Četiri su desetljeća protekla od danas kultnog projekta nekadašnjeg kustosa Galerije suvremene umjetnosti (današnjeg Muzeja suvremene umjetnosti) u Zagrebu, Davora Matičevića – nazvanog Mogućnosti za ’71 – koji je 1971. na nekoliko gradskih lokacija predstavio ambijentalne radove tada mladih autora poput Sanje Iveković, Jagode Kaloper ili Brace Dimitrijevića. Referirajući se na polazišta i ime ovog projekta, nedavno je osmišljen i pokrenut novi suradnički program između umjetnica i umjetnika najmlađeg naraštaja te njihovih profesorica i profesora sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti: Mogućnosti za ’21. I dok je tadašnji zadatak kustosa i umjetnika bio reorganizirati urbanu strukturu Gornjega grada, današnji je zadatak redefinirati organizacijske prakse Muzeja usvajanjem novih formi izložbene politike, razmjene znanja, ali i proizvodnje novih odnosa između kustosa, umjetnika i publike.
*Elena Štrok “One Rakia for the Dead”, 2019. / foto: Sarah Dubny; Sanja Bistričić “Mislim da se sjećam”, 2020., / foto: Branimir Štivić
Radna grupa Mogućnosti za ’21, koju čine profesor/ice Mirjana Vodopija, Ana Hušman i Danko Friščić te kustosica MSU-a Leila Topić, analizom studentskih radova odabrali su projekte eksperimentalnog i multimedijskog značaja, a prvo izdanje ovog višegodišnjeg projekta počinje 29. travnja performansom One Rakia for the Dead Elene Štrok (r. 1996.) s početkom u 18 sati ispred ulaza u MSU. Cilj je umjetnice glazbom, razgovorom i gestom ostvariti nove odnosno posebne veze s publikom temeljene na tradiciji ljekovitih biljaka i potencijalima domaće rakije.
Po izvedbi performansa, u MSU Black boxu predstavit će se još nekoliko radova. Sanja Bistričić (r.1982.) izlaže emocijama nabijenu audio-video instalaciju Mislim da se sjećam u kojoj kolažira sjećanja, pronađene obiteljske snimke i zvučne zapise kako bi istražila granice preplitanja autofikcije i istinskih sjećanja.
*Tea Ivković, “Kako prestati a ne nestati”, 2018., foto: Sanja Bistričić; Branimir Štivić, “Kartografije vjetrenja”, 2021., foto: Sanja Bistričić
Tea Ivković (r. 1992.) u prostorno-zvučnom ambijentu naslovljenom Kako prestati a ne nestati povezuje unutarnja previranja i kognitivne mehanizme koji pokreću sjećanje koje ona materijalizira rezovima na papiru. Prostorne forme autorica naziva “ožiljcima”, jer je riječ o pukotinama, posjekotinama i urezima izravno povezenima s njezinim duboko proživljenim dojmovima promatranja svijeta unutarnjim okom. Transformirani gestama i intervencijama skalpelom na papiru, “ožiljci” dolaze do izražaja pažljivom postavom svjetla koje ističe njihovu dubinu i formalnu raznolikost.
Branimir Štivić (r. 1991.) u instalaciji Kartografije vjetrenja, nastaloj kao rezultat dugotrajnog istraživanja medija zvuka, uz video zapis, računalne kodove i pneumatske naprave propituje svojstva zraka, izmjenu tvari, odnosno ljudsko tijelo kao opnu koja dijeli i istodobno spaja vanjsko i unutrašnje proizvodeći pritom začudne zvučne-vizualne efekte.
