRIME ne leži u podudarnostima s roterdamskim modelom, već u njihovim razlikama tj. u onim aspektima u kojima je Šatara svoj projekt pažljivo prilagodio specifičnostima lokacije. Primjerice, baš kao i Bijenkorf, PRIMA je imala potpuno ostakljeno prizemlje, uvučeno, s trijemom ispred. No, kod PRIME trijem je mnogo dublji jer je Šatara smatrao da taj prostor mora postati produžetak robne kuće u eksterijeru pa je tu bila predviđena prodaja na otvorenom, karakteristični mediteranski element gradskog života. Specifičnosti lokalne adaptacije modela očituju se i u oblikovanju fasade. Kao i kod Rotterdamskog uzora, korišteni materijal fasadne obloge je kamen. I dok kod Bijenkorfa takva projektantska odluka nije do kraja jasna, u splitskom primjeru kamen je dio lokalne tradicije gradnje, prisutan in situ na obližnjim objektima, korišten iz lokalnih kamenoloma. Nadalje, za razliku od Breuereva projekta, u kojem se homogenim tretmanom fasadnih ploha izbjegava formiranje jedne, reprezentativne fasade, kod PRIME, fasada prema trgu je jasno naglašena kao reprezentativna. Svojim gotovo monumentalnim karakterom i proporcijama korespondira postojećim javnim i kulturnim sadržajima na trgu, zatečenoj crkvi i nacionalnom kazalištu. (Prema tadašnjim konzervatorskim smjernicama, kuća na središtu trga bila je predviđena za rušenje.) I dok je fasada prema trgu reprezentativna i distinktivna, fasada prema ulici je vješto raščlanjena i proporcijama se približava susjednim objektima. Zanimljiva je Šatarina intencija da se fasada tretira kao serija ploha, što je najjasnije vidljivo iz rješenja ugla, a posebno atraktivno noću, kada transparentni potezi staklenih cezura dekomponiraju “dnevni” volumen PRIME.
Velika je pažnja posvećenja oblikovanju interijera. U suradnji sa Šatarom, projekt interijera izradio je Bernardo Bernardi koji pažljivo promišlja način izlaganja prodajnih artikala te u tu svrhu dizajnira cjeloviti sustav opreme.
Iako je odluka o zatvorenoj fasadi najvećim dijelom dosljedno provedena, posljednji kat ostakljen je kontinuiranom linijom prozora po cijeloj visini etaže pomoću kojih je uspostavljena vizualna veza s trgom. Taj je kat bio namijenjen prodaji namještaja pa je većim dijelom služio kao izložbeni prostor, bez neophodnih polica postavljenih uza zidove. Na ovom katu projektiran je i bife, u kojem su u pauzi od kupovine, posjetitelji mogli uživati u otvorenom pogledu na kazališni trg.
Ipak, tip robne kuće sa zatvorenom fasadom pokazao se kontroverznim za lokalnu sredinu. Predstavnici Jadrantekstila snažno su se opirali takvom rješenju i projekt se sporo razvijao. Ne poznajući tehnologiju suvremenih robnih kuća, investitori su teško prihvaćali ideju umjetne ventilacije i klimatizacije, a čak su i eskalatore smatrali nepotrebnima. Nazivali su to nepotrebnim novotarijama sa Zapada, koje će bezrazložno poskupiti izgradnju. Arhitekt je zbog toga bio izložen snažnim pritiscima da promijeni projekt, čak je bio prozivan za neodgovorno trošenje javnog novca, što je u političkom smislu tada bila vrlo ozbiljna optužba. Zanimljivo je da, iako pripada domeni lokalnih tradicija, a ne zapadnih tehnoloških inovacija, odluka o korištenju kamena na fasadi, također je bila predmetom kritike. Moderni materijali, poput stakla i čelika, smatralo se, bolje bi odgovarali progresivnom duhu novog trgovačkog sadržaja.
Ipak, Šatara nije popustio pritiscima. Bila je to investicija financirana društvenim sredstvima i predstavnici Jadrantekstila nisu uspjeli utjecati na promjenu projekta. Šatara će se prisjetiti da mu je, uz podršku kolega iz Urbanističkog biroa, upravo neposredno iskustvo Bijenkorfa bilo ključno da vjeruje u svoj projekt. Kada je konačno svečano otvorena u studenom 1966. godine, robna kuća PRIMA, baš kao i Bijenkorf, pokazala se pravim uspjehom. “Slobodna Dalmacija” je izvijestila da su tom svečanom činu prisustvovali brojni predstavnici lokalnih političkih i kulturnih elita, da je prvi vikend poslovanja PRIMU posjetilo čak 30,000 građana, da je interes bio toliko velik da je pozvana policija jer su se prodavačice prepale da će zbog prevelike gužve popucati stakla izloga, a profit tog vikenda iznad svih očekivanja. I stručni sud je potvrdio arhitektonsku vrijednost PRIME dodijelivši Antunu Šatara prestižnu republičku nagradu “Borbe” za 1966. godinu. PRIMA je dugo bila važno mjesto gradskog života, “prostrano, svijetlo i živo” u koje se odlazilo “i kada se nema što kupiti, da se njima luta, da se u njima ugrije, da se uživa u plodovima i dostignućima potrošačkog društva”, kako je pisao prominentni povjesničar umjetnosti Duško Kečkemet.
Nažalost, to danas više nije. Iako već neko vrijeme nije funkcionirala kao robna kuća već kao serija manjih trgovina i hotel na zadnjem katu, od jeseni 2022. PRIMA je zatvorena i čeka neki novi život, vjerojatno s nekom novom namjenom. Za razliku od Bijenkorfa koji je zaštićen kao nacionalno kulturno dobro, PRIMA nije konzervatorski zaštićena pa sa strepnjom očekujemo bilo kakve vijesti. Naime, čuvanje modernističke baštine predstavlja kompleksan izazov, posebno u kontekstu promjene funkcije zgrade. Jer tada, kod prenamjene modernih zgrada, moderni aksiom “forma slijedi funkciju” pretvara se u pravo prokletstvo. Uspješnost adaptacije proizlazi iz preokretanja ove teze: nova funkcija treba slijediti formu. U kontekstu spekulacija da će biti PRIMA biti prenamijenjena u hotel, zatvorene fasade koje su logičan funkcionalni odgovor na programske zahtjeve robne kuće, sada predstavljaju problem – kako zamisliti hotel bez prozora? Ipak, bilo kakve intervencije na fasadi zauvijek bi uništile njene oblikovne vrijednosti, što bi bilo nedopustivo.
Iako još uvijek moderna baština za mnoge predstavlja oksimoron, treba jasno reći: PRIMA je par excellence djelo moderne arhitekture i kulturno nasljeđe čijoj adaptaciji treba pristupati na najbrižljiviji način i s maksimalnim razumijevanjem njenih arhitektonskih kvaliteta. I ne samo arhitektonskih. PRIMA je uvijek bila mjesto gradskog života, gradska kuća koja je u svakom svom aspektu građanima bila dostupna. Takva nam mjesta u centru Splita sve više nedostaju, i baš zato, sve više trebaju.
Tekst je objavljen u suradnji s projektom Motel Trogir.
*Sve fotografije (uključujući i prikaz Bijenkorfa) preuzete su iz osobne arhive autora Antuna Šatare.
