U Studentskom centru u Zagrebu prošloga su tjedna otvorene tri izložbe. Izložba Kadrovi Slavke Pavić može se pogledati u Francuskom paviljonu do 23. listopada, svakim danom (osim nedjelje) od 10 do 18 sati. Prva samostalna izložbe umjetnika Nikole Pjevačevića, nazvana Mirovanje, otvorena je do 17. listopada u Galeriji SC, a može se razgledati radnim danom od 12 do 20 te subotom od 10 do 13 sati. U KIOSKU, izložbenom prostoru na istočnom ulazu u SC, do 30. listopada svoje radove predstavlja umjetnica Tamara Sekulić; izložba pod nazivom Supernatural sadrži video, fotografije i instalaciju, a postav se gleda izvana kroz staklene stijenke KIOSKA.
Slavka Pavić: Kadrovi
Crno-bijela fotografija Slavke Pavić postala je klasika hrvatske fotografije iz koje se toliko toga može iščitati… Postala je nezaobilazna predstavnica slavnog fotografskog doba druge polovice dvadesetog stoljeća. Kolor-fotografijom Slavka Pavić nije se bavila sve dok nije prešla na digitalni fotoaparat 2006. godine.
U posljednje vrijeme bavi se portretiranjem kolega, i raznih uzvanika koje zatekne na kulturnim događanjima kojima gotovo redovito prisustvuje. Ne radi se o studijskim portretima, već o dokumentarnim zapisima, nekoj vrste fotografskog krokija, kojim ne teži digitalno-računalnoj savršenosti, niti dovršenosti koja je karakterizirala njezin crno-bijeli opus analogne fotografije. Naprotiv. To je igra poput stvaranja vlastitog dnevnika. Bilježi ljude kojima je okružena, u knjižnicama, galerijama, kazalištima, rjeđe na klupskom izletu ili događanjima druge vrste. U toj je fotografskoj prisutnosti Slavka Pavić postala omiljena ikona grada, kako se to od milja kaže, postala je dobri duh Zagreba…
Nikola Pjevačević: Mirovanje
“Prema W. J. T. Mitchellu, mentalne slike nisu isključivo vizualne, one uključuju sva osjetila, a ne moraju uključiti nijedan osjetilni čimbenik. Ponekad ne sugeriraju ništa više od neke apstraktne ideje ili misli. Smisao riječi slika je u slučaju radova Nikole Pjevačevića duhovni, apstraktni, nematerijalni odraz umjetnikova unutrašnjega stanja, mjesto na kojemu on ostavlja dio sebe. Njegove tamne slike u svojoj gotovo potpunoj apstrakciji izmiču materiji i vremenskoj odrednici, nalaze se između materijalne i mentalne slike, one su istodobno nemirne i statične, opskurne i jasne. Slikarske materijale autor svodi na minimum, koristeći se samo sirovim platnom, ugljenom i shellacom kao fiksativom, čime nastaju eterične slike isključivo iz osobne potrebe za stvaranjem, neovisno o okolini. Stvaralaštvo mladog umjetnika je introvertirano, on izvlači umjetnost izvan konteksta, izvan zasićenja kulturalno-političkih značenja, čime se stvara ogoljena veza između umjetnika i platna. U potkrovlju secesijske zgrade Pjevačević svoje slike stvara izoliran od vanjskih utjecaja; pritisaka, očekivanja, priznanja ili kritika okoline, bez potrebe za samopromocijom ili određenim društvenim statusom. Dalje od potrebe za traženjem uspjeha, zadovoljstva ili bogatstva, inspiraciju pronalazi u izolaciji i samoći pri intuitivnom radu na slikama, u kojemu je bitno osvijestiti vrijednost trenutka i procesa. Iako se iz navedenog može naslutiti, u ovom slučaju nije riječ o pukom larpurlartizmu, nego o poniranju u unutarnje, duhovno stanje, gdje slika postaje medij transcendencije i traženja, ali i rezultat toga kontinuiranoga procesa.
Kada bih tretirao sliku kao konačnu i ultimativnu ideju ili stav, ne bih si ostavio prostora za širenje razumijevanja.
Nemogućnost krajnje definicije otvara prostor za konstantnu promjenu i neprestan razvoj. Radovi kao transcendentalne strukture ipak ne posežu potpuno prema apstrakciji, nego čine materijalnu reprezentaciju krajolika koji nikada neće biti njegova stvarna reprodukcija. Na pitanje zašto baš prikaz pejzaža kao odgovori pristižu riječi prirodno, otvoreno, nedefinirano i neograničeno, što rezultira osjećajem smiraja, jednostavnosti i čistoće. Slikanje pejzaža nudi prostor za promjenu i istraživanje, a opet pruža određenu stabilnost i unutarnji mir. Slijedeći riječi pjesnika Rainera Marie Rilkea, koji u Pismima mladom pjesniku piše kako stvaralac treba biti svijet za sebe, nalaziti sve u sebi i u prirodi uz koju se vezao, Nikola kroz transcendentalni osjećaj krajolika odmiče od dekorativnog, isključivo estetskog sadržaja. Razloge stvaranja svodi na kontemplaciju i shvaćanje suštine, na materijalizaciju pokušaja demistifikacije nevidljive biti. Naglasak na unutarnje misli, procesualnost, važnost trenutka, nevezanost kroz meditativnost i pražnjenje značenja te traženje unutarnje biti čini slikarstvo Nikole Pjevačevića istinskim duhovnim procesom, a mentalne, pa ni slike u fizičkom obliku, nisu nimalo stabilne i statične u metafizičkome smislu.” (predgovor, Sara Mikelić)
Tamara Sekulić: Supernatural
“Ekspanzivna industrijalizacija i urbanizacija dovele su do postepenog uništavanja globalnog ekosustava i neslućenih posljedica u obliku alarmantnih klimatskih promjena. Ni na lokalnoj razini to nije prošlo nezamijećeno, iako je jedan od vodećih problema, gotovo paradoksalno prethodno navedenom, neiskorištenost poljoprivrednog zemljišta koji ima potencijal prehraniti većinu stanovništva. Tamara Sekulić se u svojim radovima bavi negativnim ljudskim utjecajem na okoliš s naglaskom na agrikulturu, točnije, na nedostatak znanja i volje za iskorištavanjem i obrađivanjem zemlje. Ironičnom instalacijom Zalijevanje, koja se sastoji od video rada s prikazom kantice za zalijevanje cvijeća te postamenta na kojem su postavljene prirodne i plastične biljke, autorica navodi na zabrinjavajuću činjenicu kako jednostavni poslovi poput sadnje, zalijevanja ili uzgoja biljaka postaju sve veća nepoznanica nadolazećim generacijama. Voda je u izložbenom prostoru prisutna jedino na ekranu, zbog čega će se biljke s vremenom početi sušiti, njihovo lišće opadati, dok će umjetne opstati netaknute. Time se posjetitelje izložbe dodatno upućuje na sve učestalije podilaženje tehnologiji i, sukladno tome, zanemarivanje odnosa s prirodnom okolinom. Drugim radom pod nazivom Prskalice, koji čini objekt od pleksiglas kutije s prskalicama u kojima se nalaze tekućine različitih kemijskih sastava i boja, autorica upozorava na pretjeranu upotrebu pesticida i neprestanu genetičku manipulaciju biljkama. Rad Čovjek od plastike sastoji se od fotokolaža s prikazom plastične figurice unutar topljivog leda kojime umjetnica simbolički ukazuje na goruću problematiku zagađenja okoliša. Suptilnim, ekološki angažiranim radovima Tamara Sekulić upozorava na kontinuirano narušavanje prirodne ravnoteže, posebice pretjeranom proizvodnjom plastike i nezaustavljivom industrijalizacijom, čime čovjek uništava svoj mikro i makro habitat dovodeći vlastiti opstanak u pitanje.” (predgovor, Sara Mikelić)
