Ante Kovačić umro je u Kraljevskom zavodu za umobolne u Stenjevcu 10. 12. 1889. Dijagnoza: Mania. Uzrok smrti: Apoplexia cerebrui sub delierie acuto. Bile su mu trideset i četiri godine.
Uz prilog povijesti bolesti nalaze se i pacijentovi posljednji, jedva čitljivi zapisi: “Vol doktor – Slušaj dragi Batušić ja sam načinio užasnu komediju, šalu … možda sam spašen mladosti … negovor … slušaj me … slušaj me slušaj me napisat ću ne za tebe nego ti volim, slušaj, ja sam … čitaj na glas …”
“Slušaj me.”
“Čitaj na glas.”
*
Svi znamo kamo idemo i to dobrovoljno.
Vanja Radauš
Prije šezdeset godina, 1959., Vanja Radauš započeo je rad na ciklusu skulptura Panopticum croaticum. Kroz dvije godine ciklus će brojati 25 skulptura, nekih s imenom i prezimenom umjetnika “tragično preminulih” a nekih s naslovima poput: Tužilac, Stražar, Obješenjak s bludnicom. Skulpture, izdužene, krvave i mučne, izložene 1961. u Umjetničkom paviljonu, “šokirat” će publiku.
Radauš, kojem su kao studentu drugovi iz Kluba studenata marksista zbog njegovog “rusofilstva” dali nadimak Vanja, do 1959. – 53 su mu godine – po svemu je “uspješan” kipar. Na Likovnoj akademiji predavali su mu Valdec, Frangeš Mihanović a od 1928. bio je u klasi (tada se zvala “specijalka”) Ivana Meštrovića. Od 1939., kada je s 33 godine napravio svoj prvi veliki javni spomenik, Spomenik palim ratnicima u Prvom svjetskom ratu, postavljen na Mirogoju, redovito radi spomenike – jugoslavenske, NOB-ovske. 1943. nudili su mu iz ustaškog Ministarstva prosvjete profesorsko mjesto na Akademiji, ali Vanja je, s tada drugom suprugom, Židovkom, otišao u partizane. Profesor je onda postao 1945., u sada novoj državi, a s vremenom je na Akademiji djelovao i kao rektor i, potom, dekan. Od 1947. redoviti je član JAZU, vodi Majstorsku radionicu za kiparstvo na Zmajevcu, gdje ima i lijepi atelje, a 1950. predstavlja Jugoslaviju na XX. bijenalu u Veneciji – u društvu s Augustinčićem, Bakićem i Radovanijem.
Te 1959., kada počinje raditi na Panopticumu, izlaže, također u Umjetničkom paviljonu, ciklus Tifusari. Petnaest mu je godina trebalo da izmodelira, nekako, sigurno nezadovoljavajuće uobliči onu mračnu, ljepljivu i tešku nakupinu – tuge? gađenja? straha? – koju je u njega utovario rat; i tamo je ostavio. “Nisam potpuno siguran,” napisao je Vanja, kad se mnogo godina kasnije sjećao neprekidnih noći hodanja kroz šumu s partizanima, “da li to doista hodaju živi, ili je ovo marš sjena koje bezizlazno odlaze u mračno podzemlje oca Dantea.” Progonili su ga ti prizori – ono što je vidio, skriven u drveću s još osmoricom drugova, dok su bespomoćno promatrali “divljanje Nijemaca” po selu Sošice. “Luduju demoni u nemirnim noćima, deru zaklane svinje ispod obješenih muškaraca i polumrtvih silovanih raskrečenih žena.” A pričalo se kasnije da su Nijemci bili zapravo fini, uvijek svježe obrijani. Možda jedno ne isključuje drugo, a Vanja i njegovi drugovi nisu napravili ništa da to “divljanje” spriječe jer bilo bi to, njih devetorica protiv tko zna koliko, besmisleno. “Pa da, svi smo mi poludjeli, svi smo na kraju podivljali, svi smo zvijeri postali. O ne, neću da mislim. Idem, idem dalje…” I išle su noge dalje ali je Vanja ostao “zaključan u vlastitom labirintu – paklu svagdanjem.”
Možda je mislio da će ga Tifusari osloboditi. Možda, vjerojatno, jednostavno nije mogao drugačije. Jer već je iste godine, s Panopticumom, nastavio raditi ono što će Pejić kasnije nazvati “umjetnost smrti”.
*Vanja Radauš, skulptura Slave Raškaj iz ciklusa “Panopticum croaticum”, Galerija Antuna Augustinčića / foto: Goran Vranić
*
Slavu Raškaj napravio je Radauš kao pticu. Pticu krnju i sablasnu, tešku u nogama a podrezanih krila. Nakon što su ju u ljeto 1902. definitivno spremili u “ogromnu žutu kuću… zloglasnu kuću” (Radauš), Kraljevski zavod za umobolne u Stenjevcu, otvoren 1879., Slava je počela umišljati da je ptica. Umišljala je nekad i da je “orijentalka” pa je “sjedila prekrštenih nogu” a nekad i da je “princeza”. Hodala je, prije bolnice, po brdima oko Ozlja “raspuštene kose” a po kući je znala razbijati namještaj – isti onaj u koji je, kao djevojčica, gluhonijema i usamljena jer druga su djeca već znala da se ona “ne zna igrati”, rezbarila cvijeće. Onda su joj napokon dali papir, a Slava je od tada slikala, često vani, dok joj se nisu zaledili prsti ili smrznula boja na kistu, što god je došlo prije. Nakon Beča i Zagreba i Čikoš Sesije – koji joj je možda “nešto učinio” a možda i nije, i u kojeg je možda bila zaljubljena a možda i ne, ali koji ju je svakako nekoliko godina podučavao, jer Bukovac, kojeg su prvo pitali, “nije imao vremena” – i nakon prvog Hrvatskog salona na kojem su prodana tri Raškajina akvarela (dobila je za sva tri 120 kruna dok je Iveković za jedan dobio 150 a Bukovac za “Abela” 4 000 kruna), Slava se 1899. sama odlučila vratiti se u Ozalj. U Ozlju je nastavila slikati, a “sve se više uvlačila u sebe. Živjela je samo u svom radu,” rekao je kasnije Slavin brat Juraj. Onda je počelo rušenje stvari sa stolova, rezanje stolnjaka. Otkopčavala je često pojas, bacala ga na pod, podizala, zakopčavala da bi ga zatim otkopčala i sve ponovila, iznova i iznova.
U lipnju 1902. kraljevski kotarski liječnik u Ozlju zapisao je: “Pošto pregledana, kako sam se osvjedočio, jest sada veoma nemirna i uništaje sve predmete koji joj pod ruku dođu, toga radi je od prijeke potrebe da se ista otpremi u Zavod za umobolne, a to tim više pošto se doma više liječiti ne može.” U Zavodu joj je dijagnosticirana amentia – naprosto “bezumnost.” (Nisu tada još imali tako sofisticiran dijagnostički vokabular kakvim psihijatrija raspolaže danas – na našu korist ili štetu.) U Stenjevcu je Slava postala ptica, “u vrtu je skakala na klupe i dolje, te pritom mahala kao krilima”. Iz žute je kuće, svakako, željela otići. A iako je od obitelji, stoji također u povijesti bolesti, “dobila sve svoje sprave za slikanje, počne štogod slikati, ali ne svrši ništa.” I opet: “počne štogod risati ali ne dovrši. Kad piše ili riše, drhće joj ruka.” U bolnici je ipak naslikala osam medaljona među kojima: Žena hoda proljećem; Ženu prati zeleni oblak; Ženu je zadesila oluja; Ženu stiže krvavi oblak.
Od 1904. “ne pita za ništa, ne bavi se ničim. Cijeli dan sjedi besposleno, ne zanima se za svoju okolicu,” da bi, nakon što je u proljeće 1906. “tjelesno sve više slabila, ležala apatično u krevetu i kašljala” s “temp. svaki dan i u svako doba 90º”, 29. ožujka “ujutro 7 1/2 sati izdahnula.”
Dvije godine kasnije, krajem srpnja 1908., u istu će bolnicu stići i Vladimir Vidrić, kojeg je Slava često viđala Čikoševom ateljeu u Deželićevoj. Njegova će dijagnoza biti: Dementia paranoides, a u bolnici će provesti samo dva mjeseca – već će 29. rujna umrijeti. Uzrok smrti: Pneumonia hypostatica. I Vidrić je htio van iz Stenjevca, “Sloboda. Sloboda. Dajte mi slobode,” govorio je liječnicima. Jednom je prilikom uzeo liječnikov šešir i “grčevito ga držao” baš kao što je Slava, kad su ju posjetili otac i brat, stavila očev šešir na glavu i nije ga htjela skinuti. Ako već ne kao ptica, možda se iz ludnice može kao gospodin? Nešto slično je svakako imao na umu Vidrić kad je, dan pred smrt, posebno ganut posjetom svoj sestre, zatražio i iskapio dvije čaše šampanjca. Dotad je često odbijao jesti pa su ga prisilno hranili mlijekom i konjakom. Taj posljednji šampanjac bio mu je ipak, požalio se, “prejak”.
Tek će 1920-ih Manfred Sakel doći na ideju da se šizofrenija tretira inzulinskom terapijom. Pacijentu se ubrizgava inzulin kako bi se izazvala inzulinska koma s namjerom da se “bolesne stanice” u mozgu izgladne. U komatoznoj fazi pacijenti mogu upasti i u stanje šoka, tijelo im se počne tresti, bacati; lome kosti, grizu jezik. Inzulinska terapija koristila se sve do 1960-ih, pa je tako u Americi zahvatila i matematičara Johna Nasha. (Već su Grci znali da su matematičari podložni razornom djelovanju crne žuči, melankolije, baš kao i umjetnici, posebno pjesnici – Nash se u bolnici družio s pjesnikom Robertom Lowellom. Lowell, pak, je svojedobno bio učitelj Anne Sexton i Sylvie Plath. I tako dalje…) Medicina je onda ipak odlučila da je tretman inzulinom prerizičan a daje, u najbolju ruku, upitne rezultate. 1940-ih u američkim se bolnicama koristilo i ispiranje debelog crijeva te terapija groznicom – pacijente se u početku inficiralo malarijom a potom tifusom, kako bi ih se dovelo do mučnine, povraćanja, proljeva i visokih temperatura, preko 40º. John Nash, koji je od svoje 31. godine nekoliko puta bio u bolnici, uspio je ipak konačno se bolnice spasiti tako što se naučio “normalno ponašati”. A još dvadeset godina nakon toga, Nash je na slobodi mislio ludo.
U Stenjevcu, kad su u njega stigli Raškaj i Vidrić, nije se još takvim tretmanima pribjegavalo – iako će hrvatski psihijatri, po nekim stvarima, biti u korak sa svjetskim zbivanjima pa će elektrokonvulzivnu terapiju – elektrošok – početi primjenjivati ukorak sa Zapadom. Ali to su tek 1930-te. 1902. Slavu Raškaj su zatvorili u bolnicu i čekali da prođe. Ovako ili onako. “Što je zapravo to … što ljudi zovu ludilom …” zamišljao je Radauš da se pitala Raškaj, “znam samo to …jedino to znam … da se bojim svega … strah me …”
*Slava Raškaj, “Autoportret” i “Lopoči III (Mojim roditeljima za srebrni pir)”
*
“Ni jedna izvanredna duša, nije pošteđena ludila,” rekao je Aristotel. Lord Byron: “We of the craft are all crazy. Some are affected by gaiety, others by melancholy, but all are more or less touched.”
The truly great / their lips still touched with fire… Stephen Spender
*Bolnica Stenjevec
*
Camille Claudel odveli su u bolnicu, bez njene privole, ali uz potpis liječnika i člana obitelji, 10. ožujka 1913. Toga dana, oko 11 sati prije podne, dva, možda i tri muškarca, “mišićava bolničara” pisat će novine, na silu su ušla u njen atelje u prizemlju kuće u ulici Bourbon, broj 19 i odvela Claudel, “usprkos njenim protestima i suzama” u maison d’aliénés, još zvan maison de fous – u ludnicu Ville Erard. Camille je bilo 49 godina.
I ona se, od prekida ljubavne veze sa svojim učiteljem, Rodinom, “povukla od svijeta.” Nije mogla među ljude, rekla bi kad su ju negdje pozvali, jer “nemam šešir, ni cipele, moje čizme su potpuno iznošene.” Iako su drugi već u djetinjstvu zapazili njen talent, i iako je zapravo redovito izlagala na skupnim izložbama, izostalo je ono priznanje kojem se nadala. Izostali su javni radovi, spomenici, pristojna zarada koja je kiparici samo s takvim poslovima bila moguća. Camille je bila uvjerena da to nije slučajno, da ju netko želi uništiti – a taj netko bio je Rodin. Rodin, ne samo što joj je krao ideje, i bogatio se na njen račun, nego ju je želio i ubiti. 1905. Claudel je ispričala prijatelju i putopiscu Henryju Asselinu, kako su “sinoć” dvojica pokušala provaliti u njen stan/atelje: “Prepoznala sam ih, to su dva Talijana, Rodinovi modeli. On im je naredio da me ubiju.” Od tog dana Claudel je počela uništavati svoje radove, jedan po jedan, a atelje se punio krhotinama i smećem. “Vaše biste više nema,” obavijestila je Asselina, “dogodilo joj se ono što dogodi se s ružama.”
No, neprijatelji nisu odustajali. 1907. Camille piše bratu kako joj je u stan, posluživši se kopijom njenog ključa, ušao gospodina Picard, Rodinov prijatelj, i tamo ugledao njenu skulpturu žene u žutom. Picard je nakon toga napravio nekoliko žena u žutom i na njima zaradio najmanje 100 000 F. Dječak koji joj je neko vrijeme donosio drva, odlazio bi svake nedjelje k Rodinu u Meudon, i tamo detaljno opisivao što je kod Claudel vidio. Imala je tada u ateljeu jednu skulpturu žene na srni, a iduće je godine Rodin na Salonu izložio tri žene na srni. Zaradio je najmanje 100 000 F. Kućna pomoćnica joj je u kavu usipala narkotik i dok je Camille 12 sati u komadu spavala, žena je provalila u njen atelje i ukrala jednu ženu na križu. Nakon toga Rodin radi tri žene na križu, od kojih zarađuje 100 000 F. “Rodin pobire ovacije,” napisala je Claudel, “a za mene ništa, ništa.”
John Nash počeo je u zimu 1959. u New York Timesu pronalaziti kripto-poruke koje su bile namijenjene upravo njemu jer ih je samo on, genijalan kakav je bio, mogao odgonetnuti. I ljudi s crnim kravatama bili su neka vrsta poruke koju mu je slao svemir. Nashov rad redoviti su pokušavali sabotirati vanzemaljci. Osnovao je i novu svjetsku vladu i o tome obavijestio UN i sve ambasade u Washingtonu, a profesorsko mjesto koje su mu, jer za sve ovo gore još nisu znali, ponudili na University of Chicago, odbio je jer je, eto, upravo trebao postati Car Antarktike. Vidrić je pisao pisma Franji Josipu – upozoravajući cara na opasnosti koje prijete jugoslavenstvu. “Svaki je slučaj drugačiji,” kaže psiholog Irving I. Gottsman o šizofreniji – psihozi, ludosti, “s različitom mješavinom genetskih i psiholoških faktora. Određeni događaji svakako djeluju kao stresori, ali to nisu glad ili rat. Nego stvari koje povređuju dušu i identitet i očekivanja od samoga sebe.”
Kad bi Claudel ipak uspjela nešto prodati – jer tamo vani, s druge strane zavjese njenog ludila, njeni su, preživjeli, radovi još uvijek bivali izlagani a novine su ju još uvijek nekad spominjale – sav bi novac potrošila u jednoj noći, pozvavši k sebi hrpu nepoznatih ljudi, a onda su pili i cijelu se noć “smijali kao djeca.”
Ostatak je vremena Claudel provodila u svom ateljeu, zatvorenih prozora i škura, u “neredu neopisivom” (Paul Claudel). U ateljeu ju je nekad posjećivao budući doktor Michaux, tada još dječak i sin doktora Michauxa, Camillinog susjeda na broju 19. u ulici Bourbon, od kojeg je Paul Claudel dobio potpis na medicinskom certifikatu koji mu je bio potreban kako bi sestru mogao, protiv njene volje, odvesti u bolnicu. Bolnicu za lude. Malom je Michauxu bilo zabranjeno da ulazi u prostor koji je kasnije opisao kao “kapernaum u kojem se usred gomile skulptura nakupila prašuma paučine po kojoj je šetalo dobro tuce mačaka.” Ali mali je Michaux gajio veliku ljubav prema mačkama, i slatkišima kojima ga je hranila susjeda raščupane kose, u bijeloj košulji, te je u atelje ipak dolazio, a tih se posjeta još 40 godina kasnije sjećao. Camille nije prestajala govoriti “o onom hulji Rodinu”, a za budućeg je doktora to bila “prva lekcija iz psihijatrije.”
1915., već dvije godine zatvorena u bolnici – ludnici, sada Mondevergues, Claudel je pisala rođakinji: “Vi, koji poznajete moju privrženost umjetnosti, vi biste morali znati koliko sam morala patiti, tako naglo odvojena od mog dragog rada.” Kad su u bolnici časne sestre saznale da je pacijentica kiparica – dotad su ju poznavale samo kao sestru slavnog Paula Claudela – trudile su se da joj nabave glinu. Ali glina se svaki put posušila i morale su ju baciti. “Više nego rezignirana, bila je potpuno inertna.”
“Sjećaš li se jadnog markiza Saivecourta?” napisala je Camille bratiću Charlesu, deseti dan svog boravka u bolnici. “On je 30 godina bio zatvoren samo da bi na kraju umro! To je zastrašujuće, nezamislivo.” Claudel je u bolnici provela točno trideset godina. I onda je, 1943., samo umrla. Nije u tih 30 godina ništa izmodelirala.
Par godina prije smrti, u pismu Eugeneu Blotu, napisala je: “Iz sna koji je bio moj život, ovo je košmar.”
*César, “Portret Camille Claudel”, 1884.
*
Osamdeset kilometara jugoistočno od Montfaveta, gdje i danas nalazi se psihijatrijska bolnica Centre Hospitalier Montfavet Avignon, Claudeličino posljednje prebivalište, stoji gradić Aix-en-Province i college Bourbon, škola koju su 1850-ih zajedno pohađali Paul Cézanne i Émile Zola. S trećim prijateljem, Jean-Baptiste Bailleom, bili su poznati kao, ili su barem sami sebe voljeli tako zvati, “les trois inséparables” – trojica nerazdvojivih. Kada je 1859. Émile s majkom i sestrom preselio u Pariz, bio je jako usamljen i Paula je redovito u pismima nagovarao da dođe za njim. Još je prijateljima pisao: “Smatram se iznimno sretnim što sam u gomili pronašao dva srca koja razumiju moje. Govorim si da, kakve nas god okolnosti zadesile, mi ćemo se grčevito držati za taj osjećaj, to me tješi.”
Cézanne, koji je prvo u Aixu na očev nagovor počeo studirati pravo, ali nikad nije upisao drugu godinu, došao je napokon u Pariz. Nije uspio upisati École des Beaux-Arts. Vratio se u Aix i zaposlio kod oca. Nije mu se svidjelo pa je opet otišao u Pariz. Još jednom nije primljen na akademiju. Ostao je ipak neko vrijeme u Parizu i slikao u Atelier Suisse, gdje je za cijenu prostora imao na raspolaganju i modele, a u istom su ateljeu prije njega slikali i njegovi obožavani Delacroix i Courbet, te, tada još nepoznati, Manet i Monet. 1864. bio je prvi put odbijen na Salonu. Idućih dvadeset godina, redovito će se prijavljivati ali bit će primljen tek jedan put – 1882. s portretom oca, Louis-Augustea, iz 1866. – a i taj put njegova će slika biti primljena tek nakon što ju je Antoine Guillemet uvrstio kao svoje “charité” djelo. Svaki je član žirija, naime, imao pravo izabrati jedno djelo koje je, bez pitanja i bez suglasnosti ostalih članova, imalo biti izloženo. Cézanne se nakon 1884. prestao prijavljivati.
* Cézanne, “La Maison du pendu” (“Kuća obješenog čovjeka”), 1873.
Još je od 1860-ih, kako se kasnije sjećao jedan poznanik, ostavljao “strašan” dojam, bio je “pun halucinacija, gotovo čudovišan na način nekog patećeg božanstva,” a u njemu su se redovito sukobljavali “nasilnost i plahost, poniznost i ponos, dvojbe i dogmatske afirmacije” i ti su ga sukobi “potresali kroz čitav život.” Imao je napade teških glavobolja a od 1870-ih razvio je fobiju od dodira – Pissaro je svoju djecu upozoravao da Monsieur Cézannea, kad im dođe u posjetu, nikako ne smiju dirati.
Zola, koji je sam cijeli život patio od paničnog straha od bolesti, pokazivao simptome opsesivno kompulzivnog poremećaja – brojao je ukosnice koje bi uočio na cesti, a morao je, dok je hodao gradom, dodirnuti određeni broj rasvjetnih stupova – uz to, bio je prestravljen grmljavinom, a strah od smrti držao ga je noćima budnim. Objavio je 1886. roman L’oeuvre, četrnaesti po redu u velikom ciklusu Les Rougon-Macquart. U tom romanu slikar Claude Lantier, stigavši iz provincije u Pariz, pokušava započeti neku ozbiljnu slikarsku karijeru, ali mu ne ide. Prijavljuje se na Salon, ali ga ne primaju. Kada ga napokon prime, kao charité, biva ismijan. Claude postaje opsjednut s jednim pariškim prizorom, pogledom na Ile de la Cité, koji bi, na ogromnom platnu, trebao postati njegovo remek-djelo. Na slici radi nekoliko godina, nikako ju ne uspijeva završiti. Konačno odluči odustati od nje, razreže platno kako se ne bi predomislio. Istu se noć objesi, tijelom okrenutim prema slici.
Nakon što je Cézanne pročitao roman, dvojica prijatelja više nikad nisu razgovarali.
“Ne bi vjerovao,” rekao je Zola prijatelju Numi Costeu, “koliko čovjek pati pod naglim napadajima depresije u ovom mom teškom zanatu.” “Umjetnici,” jednom je zapisao, “bore se da stvore život, hrvajući se s istinom, uvijek poraženi u toj borbi s anđelom.”
Zola je umro od otrovanja plinom. Njegova smrt bila je proglašena nesrećom iako se još godinama šuškalo da se zapravo radilo o ubojstvu. Kad je Cézanne čuo za Zolinu smrt, zatvorio se u svoj atelje u suzama i čitav dan nije izašao.
*
U veljači 1908., nakon što su već umrli i Zola i Cézanne, a dok je Claudel još bila u svojem ateljeu u ulici Bourbon, tek mostom Pont Marie odvojena od, među pariškim umjetnicima omiljene, četvrti Marais, Josip Račić iz Münchena pisao je ocu Miji u Horvate: “Dragi Oče! Sada Vam eto javljam nešto osobito važna. Ja naime putujem okolo 8. veljače u Pariz. Razlog zašto putujem je u kratko radi moje naobrazbe u umjetnosti uopće. Glavno je da znate da je to od velike važnosti za mene i moju cijelu budućnost.”
15. veljače: ““Dragi tatek! Jučer u podne sam stigao ovamo i ne mogu Vam opisati kako sam sretan i veseo da sam u Parizu.” Kada je 1837. u Pariz iz rodne Normandije stigao slikar Jean-Paul Millet, Pariz je na njega ostavio sasvim drugačiji dojam: “miris i atmosfera Pariza obuzeli su mi razum i duh kao da će me zagušiti. Jecajući, nisam se mogao obuzdati,” a Jules Vallés u autobiografskom romanu zapisao je: “(Pariz) je melankoličan kao napuštenost. Bojim se kao Robinson, nasukan na osamljenu obalu, u zemlji bez drveća i crvenog voća.” No, Račić je i tjedan dana nakon dolaska pisao: “Paris mi se jako dopada i gdje ću mnogo naučiti.” Nastanio se u Avenue Carnot, daleko od Maraisa.
Račić je još 1904. napustio Horvate, selo “tri blatna kilometra dugom Savskom Cestom” (Krleža) odvojeno od centra Zagreba (današnja Knežija) i taj Zagreb u kojem je odrastao i školovao se u “konfuzno, prazno i žalosno vrijeme kad se razmahala kod nas devastacija svega što je u našoj baroknoj civilizaciji bilo lijepo i ukusno” (Krleža), i otišao učiti “malati” u München. U München tada “na mističan, magnetični poziv – ko na Böchlinov otok mrtvih duša – jatili su se talenti s čitavog globa.” (Kosor) I u Münchenu, sjećao se Kosor kasnije, nakon Račićeve smrti, dok otkidao se Kosoru “iz grudiju uzdah himalajske težine”, “mi smo Račić, Becić, Božo Lovrić, Karl Olszewski i ja postali nerazdruživi drugovi. Naši su sastanci i provađanja tekli u atelierima, gdje se disputovalo, gledale započete slike, proučavale linije modela.” Osim u atelierima družili su se i u restoranu Tellerfleisch, kavani Lutpold a noćima u Simplicissimusu. Račić je “uz ostale, beskrajne slikarske talente bio i neobično duhovit”, a posebno “ljubio je klizanje.” U Münchenu posjetio je Josipa i prijatelj, Julius Gube, s kojim je zajedno šegrtovao kod Rožanhowskog u Zagrebu, a koji u Münchenu “nije posla našao” pa je otputovao “put Pariza.” Prije odlaska Gube je primijetio da je Račić u Münchenu “jako erotičan.” Opominjao ga je da se primiri ali mu je Joža odgovorio: “A kaj dok smo mladi, bumo se užili.” (U Vidrićevoj je stenjevačkoj povijesti bolesti stajalo da pacijent, osim što je “genijalno nastrojen, blistav um, ekscentričan, dobrodušan, opći ljubimac, veseljak” bio i “vrlo ekscesivan in Baccho et Venere.”) Prije odlaska, sasvim bez ikakvih primisli, Gube je kod Račića ostavio očev “samokres”, pištolj, koji je, iz nekog razloga, ponio iz Zagreba.
Račić je u Münchenu prvo upisao Privatnu slikarsku školu Antona Ažbea. Tamo je od početka zbog “sposobnosti” bio oslobođen plaćanja, i već se treći dan iz početničkog prizemlja, gdje crtaju se lubanje i “antika”, popeo na prvi kat, među “stare” i pred živog modela. Ocu je pisao da u “školi u kojoj jesam vrlo me rado imadu, a nekoji me malo i šif gledaju zato, jerbo najbolje rišem,” a kasnije i da “osobito malanje, to meni sada ide tako lijepo i lahko; svi se k meni nalukavaju kad radim, a to čovjeka veseli.”
Povremeno je radio kao ilustrator, ali želio se potpuno posvetiti studiju. pa je, usprkos kasnijoj stipendiji koju je tražio i dobio od predsjednika Društva umjetnosti, Isidora Kršnjavog, kako bi se mogao školovati na minhenskoj akademiji – gdje nije mogao biti oslobođen plaćanja – u Münchenu živio siromašno. Oca, ubirača takse na gradskoj tržnici, često je molio da mu pošalje još malo novaca. U prosincu 1906. piše mu da “u stanu mi je dakle zima, a kad na ulicu, opet mi je još gore zima, jer nemam Winterroka, dakle ovako i onako zlo.” (Svoj winterrok će mu na kraju pokloniti Becić, a pedeset godina ranije i Zola je Parizom hodao bez kaputa – svoj je bio založio kako bi kupio nešto hrane.) “To je strašno zlo,” pisao je Račić, “kad čovjek nema za stvari što mu nužno treba novaca; više puta moram više misliti na život nego na rad.” Ali u istom pismu se podsjetio da “profesori mi uvijek kažu neka samo tako dalje radim kako sam počeo, da će iz mene biti danas sutra veliki umjetnik. Dakle, zdravlja i sreće, pa će biti svega.”
I u Parizu, iako “zdrav i zadovoljan”, još uvijek se oslanjao na roditeljsku pomoć, a i “slavno je društvo umjetnosti” molio da mu kroz ljeto, kad ne rade škole i ne može si “ništa zaslužiti” podučavanjem drugih, “podijeli kroz ta dva mjeseca potporu obećajući da ću se pokazati zahvalan i vrijedan.” To pismo napisao je nekad u kasno proljeće, nakon što se 22. svibnja preselio na novu adresu Rue de l’Abbe-Grégoir 43. Bila mu je to posljednja adresa – i ta daleko od Maraisa.
Ubio se u subotu, 20. lipnja 1908. oko 9 u jutro. Isti dan oko 3 sata popodne pronašao ga je “hotelski kelner”, a Madame Schmid, prijateljica Paule Broch, Račićeve poznanice još iz minhenskih dana, koja je – Schmid – Račića silno htjela upoznati i kojoj je imao doći u subotu u 5 sati na večeru, u nedjelju je pisala ocu Miji Račiću kako se Josip “u zdvojnosti ubio hitcem iz revolvera, koji na našu veliku žalost, nije promašio cilja.”
Prijatelji su mislili da bi posrijedi mogla biti ljubav – bilo kćerka vlasnika jednog minhenskog vegetarijanskog restorana, “Dama u bijelom” koju je Račić naslikao u svom tamošnjem ateljeu u Kurfüsternstrasse, ili se Račić, “erotičan” kakav je bio, mogao i u nekoga drugoga zaljubiti. Pomišljali su neki, kad smo kod erotičnosti, i na sifilis, ali Becić je, s odmakom od nekoliko godina zaključio da je za Račićevu smrt krivo Društvo umjetnosti, koje nije mladom slikaru pomoglo kad je trebao, nisu od njega htjeli ništa kupiti. A onda su “poslije samoubojičkog čina, kojeg su moguće baš oni skrivili, platili porto i dobili sav njegov dragocjen rad.” “Bivstveno,” napisao je Kosor, “Račić se nije ubio sam, njega je podmuklo, mučki, iza leđa, umorio kriminalni pasivni tip naših inferiornih prilika.”
Račićevo je klonulo tijelo Radauš u Panoptocumu ostavio da leži u lokvi vlastite krvi.
*Josip Račić, “Autoportret”
*
“Većina onih,” kaže Aristotel, “u kojima je toplota naglo ugasla, skončavaju sami sa sobom neočekivano, na zaprepaštenje svih, budući da nisu dali nikakav prethodni znak neke takve namjere.” Drugi pak daju mnoge znakove, kroz dugo vremena – i opet, kad se dogodi, uhvati nas nespremne.
*
Virginia Stephen Pariz je posjetila 1904. Nakon što im je umro otac, djeca Stephen, sada bez oba roditelja, odvela su se na putovanje. Nakon Italije, Vanessa, Toby i Virginia stigli su u Francusku, a u Parizu ih je Vanessin budući muž i poznati teoretičar umjetnosti, Clive Bell, odveo u Rodinov atelje. Rodin im je rekao da mogu slobodno dirati sve skulpture osim, njih nikako, onih nedovršenih, još u glini, zamotanih. Virginia se na to uputila ravno na jednu zamotanu skulpturu i počela ju odmotavati. Rodin, šokiran, nije se stigao suzdržati nego je djevojku pljusnuo. “Cijelo je to ljeto bila luda,” napisao je kasnije Virginijin nećak, Quentin Bell. “Odbijala je jesti, bila je nasilna prema njegovateljicama, imala je halucinacije i grozne glavobolje, probala se ubiti skočivši kroz prozor.” (I Freud i Nietzsche patili su od paralizirajućih glavobolja, a Vidrić je umišljao da mu krevet pod leđima gori.)
Virgina Woolf proživjela je 5 “napada” bolesti. Prvi put s 14 godina, nakon smrti majke Julie. Svaki se put pokušala ubiti. Pretrpjela je tjedne intenzivne depresije i anksioznosti (Freud je svoju anksioznost liječio kokainom) a, uz glavobolje, imala je i jake bolove u leđima, visoke temperature, znatno je gubila na težini. Jako se bojala ljudi. (Freud se bojao putovanja) “U maničnoj fazi,” zabilježio je njen suprug, Leonard Woolf, “bila je iznimno uzbuđena; um je divljao; govorila je glasno i, pri vrhuncu napada, nerazumljivo; imala je halucinacije i čula glasove. U depresivnoj fazi bila je u dubinama melankolije i očaja.” Melankolija – kod Grka bilo kakav oblik mentalne nestabilnosti – bila je kazna bogova za neko nedjelo. Aristotel misli za nedjelo genijalnosti – jer bogovi, “ako je istina što kažu pjesnici”, su ljubomorni.
Kroz 40 godina Virginia se liječila kod dvanaest doktora. Pripisivali su joj tretman odmaranjem, tzv. rest cure: strogo mirovanje, izbjegavanje intelektualnih aktivnosti (“Mnogo razmišljanja dovodi do melankolije,” rekao je Gaj Muzonije Ruf još u 1. stoljeću); posebna dijeta puna mlijeka i masti. Uz to Virginiji su redovito davali lijekove. Uzimala je, u raznim periodima, veronal, adalin, kloral hidrat, paraldehid, kalij, bromide i digitalis. Litij, za njenog života već u upotrebi za liječenje epilepsije, gihta i raka, tek se 1948. počeo koristiti i za bolesti uma. Moguće je da su neki od Woolfičinih problema bili izazvani upravo lijekovima. 1922. izvadili su joj tri zuba – pretpostavljalo se da bakterije u korijenu zuba mogu izazvati ludilo.
Nije se htjela podvrći psihoanalizi. Iako je prema toj vrsti terapije bila skeptična, ipak se valjda bojala da bi izlaganjem svojeg podsvjesnog nemilosrdnom, banalizirajućem svjetlu jednog običnog dana, ostala bez pisanja. (Kad je Natalia Ginzburg, zabrinuta, upitala doktora B. bi li joj psihoanaliza mogla uništiti volju za pisanjem, doktor B. strašno se naljutio: to bi njeno pitanje, rekao je, još imalo smisla, da je on frojdovac, ali on je, još k tome poznati, jungijanac!)
“Zanimljivo je,” zapisala je Woolf u svom dnevniku u rujnu 1919., “da nekad, i čini nam se to normalno, živimo, bez ikakvog razloga, u nekoj vrsti vibracije. I isto tako bez razloga, ta vibracija prestane. Onda se pitamo zašto smo ju ikad imali i čini se da nema nikakvog razloga da bismo ju ikad više mogli postići. Stvari se čine jasne, razumne, shvatljive i pod nikakvom obavezom, jer su takve, da nas na bilo koji način opet potresu. Zaista, ta je jasnoća vida koja se u takvim razdobljima pojavi, ono što vodi u depresiju.” (“Na granicama života i smrti, ponekad osjećam da sam svjedokinjom nesmisla bitka, da otkrivam apsurdnost veza i bića.” Julia Kristeva)
Ratnu zimu 1940./41. Woolfovi provode u svojoj kući u selu Rodmell. U London gotovo ne odlaze – Leonard je već davno zaključio da je za Virginijino fragilno stanje grad, i u miru, previše, a sada uostalom nemaju ni benzina jer u ratu benzina brzo usfali. Nestašica je i hrane, zima je posebno hladna, a Virginiji najviše nedostaje društva. Samoća je nezgodna, za stvaranje, uglavnom, nužna: “razgovor obogaćuje razumijevanje, ali samoća je škola genija,” rekao je Gibbon; u tišini se demon bolje čuje – upravo zato je i opasna. (Primo Levi rekao je da su mu, kao piscu, najsretniji sati bili one koje je proveo na radiju, radeći “u ekipi.” Levi je prvo bio u Auschwitzu, onda je godinama radio kao kemičar u tvornici boja, 1975. otišao je u penziju kako bi se mogao potpuno posvetiti pisanju, a 1986. se ubio.)
Virginia u zimu 1940./41. pokušava pisati knjigu. Postat će to, poslije, Between the Acts, ali, dok ju piše, to je “potpuno beskorisna knjiga.” Virginia je “izgubila bilo kakvu moć izražavanja, ne može s riječima apsolutno ništa.” “Kakvog smisla ima,” pita svoj dnevnik, “pisati previše stranica?”
Onda je došlo proljeće a Virginia je, 28. ožujka, u petak, ušetala u rijeku Ouse nedaleko od svoje kuće, s kamenom u džepu. Ručni sat, pronađen zajedno s tijelom dva tjedna kasnije, pokazivao je 11:45. Virginia je ostavila tri oproštajna pisma, dva suprugu i jedno sestri. Prvo pismo, Leonardu, napisala je deset dana ranije; posljednje toga jutra:
“Najdraži,
Sigurna sam da
ponovno ludim: osjećam da ne možemo
još jednom preživjeti tu grozotu (…)
Mislim da dvoje ljudi nije moglo biti sretnije, nego smo mi to bili.
V.”
*
Ljudi “visoko intelektualne prirode”, kaže Nietzsche, kvaran su stroj. “Sve dok genij boravi u nama, vatreni smo, doista gotovo ludi, i ne obaziremo se na život, zdravlje i čast; letimo kroz dan, slobodniji nego orao. Ali odjednom nas napusti i jednako tako naglo dubok se strah spusti na nas: više ne razumijemo sami sebe, patimo od svega što nam se događa i svega što nam se ne događa. Poput jadnih duša djece, uplašenih šušnjem i sjenom.”
“La tristesse durera tousjours,” rekao je Vincent bratu Theu dan nakon što se upucao, dan prije nego što je, 29. srpnja 1890., umro. “Tuga će zauvijek trajati.”
*
Leonard Woolf bio je uvjeren da je Virginiju mogao spasiti “ustaljeni ritam odmora i hrane”, a da je bolest bila povezana “s njenim kreativnim genijem, njenim intenzivnim radnim ritmom i stresom oko završavanja knjige.” Vatroslav Brlić svoju je suprugu, Ivanu, odgovarao od čitanja – jer čitanje loše djeluje na živce i izaziva nesanicu.
Ivana – Mažuranić pa Brlić, a onda do danas Brlić Mažuranić – cijeli je život patila od depresije. Posebno u razdobljima između porođaja, kojih je imala sedam, a petero djece doživjelo je odraslu dob. Već kao djevojka znala je da želi pisati, i to ne prozu, nego pjesme, jer pjesme su joj se činile nekako uzvišenije. Ali s 14 godina je znala i da je ono za čime “poete” čeznu, za čime, zapravo svi čeznemo, ali poete pogotovo, “taj ideal”, nemoguće dostići – “izim … ondje.” Na nekom drugom svijetu. Mjesec dana prije svog petnaestog rođendana, u ožujku 1889., svom je dnevniku povjerila: “volim, da ako se tako uzme ljubim smrt, ko jedinu spasiteljicu, pred tom nemani, pred to grozotom, pred tom praksom.” Životom. “Ili poluditi ili se ubiti ili … biti čovjekom.”
U lipnju 1891. zapisala je: “Ja bi umrla! Ovo nije ludorija, ovo je mirno, promišljeno, ja se ne bojim onoga što prije toga dolazi, nije ovo časak strasti, već plod razmišljanja tiekom deset godinah.” Dva mjeseca kasnije zaručila se, a potom i udala, i s Vatroslavom preselila u Slavonski Brod. Tamo uči biti domaćica, slagati menije za velike ili male večere, upravljati poslugom, kućanstvom. Djeca dolaze, rastu, Ivana im čita, njih i s njima uči. Ima puno posla. Kasnije će se u jednom članku pitati: kako “dakle da se postigne taj cilj: mir duše?” “Spoznajmo dužnost našu,” reći će, “nađimo cilj naš, odlučimo se jednom za svagda za tu dužnost i za taj cilj, prigrlimo ih i počnimo oko njih raditi.” Ivana mir duše, iako je eto znala gdje ga tražiti, nije pronašla. 1907. u jednom pismu piše “S više zanimanja za život nije valjda nitko na svijet došao – a u groznijem mulju se valjda nije nitko kroz najbolje doba svoga života koprcao kao ja.”
Sofija Andrejevna Tolstaja rodila je 13 djece – 6 ju je nadživjelo. Voljela je književnost, filozofiju, više od svega glazbu. Lav Nikolajevič htio joj je, u ranim danima njihovog braka, unajmiti učitelja slikanja, “ali moja teška trudnoća i onda djeca, bezbrojna djeca – ubila su sve moje sposobnosti.” Zapisala je kasnije u svojoj autobiografiji da je “jarko svjetlo, koje je prethodno osvjetljavalo cijeli svijet, ugaslo nakon što sam se udala, nakon što je moje tijelo podređeno da služi mom mužu i kasnije djetetu – kroz dugo vremena, kroz mnogo, mnogo godina.”
Lav Nikolajevič često je, dok je obitelj bila u Moskvi, odlazio na imanje u Jasnaji Poljani. Dok je obitelj bila u Jasnaji Poljani, odlazio je na imanje u Sumari. “Taj me metež i gužva” – djeca, posluga, dadilje, engleske, njemačke i francuske guvernante, učitelji, tutori, instruktori slikanja ili glazbe – “umara, i čini mi se da mi duša teško diše,” rekao je. Sofiji Andrejevnoj je u Moskvu pisao: “Molim te ljubavi, ne zamjeraj mi i ne zavidi. Moja samoća je za mene jako dobra, čak i ako ne pišem. Bez obzira jesmo li odvojeni ili zajedno, još uvijek te volim i osjećam prema tebi kao i prije.”
Sofija Andrejevna jednom je u dnevnik zapisala: “Sinoć, dok sam ležala u krevetu, mnoštvo poezije vrvjelo mi je u glavi, bezbrojne rime … Potrudit ću se da ih zapišem.” “Ali nekako,” rekla je godinama kasnije, “nisam našla vremena da zapišem ono što mi je došlo.” Rat i mir, Anu Karenjinu i druga Tolstojeva djela, Tolstaja je svojim urednim rukopisom prepisala “osam, deset čak i dvadeset puta.” (Ilja Tolstoj)
Bilo je dana kad je Sofija Andrejevna voljela svoj život. Bilo je drugačijih dana. Pokušala se ubiti dva puta. Lav Nikolajevič, pak, imao je svoju sobu, u koju nitko nije smio ulaziti dok je pisao, a iz nje je maknuo svu užad ne bi li se, u nekom naletu očaja, pokušao objesiti. Prestao je ići u lov jer se bojao što bi s puškom mogao – sebi – učiniti.
Ivana Brlić Mažuranić 1938. zapisala je da njena je bolest “počela da me totalno ništi u času kad sam osjetila da me više nitko ne treba. Kroz 50 godina naučila sam da živim uvijek za nekoga, većinom za mnogo njih – Ne mogu da se snađem – ne mogu da uhvatim korijena – lutam već ovo par godina!” U tih par godina liječila se i u austrijskom sanatoriju Laßnitzhöhe, istom gdje su ranije boravili i Vladimir Vidrić i August Harambašić. Harambašića je Ivana jednom, kad bilo joj je petnaest godina, “na promenadi vidla” pa se pitala “kad je čovjek za pisanje stvoren, kada stane pisati?” Hoće li ona ikada imati ideje, jer “kada ako ne sa petnajst godinah?” I Harambašić je onda umro u Stenjevcu – dijagnoza: Dementia tabo-paralytica.
Ivani je doktor Ivan Richter, koji ju je došao pregledati čak iz Austrije, 1937. dijagnosticirao ciklotimiju – blaži oblik bipolarnog poremećaja. Obitelji je savjetovao da se “bolesnica”, tada već neko vrijeme u Zagrebu, vrati u Slavonski Brod gdje će živjeti s njegovateljicom – ili, kako je to rekla Ivana, “u strašnoj samoći s tuđom ženom.”
U svojoj je “Autobiografiji” 1916. zapisala: “Moja velika želja, da kadgod tiskom iziđe bilo što iz mojeg pera bila je već rano potiskivana drugim vrlo jakim čuvstvom: moje me je naime razmišljanje rano dovelo do zaključka, da se spisateljstvo ne slaže s dužnostima ženskim.” A 1929. citira Turgenjeva o Tolstoju: “Zašto je taj veliki orač uhvatio gvozdeni plug da ore crnu zemlju, kad je njemu dosuđeno drugo polje, na kojemu njegovo oranje i njegovo sijanje donosi ljepših plodova za čovječanstvo, negoli će ih ikada njegovo pluženje donijeti!” Tolstoj se, naime, s godinama okrenuo k poljoprivredi a od književnosti. “Tolstoj je pogriješio!” uzviknula je Brlić Mažuranić. Ni deset godina kasnije, možda je zaključila da je i ona – pogriješila. 1938. ponovno je došla u Zagreb, ovaj puta u Bolnicu Srebrnjak, tada privatni sanatorij. Tamo je, 21. rujna, počinila samoubojstvo.
1941. Ivanin najmlađi brat, Želimir, koji je Ivani i njenom pisanju bio velika potpora, ubio se jer nije mogao podnijeti sramotu domovine i ustaškog režima.
“In the real dark night of the soul,” napisao je F. Scott Fitzgerald nakon svojeg trećeg “puknuća”, “it is always three o’clock in the morning, day after day.”
*
“Što se tiče mojih misli,” napisao je Nietzsche prijatelju Peteru Gastu, “one mi bez problema dolaze; ali riješiti ih se kad poželim, to mi zadaje paklene muke.” S 18 godina se pitao što ostaje kad nema Boga – ostaju priroda i svjetska povijest, ali bez Boga nema smisla – a smatrao je, kasnije u životu, barem do “raskida s Wagnerom”, da je glazba najviša umjetnost. “Bez glazbe,” rekao je, “život bi bio greška”, samo glazba stvara trenutke “stvarnog osjećanja.” Dok slike su posrednici, glazba stavlja nam uši ravno “na bilo svjetske volje.” (Schelling je smatrao da je umjetnost organ metafizičke kognicije; zapravo jedini put kojim se najviše metafizičke istine otkrivaju ljudima.) Zato je umjetnost, a glazba pogotovo, i opasna.
Markus Jakovljevič Rotkovič od mladosti je čitao Nietzschea i govorio o “tragičnoj nepomirljivosti temeljnog nasilja, koje leži u dnu ljudske egzistencije, i dnevnog života, koji se s tim nasiljem mora nositi.” Kasnije, 1952., izjavio je da je osnovni “problem života na ovome svijetu: spriječiti život da nas uguši.” A “slikarstvo,” rekao je, “jest način da okončamo tu tišinu i samotnost disanja, i ponovno raširimo ruke.” Pa što god tim raširenim rukama uhvatili. Mark Rothko odlučio je slikarstvu dati snagu, tragičnu snagu, glazbe i poezije. Od početka, dakle, letvica je bila visoko postavljena.
Rothko je znao satima, danima u svom njujorškom ateljeu – selio se nekoliko puta, od Lower East Sidea do 78. ulice – sjediti pred slikom i promatrati. Pušio je, tako je lakše. Svjestan kako promjene svjetla utječu na sliku, živio je u stanju neprestane “nesigurnosti, anksioznosti i hipersenzitivnosti”. Pogotovo kad je u pedesetima (svojim ali i onim dvadesetog stoljeća) ušao u “tamnu fazu” – na tamnim slikama promjene svjetla neprestano otkrivaju nešto novo. I, možda, nepoželjno. Rothko se zato, između ostalog, teško od svojih slika odvajao. Želio je biti uspješan, ali nije volio izlagati. “Slika živi u društvu, otvara se i budi pred pogledom osjetljivog promatrača. Na isti način i umire. Prema tome, opasno je poslati sliku u svijet. Toliko često bude trajno oštećena očima bezosjećajnih i okrutnošću slabih.” 1960. odbio je isporučiti slike koje je naslikao za Four Seasons; narudžba koju je, kako je kasnije pričao, preuzeo sa “zlobnim namjerama, kako bi uništio apetit svakom kučkinom sinu” koji bi se u restoranu tog hotela našao. Rothko je bio ljevičar. No, mogao si je to odbijanje i priuštiti jer tada su se već njegove slike prodavale za deset, petnaest tisuća dolara – oko 130 000$ u današnjoj vrijednosti. (Ni blizu, naravno, cijenama koje njegove slike postižu danas – njegova Orange, Red, Yellow, prodana je 2012. za 86 milijuna $.) Rothko je (tragično) utjelovljenje paradoksa umjetničkog poziva. Umjetnici teško pate zbog odbijanja, ili još gore, nevidljivosti. U trenutku kad ih se prizna, kad ih se počne uzimati u obzir, kad, jednako važno, počnu zarađivati, to im stvara nelagodu jer postali su proizvod – jer umjetnici, i više nego neki drugi radnici, poistovjećuju proizvod svoga rada sa samim sobom. Umjetnici potom pate jer konzumacija njihovih radova nikako ne odgovara procesu nastajanja, stoji u izopačenoj proporciji spram uloženog truda i muke. Tuđi pogled poništava, banalizira, povređuje i obezvređuje rad. Umjetnika. “Kad vidim grupu ljudi pred nekom slikom,” rekao je Rothko, “pomislim na svetogrđe.”
Iste, 1960., imao je Rothko veliku izložbu u MOMA-i. Na gala otvorenju bili su, između mnogih, mnogih ostalih, Hopper, Dali, Duchamp i de Kooning. Rothko se za izložbu pripremao osamnaest iscrpljujućih mjeseci. Bila mu je ta izložba, usprkos svemu što je o “svijetu umjetnosti” kroz godine mislio, i u mnogo prilika izgovorio, iznimno važna. Jer sukobile su se u Rothku još dvije sile, koje se u umjetnicima, zapravo u ljudima, sukobe: želja za autonomijom i želja za pripadanjem. Obje u srži umjetničkog poziva, stavljaju umjetnika u onaj najbolniji – jer nerazrješiv – sukob sa samim sobom. “Želim dokazati svojoj obitelji da je dobra stvar što sam postao slikar,” priznao je 57-godišnji Mark svojem asistentu. Kad ga je ujak još kao srednjoškolca vidio da slika, pitao ga je: “Markus, zašto gubiš vrijeme? Od toga nikad nećeš moći živjeti.”
Prijatelji i poznanici kasnije su se složili da je Mark dobar dio 1969. proveo u depresiji, iako je već 1958. u svojim slikama prepoznao “jasnu zaokupljenost smrću” a o gotovo neizdrživoj zagušljivosti života, je li, pričao je još od adolescencije. Ta, valjda ovaj put akutna, ili najteža, ili naprosto presudna, “depresija” 1969., bila je “djelomično povezana sa svijetom umjetnosti. (Rothko) je smatrao da scenom dominiraju ljudi na koje je on utjecao – njegovi sljedbenici – a on se u isto se vrijeme osjećao odbačenim. To ga je pojelo,” izjavio je Stanley Kunitz, pjesnik i bliski prijatelj.
“Njegov je temperament,” rekla je o Rothku Betty Parsons, dugogodišnja agentica i prijateljica, “uvijek bio ruski i melankoličan, čak i kada su stvari išle po njegovom.” Ipak je to, kad Slaveni tuguju, pa i nasmrt, nekako (samo)razumljivo i čovjeku lakše probavljivo, jer je opet ta “duša Slavena”, prokleta, ali tako milostivo – neka druga.
26. veljače 1970. New York Times je objavio da je Marko Rothko, “nadaleko smatran jednim od najvećih umjetnika svoje generacije, jučer pronađen mrtav, razrezanih zapešća, u svom ateljeu u 69. ulici, broj 157. Bilo mu je 66 godina. Ured glavnog medicinskog istražitelja smrt je proglasio samoubojstvom.”
Rothko si je razrezao obje ruke, ispod lakta, ciljajući velike arterije. Žilet pronađen kraj njegovog tijela bio je zamotan u papirnatu maramicu. “Samoubojice jako paze,” rekao je detektiv Lappin, “da, dok si otvaraju podlaktice, ne porežu prste.” Autopsija je kasnije pokazala da je uzrok smrti vjerojatno bilo predoziranje lijekovima. Dvije prazne bočice Sinequana, antidepresiva koji je Rothko dobio na recept od svog liječnika, također su pronađene kraj tijela. “Ako odlučim počiniti samoubojstvo,” rekao je Rothko ranije svojem asistentu Jonathanu Ahearnu, “svi će biti sigurni. U to neće biti sumnje.”
*Mark Rothko, “Black on Grey”
*
25. travnja 1975. Vjesnik je na naslovnici objavio: “Umro Vanja Radauš.” U tekstu slijedi: “Zagreb – Jedan od najvećih jugislavenskih kipara, slikara, grafičara, redovni član JAZU, profesor likovne akademije i član Savjeta republike Vanja Radauš preminuo je iznenadno u četvrtak u šezdesetdevetoj godini života.” Slična vijest našla se i na naslovnici Večernjeg lista. Vanja Radauš, saznalo se kasnije, u večer 24. travnja, četvrtak, pronađen je u svom ateljeu na Zmajevcu, upucan u srce. Mnogi nisu bili sigurni da se radi o samoubojstvu. “Smrt nije ono najgore,” rekao je jednom Radauš, ali istina je i da se pitao “ima li smrti bez straha?” Pištolj je pronađen kraj njegovog tijela. “Ne mogu još uvijek shvatiti,” izjavio je Graga Novak Večernjem listu, “zar Vanja? Drugi su dugo vremena bili bolesni, a on je još prije dva dana bio kao gora.”
Neki još danas tvrde da su razlozi bili politički, da Vanja je, “za ono vrijeme”, previše volio Hrvatsku. Možda jedno ne isključuje drugo – i Harambašić je Hrvatsku nekako previše volio, i Ivana Brlić Mažuranić – možda je voljeti Hrvatsku, previše, neka vrsta ludila.
Dan nakon Vanjine smrti, Tito je Jelki Radauš poslao brzojav: “Njegovom smrću izgubili smo velikog vajara i istaknutog umjetnika. Jovanka i ja upućujemo Vama i porodici izraze dubokog saućešća.”
Matko Peić, koji će svojeg prijatelja kasnije prozvati i “umjetnikom smrti”, napisao je u tim prvim danima nakon tragedije: “Radauš je bio takav kakvoga poznamo zato što je od glave do pete bio artist, čovjek kojim je Umjetnost cirkulirala kao što mnogim ljudima cirkulira samo krv. Napokon: u hrvatskoj umjetnosti bilo je mnogo žrtava, a Radauš je jedna od najevidentnijih. Radauš je upravo umro od Umjetnosti.”
I tebi baš što goriš plamenom / Od ideala silnih, vječitih, /Ta sjajna vatra crna bit će smrt, /Mrijeti ti ćeš kada počneš sam / U ideale svoje sumnjati.
Silvija Strahimira Kranjčevića Radauš je u Panopticumu posjeo na stolicu s metalnim šiljcima, a Kranjčevićeva nekoliko puta bezuspješno operirana utroba, razlijeva mu se po krilu.
***
Svi znamo kamo idemo i to dobrovoljno. Samo još u polusvijesti tinja suluda volja za životom, za borbom, za neku pravdu, pravicu, za neko novo trajanje u obećanom svijetu…
Vanja Radauš
Autorica: Barbara Šarić / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
