Muzej susjedstva Trešnjevka program je udruge BLOK, kustoskog kolektiva koji djeluje od 2001. na sjecištu umjetnosti, urbanog istraživanja i političkog aktivizma. Projekti BLOK-a ideiraju i realiziraju se kao platforme za udruženi rad umjetnika, kustosa, istraživača, političkih aktivista i svih zainteresiranih za politiku prostora, proizvodnju zajedničkog, demokratizaciju kulture te za refleksiju umjetničkih praksi iz perspektive njihovih društvenih i proizvodnih uvjeta.
Pritom BLOK-ice (kako ih često zovemo u gradskim krugovima i kružocima, jer se radi o ženskom kolektivu kojeg sada čine Ana Kutleša, Dunja Kučinac i Maja Blažević, uz često prisutnu Vesnu Vuković, jednu od osnivačica), kada kažu “muzej”, ne misle isključivo na zgradu, već rade na “stvaranju prostora za zajedničko čuvanje i interpretiranje baštine, socijalizaciju i zajedničko djelovanje”, kako ističu na programskoj mrežnoj stranici. Tom prostoru cilj je pak “čuvanje, istraživanje, revalorizacija i aktualizacija bogatog radničkog nasljeđa ovog najvećeg zagrebačkog kvarta”. Tako “lokalna povijest postaje alat u razumijevanju procesa koji oblikuju kvart, ali i okidač za angažman na Trešnjevci kakva je danas”.
Program Muzej susjedstva Trešnjevka ima dva segmenta. Prvi segment čini virtualni fundus trešnjevačke povijesti sastavljen od fotografija i skenova različitih predmeta koje članice kolektiva BLOK prikupljaju od bivših i sadašnjih stanovnika, ali i svih onih na bilo koji način vezanih za Trešnjevku – npr. onih koji su na Trešnjevci radili ili rade. Mjesto stvaranja fundusa je, naravno, na Trešnjevci, u galeriji Nova BAZA, a odvija se kroz kontinuirana javna događanja tijekom proljeća i jeseni te kroz pojedinačne susrete. Voditeljica virtualnog fundusa je Dunja Kučinac, a u razdoblju od 2018. do danas na fundusu su surađivali Barbara Gregov, Josipa Lulić, Tomislav Augustinčić, Krešimir Zovak, Petra Matić, Stella Maria Varga, Andreja Gregorina, Rebekka Heiling i Ema Vuković.
Drugi segment Muzeja susjedstva Trešnjevka je kulturno-umjetnički program Živa baština koji obuhvaća umjetnička istraživanja i produkcije, izložbe, glazbene izvedbe, filmske programe, intervencije u javnom prostoru, edukativne ture o povijesti kvarta i tematske radionice za susjede. Svi ovi programi su besplatni, a u “njihovom osmišljavanju i provedbi posebna pažnja se pridaje uključivanju zajednice te promicanju vrijednosti solidarnosti i jednakosti”. Kustosica programa Živa baština je Ana Kutleša.
Muzej susjedstva Trešnjevka započeo je uz podršku Europskog socijalnog fonda kao projekt intrasektorske suradnje pod nazivom Muzej susjedstva Trešnjevka – izgradnja odozdo (2018 – 2020, autorice Ana Kutleša, Ivana Hanaček, Vesna Vuković) u suradnji s lokalnim partnerima: tri nevladine udruge u kulturi – K-zona, CMS i SF:ius, te jednom kulturnom institucijom – Tehničkim muzejem Nikola Tesla.
Tijekom 2019. i 2020. ARCHIsquad – Odred za arhitekturu savjesti (Ana Dana Beroš, Vedran Družina i Mirna Horvat) proveli su spekulativni prostorno-istraživački projekt. Unutar tog projekta mapirano je 36 mogućih lokacija budućeg Muzeja (uključujući privatne, gradske i državne prostore), promišljani su razni modeli: od arte povera modela (Arte povera bio je utjecajan umjetnički pokret koji se pojavio u Italiji sredinom 1960-ih, a glavna karakteristika mu je bila korištenje svakodnevnih materijala poput kartona, vreća, i sl. Glavni promotor pokreta bio je Germano Celant, koji mu je 1967. nadjenuo i to ime. Umjetnici povezani su pokretom su Jannis Kounellis, Mario Merz, Michelangelo Pistoletto i dr.), pri čemu je fundus smješten u običnim transportnim kutijama ili pak projektiranim kutijama / modulima, svojevrsnom toolkitu koji se može koristiti i seliti prema potrebi, pa do zahtjevnijeg projekta Muzeja susjedstva Trešnjevka u obliku samostalnog objekta (restauriranom ili posebno projektiranom) s vlastitom parcelom i vrtom (više ovdje).
► Kakva su bila iskustva intrasektorske suradnje unutar projekta Muzej susjedstva Trešnjevka – izgradnja odozdo?
BLOK: Taj je projekt podrazumijevao suradnju s Tehničkim muzejom Nikola Tesla te udrugama K-zona, Centar za mirovne studije i SF:ius, tako da se radilo o suradnji s javnom ustanovom – muzejom, a unutar civilnog sektora također smo činili šaroliko društvo, što i nije neobično s obzirom da je projekt sufinanciran sredstvima Europskog socijalnog fonda, dakle povezivanje kulture s marginalnim skupinama i ljudskim pravima je bilo praktički nužno. Generalno, iz našeg iskustva suradnji s različitim udrugama, možemo reći da su ljudsko-pravaške udruge već opterećene bavljenjem svojom primarnom zadaćom, borbom s brojnim oblicima diskriminacije i kršenja ljudskih prava. Stoga je u suradnjama koje dolaze iz polja kulture važno da su postavljenje odgovorno, etički, ali i pragmatično, da ne očekujemo od kolega da se angažiraju još i u kulturnom polju. S druge strane, što se tiče zagrebačkih udruga s kojima dijelimo polje, tu su često na snazi drugarski odnosi, dijeljenje opreme, prostora, iskustava i konzultacije po pitanju zajedničkih nedaća. Nećemo zanemariti važnost dobrosusjedskih i drugarskih odnosa s K-zonom, ali iz projektne perspektive najodrživijom se pokazala suradnja s Tehničkim muzejom Nikola Tesla koji predstavlja institucionalnu podršku za naš nekonvencionalni muzej. Imamo sreće što su nam upravo oni trešnjevački susjedi jer su zaista prepoznali važnost ovakve jedne inicijative u zajednici.
► Vraćate li se ponekad na istraživanje Arhisquada i tražite fizičku lokaciju za budući Muzej? Od svega što je u istraživanju navedeno, što vam je naročito privuklo pažnju, koji model vas je najviše inspirirao kao mogućnost? Kako se gradske uprave odnose spram tih mogućnosti, odnosno jeste li stupali u dijaloge s određenim gradskim uredima po pitanju fizičkog prostora u vlasništvu Grada za Muzej susjedstva Trešnjevke?
BLOK: Da, vraćamo se! Što nam najviše privlači pažnju ovisi o fazi u kojoj se nalazimo, koliko smo raspoloženi za maštanje i postoje li neki drugi impuls koji nam daju za misliti o nekim ambicioznijim planovima. Jer prostor je, naravno, neodvojiv od programa, od pitanja financiranja i održivosti. Naša je želja bila, kako je to formulirano i u projektnim aktivnostima inicijalne faze, da promišljamo Muzej susjedstva kao novi tip institucije pa smo po imenovanju Emine Višnić na čelo Ureda za kulturu zatražili i dobili sastanak. Međutim, rečeno nam je da Grad ne planira ulaziti u javno-civilna partnerstva, tako da je tu svaki razgovor o hibridnim institucionalnim modelima zaustavljen. Po pitanju prostora zamoljeni smo da pričekamo natječaj. Još čekamo, a svakako se nadamo da će nam on otvoriti neka nova vrata. Da se osvrnemo još kratko na Archisquadovo istraživanje, neki su prostori “izgubljeni u povratu” (kako je davno to formulirao Bojan Mucko, više ovdje), neki su dobili nove namjene, a o najmu privatnog prostora više ne možemo ni sanjati. No prostor nekadašnje pošte u Ozaljskoj, koji je obrađen u istraživanju, mogao bi biti potencijalno zanimljiv za naše aktivnosti. Još uvijek je tu, prazan i u gradskim rukama. Drugo je pitanje u kakvom je stanju i kako Grad generalno zamišlja adaptaciju praznih prostora koji su s vremenom propali, ali nadamo se da ćemo dočekati da i na njega probamo dati kakav-takav odgovor.
► Nedavno ste imali akciju prikupljanja u okviru izložbe Sanisint – fragmenti kreativnog svemira održane u Tehničkom muzeju. Kako je prošla ta akcija? Kakav je odaziv susjedstva i koji su vam najdraži predmeti?
BLOK: Akcija je prošla dobro, održana je u Novoj BAZI jer je taj prostor već populariziran kao mjesto skupljanja. Kao i inače, programi Žive baštine povod su za prikupljanje, ali naravno da tematski ostajemo otvoreni. Tako da smo u ovoj konkretnoj akciji dobili primjerice predmete vezane za poplavu 1964., za južnu Trešnjevku, odnosno stanovanje i odrastanje na Knežiji i Jarunu te za antifašističku povijest kvarta. Obično jedna osoba donese više toga, često fotografije, pa su to razgovori koji se znaju protegnuti na više sati. Akcije prikupljanja su važan trenutak kad po kvartu polijepimo plakate, ali nije poanta (samo) u tome da ljude dozovemo baš u taj termin, oni nam se javljaju i to je zapravo kontinuirana komunikacija i nalaženje. Zato stalno imamo artefakte “na lageru”, skenove i bilješke u folderima koji tek čekaju da ih obradimo. Trenutno fundus ima više od 600 obrađenih i objavljenih unosa, a dobar dio njih su serije (fotografija) i mislim da to najbolje svjedoči o odazivu. Povezujemo se i sa specifičnim zajednicama, recimo naša suradnica Andreja Gregorina je u kontaktu s Udrugom antifašističkih boraca i antifašista Trešnjevka. Teško je izdvojiti jedan predmet, ali volimo primjerice fotografije djevojčica u školskim klupama nastale 30-ih godina na Horvatima, gdje je u osnovnoj školi učiteljica bila Zora Lovrak, čijeg supruga povijest književnosti dobro pamti. Često nas pitaju za omiljeni predmet, morat ćemo organizirati online anketu!
► Jeste li ste naišli na neke slične projekte u inozemstvu?
BLOK: Postoje projekti koji funkcioniraju kao arhivi osobnih priča. Često su predmetima pridruženi pisani ili govorni iskazi. Postoji i međunarodni projekt koji se zove Topoteka, koji je došao iz institucionalne sfere, a funkcionira kao gotova mrežna infrastruktura u kojoj svatko uz minimalno novčanu naknadu može urediti svoj arhiv, bilo da je riječ o pojedincu, obitelji, instituciji, udruzi. No dvije specifičnosti MST-a možemo izdvojiti: prva je ta što je za fundus direktno vezana Živa baština, kulturno-umjetnički program gdje kroz različite discipline i metodologije nasljeđe kvarta dobiva nova čitanja. Drugo, naš je virtualni fundus kuriran, važno nam je da stavimo osobne priče u širi društveni kontekst, da kroz njih govorimo o procesima koji oblikuju Trešnjevku i o kategorijama kao što su rasa, klasa, rod i, naravno, ukazujemo na isključene narative, podržavamo ideje solidarnosti, jednakosti i zajedničkog dijeljenja. Kroz prošle jeseni održane Mikropolitike povezali smo se sa sličnim inicijativama u Milanu, u četvrti Greco, te u Aubervillieru pored Pariza. Tada, sličnosti su bile u tome što su se obje inicijative bavile nasljeđem svojih urbanih mikrolokacija, a s ciljem adresiranja gorućih pitanja tih kvartova danas i direktnog rada sa zajednicama. Danas, milanski MUBIG također ima online kolekciju inspiriranu upravo našim projektom, a njihova suradnica, doktorantica Marta Begna, upravo je završila svoj istraživački boravak u Zagrebu, u sklopu kojeg je pratila sve naše programe. I francuski AMULOP, kako čujemo, radi na fundusu, tako da se veselimo novim susretima i razmjeni iskustava.
► Promišljali ste i organizacijske modele budućeg Muzeja (muzej kao institucija kojom upravlja lokalna samouprava, muzej kao nevladina organizacija i muzej kao zadruga), što detaljnije objašnjavate na mrežnim stranicama programa. Kojem modelu ste sada najskloniji?
BLOK: Najskloniji smo modelu muzeja kao nevladine organizacije čije zaposlenice imaju prosječne zagrebačke plaće i zajamčen godišnji odmor. Kao što smo već spomenule, Grad nije zainteresiran za ikakav razgovor o nekom tipu eksperimentalne, djelomične institucionalizacije. Ipak, moramo reći da nam je ključno bilo to što smo putem gradskog natječaja za javne potrebe u kulturi osigurale sredstva ciljano za fundus, bez kojih ne bi mogli kontinuirano plaćati rad koji stoji iza stotina artefakata. Tu su i suradnje s vijećima gradskih četvrti i mjesnim odborima, s više puta spomenutim Tehničkim Muzejom Nikola Tesla koji je, osim projektnih suradnji, uvrstio u svoj fundus jedan fizički predmet koji nam je poklonjen, kaput iz tvornice Vesna. Mogao se vidjeti lani na izložbi o borbi tekstilnih radnica kustosice Kosjenke Laszlo Klemar i suradničkog tima. S druge strane, 2024. smo u Novoj BAZI na izložbi Trešnjevačke igračice izložile predmete iz fundusa Hrvatskog športskog muzeja koji još nema svoj izložbeni prostor. Voljeli bismo da taj tip kružnog odnosa “zajednica – mi – javni muzej – zajednica” zaživi i šire. No, dok s jedne strane promišljamo kako rasti i širiti mrežu kao NGO, istovremeno moramo biti i svjesni da nam se vrlo skoro može dogoditi da se moramo prebaciti na “krizni način”. Od početka projekta otvoreno smo se ideološki pozicionirali, smatrajući da neutralnost u govoru o baštini može biti samo prividna, a to je na koncu i dio širih pokreta u muzeologiji, gdje su se pitanja o tome čiju baštinu, kako i za koga čuvamo, s margine premjestile u sami centar.
Dunja Kučinac (1989) je povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti. Tijekom studija radila je u organizaciji Kulturtreger, baveći se pretežito dokumentiranjem i istraživanjem domaće nezavisne kulturne scene u Centru za dokumentiranje nezavisne kulture. Također, u Booksi je uređivala i vodila seriju tribina s književnicima-muzičarima ‘Književnost, između’ a bila je i članica upravnog odbora Mreže mladih Hrvatske.
Ana Kutleša diplomirala je povijest umjetnosti i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a u udruzi BLOK zaposlena je od 2010. godine. Autorica, istraživačica, kustosica, s brojnim postignućima, od kojih ističem nagradu njemačke Zaklade Hans i Lea Grundig (s Ivanom Hanaček i Vesnom Vuković) u kategoriji povijest/meditacija, za istraživačko-izložbeni projekt Problem umjetnosti kolektiva slučaj Zemlja. Ana Kutleša ko-kurirala je niz izdanja UrbanFestivala, jednog od najznačajnijih festivala urbane kulture u RH.
Maja Blažević, magistra novinarstva, od 1998. surađuje s različitim organizacijama i tvrtkama u području kulture kao programska koordinatorica, na uredničkim, administrativnim i poslovima prodaje te promocije i oglašavanja. U BLOK-u je zaposlena od 2023., a ubrzo s isključivo administrativnih prelazi i na organizacijske poslove te kustosku asistenciju na programu Živa baština.
Razgovarala: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Zahvaljujemo BLOK-u na ustupljenim vizualnim materijalima.
Rad Muzeja susjedstva Trešnjevka možete pratiti na web stranici, Facebooku i Instagramu.
