Francuska umjetnica sa zagrebačkom adresom, Charlotte Fuentes, svoju umjetničku praksu temelji na svakodnevnim izvedbama koje brišu svaku vrstu granica između Života i Umjetnosti. Pomičući granice, ona aktivira svoje likove. Vodi nas na putovanje, stvarajući komične situacije i pričajući priče kako bi napokon mogla napisati vlastitu priču. Zagrebačka publika upoznat će Charlotte Fuentes na KONTEJNER-ovom festivalu Ekstravagantna tijela: Ekstravagantna ljubav, koji će se održati u HALI V Tehničkog muzeja Nikola Tesla od 18. rujna do 10. listopada, a na kojem će izložiti instalacije pod nazivom Ljubav je negdje drugdje. Njezin rad, koji je nastao u koprodukciji s Muzejom prekinutih veza, usredotočen je na četvoricu ljudi koje voli – njezinog djeda, Richarda Brautigana, Vincenta Macaignea i Basa Jana Adera. Povodom nadolazećeg festivala i centralne izložbe, fokusirane na temu ljubavi, razgovarali smo s umjetnicom kojoj je dosadilo čekanje.
*Charlotte Fuentes
► Ekstravagantna ljubav istražuje što znači voljeti, koga je sve moguće voljeti i kako tu ljubav izražavamo. Tko voli, a tko je voljen u tvojem radu?
Charlotte Fuentes: Tu se ne radi o konvencionalnoj ljubavi jer se ovdje ja nalazim u ljubavnoj vezi u kojoj je reciprocitet nemoguć. Oni koje volim ne znaju da su voljeni. Ovaj projekt usredotočen je na četvoricu ljudi koje volim, a to su: moj djed, Richard Brautigan, Vincent Macaigne i Bas Jan Ader. Većinu vremena privlače me ljudi čiji su životi ispunjeni neizvjesnošću, puni zamagljenih i neobjašnjenih stvari, ljudi koji nisu sasvim prisutni, već vrludaju između fikcije i stvarnosti. Ljubav sam otkrila putem umjetnosti i to je uvelike utjecalo na način na koji volim. Otada su granice između fikcije i stvarnosti izblijedjele. Dugo sam bila jedan od onih ljubavnika kakve Roland Barthes opisuje u svojoj knjizi Fragmenti ljubavnog diskursa:
Jesam li ja zaljubljena? – Da, jer čekam. Druga strana nikada ne čeka. Ponekad i ja poželim biti u ulozi onog koji ne čeka; pokušavam se zaokupiti nečim drugim, kasnim na dogovore; ali u toj igri uvijek izgubim. Što god učinila, eto me, bez ičega pametnijeg za raditi, dolazim na vrijeme, čak i uranim. Fatalan identitet onoga koji voli je upravo to: ja sam ona koja čeka. U nekom trenutku shvatila sam da me takva ljubav uopće ne ispunjava. Dosadilo mi je čekanje. To nije bilo ono što sam očekivala od Ljubavi. Stoga sam odlučila djelovati i u stvarnom životu izazvati jedan od prizora koje sam zamišljala. Konačno sam na kušnju stavljala svijet koji sam htjela upoznati. Razvijala sam opsesije iz želje ili potrebe za intenzivnijim življenjem.
*Charlotte Fuentes
► Kako je ljubav izražena u tvojem radu?
Charlotte Fuentes: Ljubav se manifestira u mojim postupcima tijekom poetičnog putovanja na koje sam krenula kako bih doprla do ljudi koji su mi daleki. Ljubav je putovanje, a umjetnost je medij koji tu ljubav čini mogućom.
► Koje su teme i osjećaji vezani uz ljubav u tvojem radu?
Charlotte Fuentes: Uzbuđenje, opsesija, nadanje, melankolija, poezija, slučajni susreti, mogućnosti.
*Charlotte Fuentes: “Richard and I, Hand in Hand”
► Festival Ekstravagantna tijela pokrenut je 2007. godine i otad se bavi granicama između normalnog i patološkog. Kako se tvoj rad predstavljen na festivalu i tvoja umjetnička praksa općenito bave istraživanjem ekstravagantne ljubavi?
Charlotte Fuentes: Moj umjetnički rad istražuje ljubav koja je ekstravagantna jer predlaže neobičan i drugačiji način voljenja. On pokazuje moć mašte u transformiranju života, slijedeći opsesije i maštanja putem medija umjetnosti i života.
Opsesija je u svakodnevnom životu usko povezana s medicinskom dijagnozom. Opsesivna neuroza vas zasljepljuje, sluđuje. Ali kad je opsesija svjestan čin, ona nije zasljepljujuća, već može predstavljati ravnotežu, “egzistencijalističku” ravnotežu. Opsesije nam daju motivaciju koja nas tjera prema naprijed. One su kao cilj. Opsesija ne bi trebala imati nikakvu svrhu i upravo je to čini uzbudljivom. Štoviše, opsesija ne bira nas, mi odabiremo nju. Čini mi se da u početku gotovo uvijek dolazi do određene stagnacije, dosade, čekanja na stimulativni događaj koji će poremetiti rutinu. U nekom trenutku svi pomislimo “ok, trenutno želim ostaviti sve i otići, nestati, pobjeći iz ove situacije”, no tko to zaista i učini? Zašto to ne činimo? Što nas sprječava u tome? Uvijek imamo tu mogućnost.
Moje opsesivno ponašanje prema mojim ljubavnicima je izvor spoznaje i istraživanja, ono me tjera da se usudim učiniti stvari koje zbog društvenih pritisaka i normi inače ne bih učinila. Koristeći život kao medij, pokušavam pomaknuti granice i dati novu perspektivu normalnosti.
Što je normalno? Što je dozvoljeno? Što je ispravno? Mislim da nema dobrog ili lošeg načina za nešto. Društvo stvara norme kako bi nam pokazalo što bismo trebali jesti, što misliti, kako bismo trebali voljeti ili mrziti. No ne postoji samo jedan način za to. Načina je onoliko koliko i ljudi na svijetu. Razliku čini ono što je ekstravagantno. Ekstravagantno je prirodno ponašanje. To je put ka slobodnom djelovanju i to je ono što nas čini jedinstvenima.
Neurolog Oliver Sacks, čiji rad cijenim, razvio je poetičnu znanost. Pomoću slučajeva svojih pacijenata on pokazuje da je patologija bonus identitetu i kreativnosti pojedinca, a ne samo nedostatak. Za njega bolest nikad nije samo manjak ili višak; često se radi o borbi, a ponekad i o tajnom sporazumu između sila patologije i kreacije. “Kakav paradoks, kakva okrutnost, kakva ironija je ovdje na snazi – taj unutarnji život i imaginacija možda će biti umrtvljeni i mirni ako ih se ne otpusti i ne probudi opijenošću ili bolešću! Upravo tako.”
*Charlotte Fuentes: “Tsunami for Richard”
Program petog izdanja festivala Ekstravagantna tijela predstavili smo ovdje, a za više informacija posjetite službenu internetsku stranicu, Facebook stranicu ili Instagram profil.
