Na rubu horizonta

Prije tridesetog rujna tekuće godine Dubrovnik nisam posjetio punih osamnaest godina, od “malog maturalca” krajem osnovne škole. Radi se o jadranskom gradu s kojim imam najmanje osobnih i intimnih veza, praktički nikakvih, a kao rođenog Zagrepčana, ljetne navike tijekom odrastanja, prije početka samostalnih istraživanja, biciklističkih i drugih, gurale su me prema kraju otkud potječe majčina strana porodice (Šibenik i zaleđe mu), često i sjevernije, ponekad i južnije, ali gotovo nikad dovoljno južno da bih naposljetku završio put Dubrovnika. U međuvremenu, ne poznavajući ni u Zagrebu puno ljudi porijeklom iz Dubrovnika, o Gradu sam, nažalost, stjecao sliku kakvu je jedino moguće steći prateći domaće medije srednje struje: kao kulisi za snimanje Igre prijestolja (usvojenu do takve mjere da poneki turisti stvarno misle kako su zidine izgrađene zbog “glumljenja” Kraljevog grudobrana ― kada fakti postaju luđi od fikcije), kao mjestu s bolesno skupom kavom i osnovnim potrepštinama te sa starom jezgrom koju lokalno stanovništvo napušta poput egzodusa pred epidemijom kuge, kao ekskluzivnom pristaništu masivnih kruzera s kojih se iskrcavaju bogati zapadni penzioneri, kako bi uspjeli (potajno to priželjkuju) svoje živote spontano završiti u tom raju na zemlji, kao parkiralištu za mnogobrojne autobuse hrvatskih i bosanskih tvrtki iz kojih svakodnevno ispadaju horde azijskih turista, čije se formacije pri prvim pukotinama raspadaju jer ni oni, ni šoferi ne govore dovoljno dobro engleski… S druge strane, čitao sam i o upornoj borbi građana/ki protiv izgradnje elitnih golf-terena na brdu Srđ iznad Grada te uopće o zalaganju za održavanje tradicionalno javnih prostora i površina kontra neregulirane i netransparentne ekspanzije turističkih i ugostiteljskih sadržaja, što je sve upućivalo na to da života izvan sezone u Dubrovniku ipak ima te da društvene osnove koje su preduvjeti kvalitete života u svakom gradu još nisu posve na uzmaku. Uostalom, prevladavajuća usmjerenost na privrednu monokulturu turizma nikako nije karakteristična samo za Dubrovnik među domaćim jadranskim gradovima, no tamo je takvo stanje izrazito snažno i sveprožimajuće, pa izazovi s kojima se nosi Grad trebaju predstavljati upozorenje drugima koji, možda, još nisu došli do kulminacije turističkih procesa, mada se radi o relativno malim varijacijama i perspektivi kakva je Jadranu nedvojbeno zajednička. I neodrživa, ali i promjenjiva. Na tom tragu, po drugi put (kad god to bilo) nisam želio u Dubrovnik doći (samo) kao turist. Zato sam čekao poziv, sve dok se nije dogodio.

Približavanje Dubrovniku započelo je kada sam kao sadašnji voditelj programa galerije Ateliera Žitnjak preuzeo obvezu da koordiniram ovogodišnje proljetno gostovanje umjetnika Paska Burđeleza s novim radom Radite manje!, premijerno izvedenim u javnom prostoru Žitnjaka, koji je tek zatim postavljen u dubrovačkoj okolici Art radionice Lazareti (čemu ću se vratiti kasnije). Gostovanje se odvijalo u sklopu redovite, neformalne rezidencijalne razmjene između Ateliera Žitnjak i Galerije Flora, gdje sam prema odluci Savjeta Galerije AŽ poslan da na samom kraju rujna (i potkraj turističke sezone) predstavim svoju pjesničku knjigu Makroorganizmi (Jesenski&Turk, 2018.). Tijekom priprema za moje putovanje, ispostavilo se kako ne bi bilo loše za Vizkulturu pokušati ukratko ispripovijedati priču o suvremenoj dubrovačkoj umjetničkoj i kulturnoj sceni, načinima na koje opstaje i razvija se unatoč suženom prostoru djelovanja, njenim istaknutim sudionicima, stalnim i nomadskim, iznimno inspiriranim kontekstom u kojem stvaraju ili mu se kontinuirano vraćaju… Naravno, za trodnevnog boravka potpuno je nemoguće obuhvatiti sve karakteristike, paralele i razlike, iznenađenja koja su se učestalo javljala i predrasude koje su se ponekad potvrđivale. Između mnogih mogućnosti postavljanja priče, izbor je pao na iscrtavanje središnjeg gradskog kulturnog trokuta, od njegove najmlađe do najstarije točke: Galerija Flora ― Art radionica Lazareti ― Umjetnička galerija Dubrovnik. No, prije nego što kažem ponešto o svakoj od njih, ipak bih podijelio još nekoliko osobnih dojmova, koji za mene bitno određuju dubrovačko okruženje.

 

*”Grad je mrtav, živio grad”, Art radionica Lazareti, 2015. / foto: Marko Ercegović

 

Poput ostalih veoma osebujnih gradova na svim paralelama i meridijanima, i Dubrovnik je prostor pun prijelomnih, jakih kontrasta, koji prvenstveno proizlaze iz njegove geografske pozicije i relativne prometne izoliranosti spram ostatka države, odnosno susjedne Bosne i Hercegovine; što su jedni od uvjeta dugotrajne gradske orijentacije prvenstveno prema moru, putovanjima, trgovini i pomorstvu, na što se sadašnja prevlast turizma u neku ruku nastavlja. Uski kopneni koridor između brda i mora, kojim vijuga Jadranska magistrala, pred ulazak u Dubrovnik odjednom se rastvara u širi primorski pojas gdje dominira Grad, stisnut između dvije krajnosti i potpuno okrenut naoko beskrajnom horizontu, što samo oko ovog jadranskog grada nije isprekidan bezbrojnim otocima i otočićima, nego skoro samo Lokrumom, pa opisuje dosljednu liniju s koje je zaista teško svrnuti pogled i baviti se s nečim drugim. Prvi dojam je da je pred mladim Dubrovčanima nemirne i znatiželjne prirode, što bi trebala biti pretpostavka ustrajnog umjetničkog rada, jasan izbor između čvrstog ostanka u realno malenoj, no kulturnim nasljeđem vrlo bogatoj sredini, i odlaska između ostalog zbog obrazovanja, budući da u Gradu ne postoji visokoškolska ustanova za formalnu edukaciju (iako tamo jest srednja Umjetnička škola Luke Sorkočevića s vrlo dobrom reputacijom). Naravno, moguće je i malo jednog, malo drugog, što u svakom slučaju upućuje na temu kretanja, putovanja, migracija, dolazaka i odlazaka… Za koju bih rekao da je izrazito specifična za suvremene dubrovačke autore/ice, dok je uz to prisutna potreba za (samo)određenjem prema tvrdim gradskim suprotnostima, što sežu od visoke sofisticiranosti do spontane sirovosti, elegancije i dekadencije, uređenosti i propadanja, slojevitosti i banalnosti, tržišne isplativosti i praktične neprocjenjivosti najautentičnijih sadržaja koje Grad posjeduje, istodobno razloga njegovog napretka i tapkanja u mjestu. Znakovito, nasuprot svog prirodnog, arhitektonskog, klasično-kulturnog i drugog bogatstva, najzanimljivija djela živućih dubrovačkih umjetnika/ica često su namjerno siromašna izražajnim sredstvima, minimalistička i oskudna, ali simbolički itekako potentna, kao da tako žele činiti razliku u materijalno katkad prenapregnutom, prezasićenom okruženju.

 

 

*Branka Kopecki i Slobodan Radosavljević, “Arhitektonska sjećanja”, Galerija Flora, 2019. / foto: S. Radosavljević; Antun Maračić, “Dubrovački vjetrovi”, Galerija Flora, 2017. / foto: Stjepo Kaleb

*Ana Petrović, “Iza”, Galerija Flora, 2015. / foto: Ivana Pegan Baće

 

*Ivana Miloglav Ivanković, “Planet X”, Galerija Flora, 2019. (lijevo); Mirna Kutleša, “Vrt u ogledalu”, Galerija Flora, 2019. / foto: Igor Bratović (desno)

*Izložba “Re-konstrukcija fotografske slike”, Galerija Flora, 2017. / foto: Stjepo Kaleb

 

*Nina Kurtela, “Khora”, Galerija Flora, 2017.

 

*Galerija Flora / foto: Goran Škofić (lijevo); Igor Bratović (desno)

 

Smještena u srcu uvale Lapad, na do sat vremena hoda od Vrata od Pila, Galerija Flora u suvremenom obliku je relativno nova priča, pokrenuta 2015. u nekadašnjoj obiteljskoj vili kojom upravlja HDLU Dubrovnik, čija je povijest duga i uzbudljiva, i nije od jučer okupljalište umjetnika/ica. Kuća je izvorno pripadala samoukoj slikarici Flori Jakšić, ženi burnog i dojmljivog životnog puta (1856.—1943.), koja je izgradnju inicirala 1922., prema projektu češkog arhitekta Aloisa Zime, nastalog po izravnim uputama Vlahe Bukovca, jedne od vodećih stvaralačkih ličnosti ranog modernizma u Hrvatskoj i istočnoj Europi, jer je najveći dio života proveo u Pragu. Tijekom zadnjih dvadeset godina Florinog života, njena kuća postala je najživlje sastajalište umjetnika/ica te žarište kreativnih sadržaja u gradu i okolici, jer je vlasnica aktivno radila na tome da ugošćuje autore/ice koji su boravili u Dubrovniku iz bilo kojeg razloga, potićući neformalnu atmosferu i slobodnu razmjenu iskustva, što je i danas važna karakteristika programa Galerije Flora. Jakšić je kuću oporučno ostavila sugrađanima i javnosti, utemeljivši zakladu Florin dom kojom je obvezala vlasti da ju nastave koristiti isključivo u kulturno-umjetničke svrhe: izlagačke, radne, rezidencijalne i druge. Da nije tako pametno i pronicljivo odlučila, malo je vjerojatno kako divna vila na prekrasnom mjestu ne bi postala još jedan u nizu luksuznih apartmana koji skupa s novim hotelima niču u uvali što je, kako sam saznao od svojih domaćina, sve donedavno dobrim dijelom bila životno područje podignuto uglavnom nakon Drugog svjetskog rata, vidljivo prema prepoznatljivoj, jasno ujednačenoj stambenoj arhitekturi, dok ga danas sve više i sve češće preuzima sterilni, brzopotezni arhitektonski sadržaj. Dan-danas, na katu kuće nalazi se atelje slikara Josipa Trostmanna (ranije Ive Dulčića), dok u sasvim dovoljno prostranom prizemlju umjetnica Ivana Pegan Baće ispred HDLU Dubrovnik, uz asistenturu kolega/ica Svena Klobučara (zagrebačkog umjetnika s dubrovačkom adresom, a ne obrnuto!), Ivone Vlašić i sudjelovanje šireg kruga suradnika/ica, vodi program Galerije Flora koji se dijeli na izložbeni i rezidencijalni, budući da se unutar kuće nalaze spavaća i radna soba, kupaonica i kuhinja, na raspolaganju gostujućim umjetnicima. Pored velike izložbene prostorije iza koje, ograđen dodanim zidom, stoji mali ured voditeljice galerije, u planu je uređenje nove sobe (što se zasad koristi kao skladište), gdje bi se trebale održavati primarno video-projekcije, predavanja, izlaganja ponajviše multimedijskih radova i sl. Pročelje kuće također povremeno postaje izlagački prostor, a vrt je redovito mjesto druženja prilikom otvorenja izložbi i drugih događanja, što usred intenzivnog mediteranskog okoliša predstavlja logičnu i nužnu ekstenziju interijera i podrazumijeva dodatne mogućnosti izlaganja, site-specific umjetničkih eksperimenata i javnih akcija, posebno s obzirom na izgrađeni okoliš koji sve snažnije šteti prirodnim ljepotama uvale. Unatrag četiri godine, u Galeriji Flora održano je četrdesetak događanja: izložbi, većinom samostalnih, ali ponešto i skupnih, podjednako dubrovačkih i gostujućih umjetnika/ica, predavanja ili predstavljanja, rezidencija i radionica, čime je prostor postao nezaobilazno mjesto na kulturnoj mapi Dubrovnika i jedna od najaktivnijih veznih linija između Grada i drugih umjetničkih centara u Hrvatskoj, a svakako i jedna od najzanimljivijih galerija u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Dalmaciji uopće. Ne treba posebno ni isticati koliko je važno da u gradu koji pretendira biti jedno od kulturnih središta svoje zemlje i kontinenta postoji više od jednog frekventnog mjesta stalnog kreativnog kretanja, a Galerija Flora je s Art radionicom Lazareti stvorila dobrodošlu nosivu os dubrovačkih aktualnosti prema vani.

 

*Dijeljenje humanitarne pomoći 1991/1992., Art radionica Lazareti

 

Art radionica Lazareti je duže od trideset godina sinonim za dubrovačku nezavisnu umjetničku scenu, dok u hrvatskim i regionalnim okvirima predstavlja jednu od najstarijih nevladinih udruga uopće i jednog od najživljih, najvažnijih aktera civilnog društva u zemlji, pa i šire. Pokrenuta kao neformalna inicijativa davne 1988. godine, Art radionica Lazareti (i Galerija Otok kao njena vizualno-umjetnička ispostava) danas se nalazi doslovno u Lazaretima ― nekadašnjoj karanteni Staroga grada, a kasnije širem sanitarnom prostoru građenom čak pedesetak godina na Pločama (od 1590. do 1642.), odmah istočno od gradskih zidina, koji čini deset dvorana ili lađas pet unutrašnjih dvorišta ili badžafera te drugih namjenskih prostorija. Art radionica Lazareti smještena je unutar jednog od takvih “parova”, a cijeli kompleks danas je također namijenjen izlagačkim i kulturnim ili klupskim i zabavnim sadržajima, koji zajedno čine Kreativnu četvrt Lazareti, zamišljenu nalik platformama u većim europskim gradovima, što bi trebale funkcionirati poput “srednjeg tla” između nezavisno produciranih umjetničkih sadržaja i projekata bližih sferi primijenjene umjetnosti i dizajna, koncentriranog u užem urbanom području brendiranom u svrhu rasta tzv. kreativnih industrija. Međutim, u svojim počecima, kada ju je skupa sa suradnicima i istomišljenicima, po povratku sa studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu pokrenuo umjetnik i kustos Slaven Tolj, Art radionica Lazareti izlagala je u haustoru zgrade na adresi Kovačka 3 (do 1991, tj. do izbijanja rata na dubrovačkom području), što je predstavljalo za Grad dotad najradikalnije “ispunjenje” nekonvencionalnog javnog prostora umjetničkim sadržajem, a to je ubrzo postao credostvaralačke i društvene pozicije članova/ica ARL, poslijeratnih sudionika/ica distinktivne dubrovačke umjetničke scene (među njima su pored Tolja i ranije spomenutih pokretača Galerije Flora, i Božidar Jurjević, Tomislav Svilokos, Stela Grmoljez, Maro Kopić, Dubravka Lošić, Maro Mitrović, Ana Opalić, Dario Kuljiš, Anamarija Obradović, Ervin Babić, Marko Ercegović, Luko i Ana Požar Piplica, Tina Gverović, Ivana Jelavić, Mara Bratoš, Maria Grazio i drugi). Kako je, citiran u tekstu Eveline Turković Art radionica Lazareti: kako osigurati nezavisnu poziciju (Zarez, 4/72, 2002.), rekao Slaven Tolj: “Htjeli smo da umjetnost postane dio Grada, a ne da bude nekakva reprezentativna umjetnost za galerijske prostore turističkoga tipa ili za malobrojnu elitu ljubitelja umjetnosti.” Kasnije, što je jako bitno naglasiti, “problem (…) devastacije [javnog prostora] kroz komercijalizaciju je ostao središnji (…) kojim su se kao umjetnici i aktivisti bavili” (Marija Barović: Politički aspekti hrvatske umjetnosti 1990-ih na primjeru radova Slavena Tolja, diplomski rad; str. 27.; Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet; 2014.).

 

*Begat Theatar Company, Festival Karantena, ARL, 2001.

 

*Suvremeni dubrovački umjetnici, Galerija Otok, ARL, 2014.

 

*”Grad je mrtav, živio grad”, ARL, 2015. / foto: Marko Ercegović

 

Povijest ARL tijekom devedesetih i poslije je slojevita i turbulentna materija koja prelazi gabarite teksta, no svejedno ću u najkraćim crtama pokušati dati njenu sliku: tijekom nepredvidivih ratnih godina, obilježenih s više snažno društveno angažiranih izložbi na različitim dubrovačkim lokacijama (Requiem in Croatia, Mjesto i sudbina, Otok… od 1992. do 1996.), ARL je primarno radila u do tada devastiranom prostoru Kluba mladih u Pobijanovoj ulici 8, što su ga samostalno obnovili te od 1992. pokrenuli Klub Otok, ne samo s galerijom, nego i prostorijama predviđenima za filmske projekcije, koncerte, kazališne predstave, ali i mjestom namijenjenim za razne sadržaje koji su tih godina prvenstveno na inicijativu aktera/ica civilnog društva dolazili na “dnevni red” (ljudska i radnička prava, antiratni i socijalni angažman, javni prostori, ekologija, potrebe supkultura mladih…). Raznovrsne aktivnosti kulminirale su 1997. pokretanjem Karantene, autoironično nazvanog (referenca o izvornoj namjeni prostora Lazareta) festivala nezavisne i suvremene izvedbene produkcije (kazališta, plesa i performansa) koji je u takvoj formi potrajao do 2007., kada je transformiran u kontinuirani anualni program ARL posvećen izvedbenim umjetnostima (na tu odluku utjecala je dinamika događanja u Dubrovniku između prenapregnute turističke sezone i sadržajem oskudnih zimskih mjeseci, gdje festivali postaju kontraproduktivni kulturni format; ali i činjenica da se ARL 2005. napokon trajno uselila u prostor samih Lazareta, što je otvorilo nove i donekle stabilnije produkcijske mogućnosti). Početkom desetljeća na izmaku, rad ARL i grad Dubrovnik uopće označila je inicijativa Srđ je naš!, koju su pokrenuli zajedno s lokalnom Udrugom mladih Orlando i udrugama Domovina i Grad te zagrebačkim Pravom na grad i Zelenom akcijom, i uporno se borili protiv netransparentne, potencijalno katastrofalne izgradnje golf-terena i apartmanskih naselja na Srđu, pa mada je opasnost bila odbijena, intenzitet borbe za javni prostor imao je za posljedicu odlazak Slavena Tolja iz Dubrovnika i početak njegovog novog rada u Rijeci kao ravnatelja Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, iako se suradnja s ARL nikad nije prekinula. Danas Art radionicu Lazareti nastavlja uspješno voditi tim koji čine Srđana Cvijetić, Stanislava Nikolić Aras i drugi suradnici/e na različitim programima, od likovnih i izvedbenih do literarnih i radioničkih.

 

 

*Niko Mihaljević, Soft Temple II, ARL, 2018. / foto: Marko Ercegović

 

Najnoviji rad Paska Burđeleza, člana ARL od samih početaka, metaforički točno i simbolički snažno utjelovljuje izazove s kojima se (ne samo) Dubrovčani svakodnevno suočavaju u doba domaće post-tranzicije i svim šizofrenim društvenim pojavama koje se pritom podrazumijevaju. Premijerno izveden u Galeriji Ateliera Žitnjak u Zagrebu, Radite manje! je na ljeto 2019. svoje uprizorenje doživio u urbanom okruženju Lazareta. Radi se o site-specific instalaciji u javnom prostoru što kao takva sažima (est)etički credo Art radionice Lazareti. Na drvene transparente razmještene prostorom trga ili ulice, Burđelez aplicira ironične parole i snažne simbole (srp i čekić, zvijezdu petokraku i druge koji se izvorno vežu uz političke ideologije 20. stoljeća, dok u današnjem hrvatskom i post-jugoslavenskom društvu većinom potiču izrazite prijepore u javnoj sferi), kako bi progovorio o problemu ili krizi svakovrsnog rada, temeljne ljudske aktivnosti koja je u prošlom društvenom sustavu uživala sasvim drugačiji status nego danas. Kult rada, vladajući u doba socijalističkog samoupravljanja, pod sadašnjim je okolnostima postao potpuno besmislen. Zašto bi se itko trudio raditi što je više moguće, k tome i zakonito, ako mu takvo poslušno ponašanje više ne jamči nikakvu socijalnu sigurnost, ni društvenu ravnopravnost? Nekoć je bilo nezamislivo da bi se uz crvenu zvijezdu, jedan od dva središnja simbola socijalizma i komunizma, moglo vezati išta što veliča bilo kakav nerad, lijenost, pa čak i dokolicu. Danas, drska parola Radite manje!, jedna od nekoliko koje je iznad zvijezda na svojim transparentima ispisao Burđelez, zvuči poput savršeno pogođenog pokliča upućenog radnicima koji ponovo nemaju što izgubiti osim svojih okova. No, sada smo već duboko u 21. stoljeću i okovi su druge vrste, načinjeni od različitih materijala i novih načina masovne represije. Pobuna protiv rada kakvim su ga učinile globalne i lokalne društvene elite zato se čini najdjelotvornijim aktom suprotstavljanja sustavu koji je neprekidnom proizvodnjom i ljude i svijet doveo do ruba uništenja.

Pristupivši problemu u mikro-mjerilu, Burđelez je u svom neposrednom području Grada privremeno postavio niz provokativnih transparenata kombiniranih s drugim elementima specifičnim za njegove umjetničke akcije i site-specific instalacije (kamen, pepeo…). Riječima samog autora, u rodnom Dubrovniku javni prostor izvedbe rada odabran je zbog očito bliske marginalne pozicije radnika/ica koji obitavaju svakodnevno u Starom gradu i sudionika nezavisne scene uključenih u program Art radionice Lazareti. Inače, posrijedi je nastavak Burđelezovog dugogodišnjeg umjetničkog ciklusa Djeluj lokalno, zagrijavaj globalno, u kojem je dosad ostvario niz akcija ― performansa, multimedijskih instalacija i dr.; sve s ciljem, kao i sada, izravnog obraćanja drugima radi kritičkog promatranja vlastitih uloga uslijed slojevitih društvenih i političkih procesa, s umjetnošću stalno prisutnom kao pravim oruđem osviješćivanja koje bi svakome trebalo biti dostupno.

 

 

*Umjetnička galerija Dubrovnik / foto: Miho Škvrče

   

*Umjetnička galerija Dubrovnik, stalni postav / foto: Miho Škvrče

 

Na koncu, najveći i najdugovječniji, uz to i središnji institucionalni izložbeni i muzejski prostor u gradu jest Umjetnička galerija Dubrovnik, osnovana 1945. te od 1948. smještena u nekadašnjoj, reprezentativnoj palači dubrovačkog brodovlasnika Boža Barca, građenoj od 1932. do 1939., koju su projektirali Lavoslav Horvat i Harold Bilinić; godine 2005. ustanova je dobila na upotrebu i pridružene prostore Galerije Dulčić Masle Pulitika i Ateliera Pulitika, koji se oba nalaze unutar stare gradske jezgre. Umjetnička galerija Dubrovnik u sklopu svog stalnog postava brine o predstavljanju i (re)valorizaciji gradske i hrvatske moderne umjetničke baštine od Vlahe Bukovca nadalje, dok je u ovom kontekstu interesantno što je dio izloženog stalnog postava na drugom katu zgrade posvećen suvremenim umjetnicima porijeklom iz Dubrovnika, s nastojanjem čitanja međusobnih veza u tematskim preokupacijama i medijskim pristupima, najčešće određenih već opisanim relacijama prema Gradu i njegovim prošlim, sadašnjim i budućim ekstremima (među ostalim, u stalnom postavu UGD su radovi pokojnog Pave Urbana, Lukše Peka, Tome Gusića, Slavena Tolja, Božidara Jurjevića, Ane Opalić, Tine Gverović, Katarine Ivanišin Kardum, Ivana Pegan Baće, Ivane Dražić Selmani, Paska Burđeleza, Marka Ercegovića i dr., istaknutih imena od kojih sam mnoga već spomenuo). Svakako, između tako različitih autora/ica teško je povlačiti čvrste zajedničke nazivnike, ali može se reći da se svatko od njih na svoj način dotaknuo teme dolazaka i odlazaka, odnosno putovanja (iz Grada i u Grad), artikulirajući vlastito shvaćanje sredine koju je teško ne (privremeno) napustiti, no kojoj će se, ovako ili onako, uvijek vraćati. K tome, prostor za temporalne izložbe UGD dodatni je, važan utjecaj u kulturi stalne razmjene, gdje se krajem rujna i početkom listopada održavala izvrsna izložba Prostori izlaganja Nine Kurtele, Maje Marković i Natalije Škalić, prema kustoskoj koncepciji Rozane Vojvode, još jedan primjer okupljanja autorica koje su svojim kreativnim i životnim vezama upućene na Dubrovnik i čiji su projekti otvorili nove mogućnosti viđenja karakterističnog prostora klasične provenijencije.

 

*Rad Nine Kurtele na izložbi “Prostori izlaganja”, UGD, 2019. / foto: Miho Škvrče

 

*Rad Maje Marković na izložbi “Prostori izlaganja”, UGD, 2019. / foto: Miho Škvrče

 

*Rad Natalije Škalić na izložbi “Prostori izlaganja”, UGD, 2019. / foto: Miho Škvrče

 

 

 

Autor: Bojan Krištofić / sve tekstove ovog autora čitajte na linku

 

 

Zahvaljujemo Art radionici Lazareti, Galeriji Flora i Umjetničkoj galeriji Dubrovnik na ustupljenim fotografijama.

 

 

 

 

*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije