Jučer je domaću kulturno-umjetničku javnost pogodila tužna vijest da je u ponedjeljak, 26. listopada, u 52. godini života iznenada preminuo poznati multimedijalni umjetnik Marijan Crtalić, jedno od lica koje je desetljećima svojim radom i prisustvom činilo važan dio scene.
*Marijan Crtalić / foto: Marko Ercegović
Rođen 1968. godine u Sisku, koji je kasnije postao tematska okosnica njegovog umjetničkog rada, Crtalić je diplomirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1992. godine u klasi profesora Vasilija Jordana. Premda je slovio kao vrstan slikar i crtač, njegova slikarska djela za širu javnost ostala su zasjenjena radovima u mediju fotografije, videa, instalacije i performansa, po kojima će nedvojbeno ostati zapamćen. Njegov agilan duh i kritički pristup post-tranzicijskoj realnosti utjecali su na profiliranje prema društveno angažiranim radovima, pa je Crta zauzeo istaknuto mjesto na području umjetničkog aktivizma u Hrvatskoj.
Sudbina njegova rodnog Siska bila je i ostala do samoga kraja središnja umjetnička i profesionalna preokupacija, pa je tako od 2007. Crtalić radio na svom opsežnom projektu Nevidljivi Sisak, kompleksnom radu na raskrsnici između arhivskog istraživanja, aktivizma i kulturne revitalizacije grada, koji je između ostaloga pridonio i tome da se skulpture koje su tijekom 1970-ih i 1980-ih brojni poznati jugoslavenski umjetnici realizirali na likovnoj koloniji u radničkom naselju Caprag napokon uvedu pod službenu zaštitu Ministarstva kulture. Iz ovog se projekta kasnije izrodio i sisački Festival Željezara, multimedijalna mannifestacija koja je iz godine u godinu okupljala domaće i regionalne glazbenike, umjetnike i aktiviste, nastojeći reanimirati lokalnu kulturnu sredinu i pridonijeti formiranu platforme za daljnje promjene i napredak. O festivalu je Crta svojevremeno razgovarao sa Svenom Sorićem za Vizkulturu; njihovog razgovora možete se prisjetiti ovdje.
Crtalić je bio član Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, a odnedavno i Hrvatske udruge likovnih umjetnika u Splitu (HULU Split), gdje je dogodine u Salonu Galić trebao održati i samostalnu izložbu. Dobitnik je mnogih priznanja i nagrada, među kojima se nalazi i 2. nagrada T-HT@MSU za rad Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara, koji je tom prilikom otkupljen za zbirku zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti.
Opraštajući se, i dalje u nevjerici, od umjetnika koji je “činio stvari vidljivima” (da parafraziramo naslov knjige Borisa Groysa), prisjetit ćemo se njegovih riječi iz spomenutog intervjua: valja tragati za “čudima (…) koja su skrivena i koja treba izvući na površinu”.
