U doba kada naši životi funkcioniraju podjednako u svojoj fizičkoj dimenziji kao i u virtualnoj sferi, postavlja se pitanje kako se ovi različiti segmenti prelijevaju i pretaču jedan u drugi, i kako kreiraju naše iskustvo i doživljaj svijeta. Imajući ta pitanja na umu, mlada umjetnica Laura Barić pokrenula je projekt Kako zalijevati distancu?, izveden u formi digitalne arhive koja okuplja materijale poput videa, teksta, fotografija i zvukova. Oni predstavljaju svojevrsnu sponu između digitalnog i fizičkog iskustva svijeta, objedinjujući iskustvo ruralnog i urbanog života te stvarajući nove paralele između offline i online terminologije i načina njihove interpretacije.
Web stranica kakozalijevatidistancu.com digitalni je prostor unutar kojega posjetitelji odabirom određenih hashtagova otkrivaju materijale koji ih uvode u narativ unutar kojega se prepliću i stvaraju nove poveznice između jezika kao ključa za čitanje određene grupe vizuala na kojima se pojavljuju motivi prirode, urbanih prostora i tijela. S autoricom smo porazgovarali o tome kako je specifična online terminologija ovim projektom dovedene u odnos sa zakonitostima prirode i kako nas je aktualna pandemija podsjetila na nevidljivi život unutar i izvan ekrana.
► Koji je osnovni cilj projekta?
Laura Barić: Projekt je realiziran u formi web stranice koja sadrži arhivu audio-vizualnih materijala nastalih tijekom višemjesečnog istraživanja i rada na projektu. Kroz multimedijalni sadržaj nastojim propitati veze između prirodnih procesa, ruralne i urbane sredine, tehnologije i tijela. Pritom se, između ostaloga, koristim i rekontestualizacijom jezika kako bih stvorila nove veze među prezentiranim sadržajima. U projektu se većina korištene terminologije odnosi na određene online fenomene i prezentirana je u vidu hashtagova koji su dovedeni u odnos s vizualima. Kroz objavljeni sadržaj bavim se rastom biljaka i organskim promjenama u okolišu, čime nastojim propitati kako priroda živi u urbanim i ruralnim sredinama, kako ju čovjek oblikuje, koliko mjesta za nju predviđa i kakva je njegova interakcija s njom. U smislu rekontekstualizacije jezika me osim online termina zanima i shvaćanje apstraktnih pojmova poput protoka vremena. Što vrijeme znači u online svijetu? Kako ono utječe na tehnologiju? Tko su posjetitelji za jedan cvijet, a tko su oni za vlasnika webshopa? U kakvom su odnosu sunčeva svjetlost i svjetlost ekrana, brzina kretanja oblaka i brzina učitavanja slika u našem browseru? Zanima me kako jezik može preslikati tu nemogućnost potpunog transferiranja fizičkog u digitalno i do koje mjere određeni pojmovi mogu ostati istoznačni u toj promjeni konteksta. Cilj mi je bio istražiti kako te promjene konteksta mogu nadopuniti naše shvaćanje jednog ili drugog svijeta te kako se čovjek danas snalazi u toj sinergiji. Koja je uloga našeg tijela koje isto tako raste, propada, treba svjetlost, vodu, prostor i toplinu, poput neke biljke, dok isto tako posjeduje i kognitivne kapacitete kojima stvara i održava mrežu apstraktnih pojmova, nevidljivih procesa i sumanutih količina informacijama.
► Što te potaknulo na projekt koji ispituje veze između digitalnog i materijalnog, prirode i tehnologije?
Laura Barić: Sama ideja za projekt inspirirana je izolacijom za vrijeme početka pandemije, kada sam se odselila na selo i počela uzgajati vrt. U silnoj nepredvidivosti koja nas je sve pratila i kontaktu koji se održavao uglavnom online i uz pomoć tehnologije i interneta, pitala sam se što distanca na kojoj je u to vrijeme bio toliki naglasak znači u različitim odnosima? Zanimljiv mi je bio taj novonastali moment u kojemu su svi tražili način da prevedu svakodnevicu u online svijet, te kompromisi i neki začudni pomaci koji su se događali u tim pokušajima. Neke stvari su se mogle premostiti, no mene su zanimale one nepremostive, one u kojima tehnologija uvijek ostaje samo surogat. Tu se onda pojavilo i pitanje što pojam distance znači na selu, izvan grada, gdje biljke dominiraju prostorom.
Rast biljaka i sama priroda su mi u vremenu opće nesigurnosti pružali svojevrsnu predvidivost i stabilnost. Znala sam što im je potrebno da bi rasle i mogla sam ispuniti njihove zahtjeve. Sadnja vrta i promatranje prirode učili su me o jednostavnosti i predvidivosti potreba određene biljke, no i nepredvidivosti samih vremenskih uvjeta. Priroda me tako podsjećala na protok vremena, godišnja doba, životne cikluse i međuovisnost svih bića. Na nevidljivi život izvan i unutar ekrana. Na to da dok ja provjeravam mail ili se spajam na zoom sastanak, Sunce zalazi, cvijeće ga upija, pčele sakupljaju pelud, vjetar raspršuje sjeme novih biljaka, puževi jedu jagode što sam ih posadila, a krošnje drveća im pružaju hlad. Toliko faktora sudjeluje u tome da se život održi i toliko 1 i 0 je uključeno u proces slanja jednog maila, koji se poput peludi širim prostorom, povezuje sa serverima i multiplicira u inboxu mojih kolega. Ovaj projekt istražuje kako su svi ti principi i procesi isprepleteni puštajući svoje korijenje u browsere svih #posjetitelja koji taj #prozor otvore.
► Od čega se sastoji web arhiva?
Laura Barić: Web arhiva sastoji se od preko 150 podstranica na kojima se nalaze različiti sadržaji. Za potrebe samog projekta izrađeno je preko 3000 fotografija i 150 videa, od kojih je odabrano njih 250 koje se koriste u projektu. Fotografije su nastajale kroz različita godišnja doba i prikazane su na podstranicama, tako da na neki način svaka od njih čini dio šireg narativa. Sama logistika stranice pruža mogućnost narativnog slijeda ili nasumičnog prikaza stranica.
► Koje si krajolike fotografirala i kako ti prostori funkcioniraju u kontekstu same web stranice?
Laura Barić: Za potrebe samog projekta fotografirala sam različite lokacije, od prizora na selu gdje sam boravila za vrijeme karantene, do prirode na Sljemenu, arhitekture u kvartovima, prirode pored Save, unutar parka Maksimir, pa sve do krupnih kadrova biljaka i interakcije tijela s istima. Kao motiv u kadrovima se često pojavljuju fasade i dijelovi arhitekture. Razmišljam o površinama objekata poput zgrada, životima takvih “organizma” naseljenih stanovnicima koji im prožimaju tkivo i ispunjavaju utrobu. Zanima me kako se priroda oblikovala oko zgrada, u kakvom su odnosu sobne biljke, biljke na terasama i drveće u parku. U kadrovima koje biram, zanima me konglomerat betona, stroge geometrije, zadane strukture i organskog rasta koji je na neki način uvjetovan prirodnim procesima i koji se mijenja kroz godišnja doba. Koliko god priroda bila predvidiva u smislu vlastitih ciklusa, ona je ta koja je usporedbi s arhitekturom puno življa i promjenjivija. Kako sam dovodila u odnos prirodne procese i digitalne prostor, zanimalo me gdje je ta nepredvidivost vidljiva kod tehnologije i koliko joj mi kao korisnici dopuštamo nepredvidivost. Kako algoritmi koje stvaramo proizvode organski rast sadržaja, kako jačamo rast samog algoritma i kako nas on upliće u svoje korijenje, kako nas taj rast čini ovisnima i koliko se međuovisnost čovjeka i tehnologije razlikuje od međuovisnosti čovjeka i prirode.
► Zašto si odlučila tekstualnim fragmentima popratiti vizualne sadržaje na webu? Kakav je odnos između slike i teksta u ovom slučaju?
Laura Barić: Tekstovi koji prate vizualne sadržaje su autorski. Nose neki melankoličan prizvuk i rekla bih da djeluju kao monolog lika koji čezne za shvaćanjem svijeta oko sebe, koji živi i doživljava promjene kroz korištenje digitalnih alata, ali kojemu nešto u tom iskustvu nedostaje. Koji se iznova podsjeća da je povezan i s drugim bićima i da ga tehnologija povezuje, ali i otuđuje te pokušava shvatiti njezinu “narav” i “prirodu” uspoređujući ju s biljkama i svojim tijelom. Taj glas koji čitamo na neki način pomaže posjetitelju uspostaviti vezu između ključnih riječi koje se pojavljuju u arhivi i sadržaja koji vidi. On se ne pojavljuje na svakoj podstranici, kako bi ostavio prostora posjetitelju za vlastitu imaginaciju i tok asocijacija.
► Projekt funkcionira kao web arhiva. Hoće li se ona nadopunjavati i planiraš li projekt možda predstaviti i na neke druge načine?
Laura Barić: Budući da je web “živo” tkivo i istovremeno globalno dostupan, arhivu ću nadopunjavati novim vizualima i tekstovima. U budućnosti planiram predstaviti projekt i u formi knjige kako bi rad dobio još jednu dimenziju, te izložiti selekciju nastalih fotografija na izložbi, uz poveznicu na samu web arhivu.
Laura Barić (r. 1993.) umjetnica je koja primarno radi u medijima instalacije, videa, fotografije, teksta i skulpture. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku za Animirani film i nove medije 2016. godine. Nakon završenog studija, pored umjetničkih projekata, počela je raditi i kao grafička dizajnerica, što se u vidu estetike odrazilo i na njen umjetnički rad. 2019. završila je jednogodišnji post-diplomski program WHW akademije. Do sada je realizirala nekoliko samostalnih i sudjelovala u nizu grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. 2019. godine je provela stipendirani rezidencijalni boravak na Academie Schloss Solitude, te je iste godine osvojila i prvu nagradu za svoj rad Two ways of slicing an onion kao pobjednica Grisia Youth festivala u Rovinju. Zanima ju tijelo i tjelesnost, kako fizičko, tako i virtualno te koristi internet i njegove fenomene u radu. Svoje radove najčešće realizira kao multimedijske instalacije koje gradi od različitih objekata, videa, fotografija i tekstova, kojima istražuje različite kulturološke fenomene, uključujući ideje uspjeha, strukture, konzumerizma i spontaniteta. Pritom se često služi elementima apsurda i vizualima koji koketiraju s komercijalnom estetikom. Živi i radi u Zagrebu.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2021.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
