Donosimo vam pregled izložbi i događanja koje možete posjetiti ovoga tjedna!
Nastja Kljaić u Botaničaru
U ponedjeljak, 1. srpnja u 20 sati u zagrebačkom baru Botaničar otvara se nova izložba, zadnja prije male ljetne stanke. Predstavit će se radovi Nastje Kljaić, koja kao street umjetnica poznata pod imenom Artikal, dok pod imenom Šareni djeluje s Tinom Keserović u projektu pod nazivom nadin.artikal, svojevrsnoj “novoj robnoj marci”, s ilustracijama otisnutima sitotiskom na second-hand odjeći.
“Radom Nastje Kljajić dominiraju teme neodvojive od njezinog identiteta žene-radnice s višegodišnjim iskustvom konobarenja, žene-kćeri rusko-srpskih korijena odgajane na ruskim bajkama i crtanim filmovima, žene-lezbijke. U njima se kroz jednostavne, grafičke oblike, njihove deformacije i elementarne boje, reflektira interes i senzibilitet za marginalizirane skupine u hrvatskom društvu. Koristeći ilustraciju i tehniku kolaža kao nadopunu svog likovnog i grafičkog obrazovanja, na humorističan i ciničan način uvodi nas ne samo u svoj svijet, nego nas konfrontira s vlastitim identitetom, društvenim stereotipima, te dominantnim estetskim i etičkim vrijednostima.” (iz teksta Karle Lebhaft)
Iva Zagoda izlaže u Greti
Otvorenje izložbe Odgovor glazbi mlade umjetnice Ive Zagode održat će se u ponedjeljak, 1. srpnja, u 20 sati, u zagrebačkoj galeriji Greta.
“Stvaralaštvo Ive Zagode se njenim riječima – pročišćava kroz glazbu. Potaknuta glazbom koju bira i sluša slikajući autorica svjesno mijenja proces nastajanja slike i odmiče se od svake mogućnosti improvizacije koja nije uvjetovana melodijom, taktom… (…) Iva s lakoćom spaja tradiciju (blind ramu i štafelajno slikarstvo) sa suvremenim tehnikama kao što je primjerice sprej, sadržavajući energičnost u kompoziciji što bi nas lako moglo odvesti putevima grafiterstva. Njeni radovi možda će nas radi toga prije podsjetiti na Futuru ili možda čak Basquiata, no poznavajući Ivu i način na koji ona radi teško da ćemo naći neku snažniju ili značajniju poveznicu s ova dva spomenuta autora. Vjerojatnija je paralela s radom Cy Twomblyja, no možda ne iz ‘očitijih’ razloga – apstrakcije, kolorita i nadasve crteža američkog umjetnika nego nečeg suptilnijeg. Prisjećajući se njegove velike izložbe koja je nedugo nakon umjetnikove smrti bila održana u Ca’ Pesaro u Veneciji, Twomblyjevi radovi često su, jednako poput Ivinih, označavali spoj dviju umjetnosti, no u slučaju Twomblyja umjesto glazbe govorimo o književnosti, točnije poeziji. (…) Harmoniziranje cjeline na platnu put je koji vodi prema umjetničkom djelu. To se djelo motri hladna pogleda i ravnodušna srca. Poznavaoci se dive ‘radu’ (kao što se divimo plesaču na užetu), uživaju u ‘slikarstvu’ (kao što se uziva u pašteti). Gladne duše gladne odlaze. Mnoštvo tumara dvoranama i nalazi da su platna ‘zgodna’ i ‘veličanstvena’. Čovjek koji bi nešto mogao reći nije rekao ništa, a onaj koji bi nešto mogao čuti nije čuo ništa. Takvo se stanje umjetnosti naziva l’art pour l’art.
Kao promatrač, nesinesteta, način na koji možemo pristupiti ovim radovima jest da nam ne skrenu pažnju samo svojom gotovo lepršavom kompozicijom, krhkim no odlučnim linijama i harmoničnim koloritom. U galeriji Greta zapravo promatramo događaj na platnu čiju skladbu možda nismo sposobni čuti i vidjeti.
Ako ništa drugo možemo pokušati ne biti gladne duše, kako je Kandinski istovremeno sakralno i cinično nazvao određene pojedince, već se prepustiti vlastitom doživljaju, a možda čak i napokon spoznati kako umjetnost ovdje nije radi nas, već radi umjetnika.” (iz teksta Tanje Škrgatić)
Godišnja izložba članova HDLU-a Osijek
Otvorenje Godišnje izložbe članova HDLU-a Osijek u osječkoj Galeriji Kazamat održat će se u utorak, 2. srpnja, s početkom u 19 sati. Izlažu: Marija Škrobo Arambašić, Dario Brkić, Mario Čaušić, Krunoslav Dundović, Ida Đurkić, Robert Fišer, Maja Gjajić, Josip Kanis, Josip Kaniža Viktorija Križanović, Tamara Meščić, Ana Petrović, Ivana Škvorčević, Mia Štark, Ria Trdin, Vinko Vidmar. Izložba će biti otvorena do 15. srpnja.
“Ovogodišnje izdanje godišnjeg izložbenog predstavljanja članova HDLU-a Osijek posvećeno je mediju grafike. Već duže vrijeme tendencija je da se podjela na klasične tehnike omekša kako bi se iskoristile mogućnosti koje daje njihovo međusobno kombiniranje, ali i prožimanje s novim medijima. Iz toga se razloga već u predloženom nazivu izložbe, kao i u natječajnom tekstu, istaknulo kako je cilj izložbe potaknuti umjetnike da kroz svoja djela predstave one aspekte grafičkoga medija koji nisu samo umnoženi otisak matrice, ali i da poklonicima drugih medija pruži poticaj za vizualno promišljanje temeljnih postulata grafike u medijima koji nisu grafički te funkcioniraju na temelju posve druge logike. (…)
Iako se ne radi o isključivo grafičkoj izložbi, grafička djela svakako dominiraju budući da je u prirodu ove tehnike utkana ideja o multiplikaciji. Uz grafike, mogu se vidjeti crteži, objekti, slike i video radovi. U cjelini je izložbe moguće uočiti dva pristupa kojima su se autori ravnali u odnosu na temu umnažanja – otiskivanje matrice te umnažanje pojedinih elemenata od kojih nastaje cjelina rada. Kod grafičkih je radova umnažanje posljedice otiskivanja matrice što rezultira klasičnim grafičkim primjerima kakvi se mogu vidjeti kod Darija Brkića, Marija Čaušića, Krunoslava Dundovića, Maje Gjajić, Josipa Kanisa, Viktorije Križanović, Tamare Meščić, Mije Štark i Vinka Vidmara. Među njima, jedino je Vidmar priložio i ‘tijelo’, dok su ostali, s punim pouzdanjem vjerujući u svetost otiska, predstavili samo ‘rubac’. Ria Trdin otisak je koristila kao osnovu, ali je kolažiranjem i crtežom dorađivala svaki od njih čineći ga neponovljivim i jedinstvenim. Marija Škrobo Arambašić donosi trideset pet crteža koji svaki za sebe simulira otisak imaginarne matrice koju umjetnica nosi u glavi i rapidografom umnaža u kontinuiranom nizu ponavljanja. Ponavljajućih se elemenata prihvatio i Robert Fišer čija ‘Tamna tvar’ odiše minimalističkom serijalnošću tvoreći objekt u koji je pojam umnažanja upisan više konceptualno, nego li stvarno. Vrlo se sličnu situaciju može uočiti kod Ide Đurkić, Josipa Kaniže i Ivane Škvorčević. Koristeći niz segmenata stabla, Đurkić tehnikom 3D printa oblikuje ‘Šumu’. Kaniža pak nezaustavljivim umnažanjem poteza grafitne olovke 8B nastavlja raditi svoju seriju grafitnih slika, a Škvorčević u video radu ‘Novi prostori’ umnažanjem poteza urezuje u papir naziv rada pisan kapitalima. Video radom ‘Otapanje’ predstavila se i Ana Petrović. Na kraju, jedini slikarski rad onaj je Andreja Tomića. U njegovim ‘Deblima’ stablo se koristi kao repetitivni element koji u prirodi tvori šumu jer je umnažanje stabala uvjet svakog šumskog ekosustava.
Premda je nužnost grafičkoga medija umnažanje, rezultati toga umnažanja nisu jedini artefakti koji mogu biti relevantan izložbeni materijal. Štoviše, svi oni aspekti rada na matrici i njezin život u mijenama koje proživljava prije nego li je pritisne tiskarska preša mogu biti podatan izložbeni artefakt jednako važan kao i konačni produkt otiskivanja. S druge strane, serijalnost je u suvremenoj umjetnosti afirmirala ideju umnažanja kao osnovu za oblikovanje većih kompozicijskih cjelina i ciklusa čime je nužnost reprodukcije „istoga“ nadišla granu grafike otvorivši na posve specifičan način i drugim umjetničkim pristupima nove mogućnosti ludičkog istraživanja različitosti onoga što se ponavlja.” (iz teksta kustosa izložbe, Igora Loinjaka)
Izložba austrijskog umjetnika Heima Zoberniga u MSU-u
U zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, u utorak, 2. srpnja, u 19 sati otvara se izložba jednog od najznačajnijih suvremenih austrijskih umjetnika, Heima Zoberniga. Zahvaljujući suradnji Muzeja suvremene umjetnosti i Galerije Kula iz Splita, Zobernig će se prvi put predstaviti u Hrvatskoj. Za tu prigodu umjetnik je odabrao radove nastale u razdoblju od 2009. do 2018. godine, realizirane u mediju slikarstva, a što je samo dio njegove bogate i medijski raznolike umjetničke produkcije.
Za stvaralaštvo Heima Zoberniga od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas karakteristično je načelo heterogenosti umjetničkog izričaja. Njegov opus obuhvaća različite medije, od arhitektonskih intervencija i instalacija, preko performansa, filma i videa, do skulpture i slikarstva. Umjetnik neprestano promišlja o cjelovitosti umjetničke forme i mjestu njezina izlaganja, pa se baš zato u njegovu djelu prožimaju i isprepleću različiti mediji, prostorni odnosi i stilovi. Važna karakteristika njegovog umjetničkog djelovanja je dosljedna nedosljednost, naime on vrlo vješto prelazi iz različitih formi i sadržaja, te na vrlo zaigran i duhovit način kroz svoj umjetnički rad postavlja ona bitna i temeljna pitanja o umjetničkog stvaralaštvu, njegovim povijesnim relacijama ili nasljeđu kao i samoj ideji i cilju umjetnosti.
Kad je riječ o njegovu slikarstvu, prvo se opažaju formalni aspekti rada, njegova metijerska izvrsnost i sadržajna raznolikost, da bi potom izronila temeljna pitanja o prirodi suvremenog slikarstva i stvaralaštva uopće. Već na prvi pogled uočava se i posvemašnja sadržajna različitost slika, unatoč tome što su sva platna kvadratnog formata i upisuju se u najšire shvaćen apstraktni izričaj. Dapače, gotovo da nema niti jedne varijacije apstrakcije koja nije obuhvaćena izložbom, počevši od snažne geste i boje, preko monokroma, organičke apstrakcije i op-arta, pa sve do aplikacije tekstualnih poruka i tako dalje. Koristeći monokromne i čiste boje u realizaciji slikarskih ostvarenja, umjetnik im suptilno, na prvi pogled jedva zamjetno, nadodaje jezične znakove koji se pri pomnijem promatranju slike oblikuju u jezične konstrukte različitog sadržaja.
Kroz performativnu igru boje, strukture i riječi, Zobernigova djela otkrivaju umjetnikovu eksperimentalnu zaigranost u mediju slike, koje dodatno podcrtava povijesnim referencama i citatima. Ujedno postavlja pitanja o naslijeđu moderne i sadašnjice. Zobernig je istinski predstavnik konceptualne umjetničke struje koja od šezdesetih godina na ovamo postavlja temeljna pitanja o svrsi umjetničkog stvaralaštva. Za razliku od svojih smrtno ozbiljnih, te često vizualno i sadržajno dosadnih i sumornih prethodnika, Zobernig se slikama predstavlja kao maštovit i razigran stvaralac, senzualni hedonist čiji duhovit i iskričav dijalog s nasljeđem modernizma i njegovim samodopadnim programskim formulama nikad ne posustaje i nikad ne gubi intelektualnu zainteresiranost, dubinu i mentalnu otvorenost na kojima počiva svako dobro umjetničko stvaralaštvo.
Kustosica izložbe je Martina Munivrana, a nakon otvorenja izložba će se moći razgledati do 18. kolovoza.
Tribina o projektu “zagrebačkog Manhattana”
U utorak, 2. lipnja u 19 sati na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu održat će se javna tribina o kontroverznom projektu “zagrebačkog Manhattana”.
“Zagrebački Manhattan”, “Grad u Gradu”, “Zagreb City” neki su od naziva kojima se najavljuje izgradnja megaprojekta na prostoru Novog Zagreba uz Savu, na površini od oko 1,1 milijuna četvornih metara i vrijednosti od pola milijarde eura. Projekt je dosad izazvao negativne reakcije stručne javnosti kao i prosvjede građana Zagreba, a neki od problema koje se stavlja u prvi plan sumnja su u nepoštivanje demokratske i zakonske procedure pri odobravanju projekta, gubitak zelenih i rekreacijskih zona te općenito prenamjena zona prilagođena potrebama investitora, a bez analize javnih potreba.
Na javnoj tribini, koja će se održati u sklopu međunarodne konferencije INURA International Network for Urban Research and Action, govorit će domaći i međunarodni stručnjaci i aktivisti:
Iva Čukić, Ministarstvo prostora, Beograd
Tihomir Jukić, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Bernard Ivčić, Zelena akcija, Zagreb
Kate Shaw, Sveučilište u Melbourneu
a moderirat će Iva Marčetić iz Prava na grad i Vedran Horvat iz Instituta za političku ekologiju.
Tribina će biti na engleskom jeziku.
29. međunarodna INURA konferencija ove se godine od 30. lipnja do 3. srpnja održava u Zagrebu u organizaciji Instituta za političku ekologiju i Prava na grad. Više o programu: inura19.wordpress.com/program/
Njemačka umjetnica Stephanie Kiwitt izlaže u Galeriji Spot
U srijedu, 3. srpnja s početkom u 19 sati u Galeriji Spot u Zagrebu otvara se izložba Máj/My njemačke umjetnice Stephanie Kiwitt.
Serija fotografija Máj/My svojevrsna je “igra riječi”: “Máj” na češkom znači svibanj; “My” na engleskom čita se i znači “moj”, dok na češkom jeziku znači “mi”. Između mjeseca koji uobičajeno povezujemo s borbom za radnička prava i zamjenica koje upućuju na vlasništvo, smjestilo se značenje serije crnobijelih fotografija. Njima umjetnica istražuje složene procese tranzicije, vlasničkih odnosa i kulturnog identiteta, a čije tragove prati tijekom višekratnih boravaka u Pragu.
Tranzicijski procesi su kod stanovnika istočnoevropskih zemlja izazvali strepnju; doduše, već su ranija razdoblja obilježena tim osjećajem, ali riječima Renate Salecl, te su “strepnje koje odlikuju suvremeno društvo povezane s novim osjećajima nesigurnosti na kojima suvremeni kapitalizam kapitalizira samog sebe”. Stephanie Kiwitt svojim je istraživanjem zašla na “nesigurno tlo” čija nestabilnost proistječe iz osobitosti komercijalnog tržišta te materijalne proizvodnje kao preduvjeta kvalitete života. U izložbenoj konstelaciji, njezine fotografije formiraju trodimenzionalan krajolik u kojem svaki pojedini subjekt djeluje s mjesta osobne izolacije, dok je društvenost nevidljiva.
Stephanie Kiwitt rođena je 1972. u Bonnu, a danas živi u Bruxellesu. Studirala je fotografiju na Akademiji likovnih umjetnosti u Lepzigu i ITF-u u Opavi (Republika Češka). Ishodišna točka njezinih radova nalazi se u fotografskoj analizi mjesta na kojima je primjetna čvrsta komercijalizacija javnog prostora i svakodnevnih sfera života.
Otvorenje izložbe Stephanie Kiwitt u Galeriji Spot bit će u srijedu, 3. srpnja u 19 sati. Sljedećeg dana, u četvrtak, 4. srpnja u 18 sati održat će se razgovor s umjetnicom o njezinoj fotografskoj praksi te odnosima koji se razvijaju između izložbenog prostora te postava samih radova.
Nakon otvorenja, izložba će se moći razgledati radnim danima između 16 i 20 sati, zaključno s petkom, 19. srpnja. Nakon ljetne pauze, Galerija Spot ponovno otvara vrata u posljednjem tjednu kolovoza, pa će izložbu Stephanie Kiwitt biti moguće pogledati i od 26. do 30. kolovoza (između 16 i 20 sati).
Skupna izložba u GMK
U zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević (GMK), u četvrtak, 4. srpnja u 20 sati otvara se izložba pod nazivom Ekstrakcija: Tekući plamen krute jezgre, na kojoj sudjeluju Ana Alenso, Miguel Soto, Callum Hill, Alina Manukyan, Alejandra Prieto i Matthew C. Wilson. Kustosica izložbe je Àngels Miralda.
Izložba se referira na dvije sirovine vezane uz recentnu povijest eksploatacije mineralnih dobara u Hrvatskoj. Kvaliteta bijelog dalmatinskog kamena koji bi se potencijalno mogao iskapati često se ispituje rezbarenjem jezgre kamena. Čvrsta i izdržljiva bijela površina u kontrastu je s tekućim svojstvima nafte: crne i zapaljive. Iskapanje mineralnih sirovina osnova je suvremene ekonomije i našeg društva, ali ono ima puno dulju povijest. Izložba se bavi cirkulacijom materijala: materijali koje iskapamo plutaju u i oko ljudskog tijela i uma, utječu na politička previranja i naše identitete.
Miguel Soto je, u suradnji sa studentima zagrebačke Likovne akademije Matejom Šipušem i Natanom Sudcem, transformirao pronađene kamene jezgre u objekte za grijanje. Živeći u Santiagu de Chileu, Soto se po prvi puta susreo s kamenim jezgrama kada se njegova baka vratila u Hrvatsku nakon što je emigrirala u Čile tijekom Prvog svjetskog rata. Po dolasku je shvatila da posjeduje zemljište na poluotoku Pelješcu te je kako bi ispitala mogu li se na zemljištu kopati minerali, testirala kamene jezgre. Soto jezgre oblikuje poput starih grijalica te stvara opipljiv narativ između kamena i svakodnevnog objekta koji potom postaje dio lokalno vizualnog narječja.
Ana Alenso se kontinuirano bavi temom ekstrakcije nafte i njezinom povezanošću s „kletvom resursa“. Kletva je produkt trenda u kojem mineralima bogate zemlje često postaju žrtvama intenzivne političke korupcije, mafije ili vojske koja želi kontrolirati
U projekcijskoj sobi GMK prikazivat će se četiri filma koji se bave temama povezanošću društva s fenomenom materijalnog. Od vatre i nevidljivih toksina do litija i zlata, filmovi slijede njihovu povezanost s tijelom, umom i ljudskim okolišem.
Callum Hill, Zamka za vrane (Crowtrap, 2018., 15′), isprepliće priče dvojice muškaraca koje povezuje sklonost piromaniji. Sniman u Ujedinjenom Kraljevstvu i Njemačkoj, film povezuje trenutne geopolitičke tenzije s njihovim paralelnim životima. Jedan muškarac upravlja dvorištem ugljena koje je opasano fragmentima Berlinskog zida. Njegov život i povezanost s vatrom nadovezuje s na priču o zavarivaču iz North Yorkshirea. Umjetnica pripovijeda njihovo zajedničko iskustvo te ga raslojava kroz niz referenci odnosa povijest umjetnosti i rada.
Alina Manukyan, Plemeniti metali ostaju plemeniti (The Precious Metal Stays Noble, 2016., 10’12”), naglašava središnju ulogu zlata u razmjeni predmeta u društvu. Ovaj metal koji je povijesno bio iznimno tražen kao religiozni i kulturološki simbol postaje stabilan element sakupljanja i čuvanja. Metal krasi tijelo i oni postaju jedno. Film pokazuje posvećenost metalu, njegovoj ugradnji ali isto tako i otapanju objekata do njihove čiste tekuće vrijednosti. Spekulirajući može li se ekonomska vrijednost zlata destabilizirati, film propituje inherentnu kemijsku građu i postojanje zlata u eri prije čovječanstva.
Alejandra Prieto, Litij (Lithium, 2019.) je film smješten u slanim ravnicama Sjevernog Čilea i Bolivije, gdje se kopa veliki postotak svjetskog litija. Taj mineral se svakodnevno koristi u elektroničkim uređajima. Nevidljivi materijal svakodnevno također nosimo u našim džepovima. Jednako tako uzimamo ga u formi pilula kao stabilizirajući lijek za bipolarni poremećaj. Kemijska komponenta povezuje ljudski um s elektroničkim kućištem i jednim od najnapuštenijih pejzaža na Zemlji.
Matthew C. Wilson, Geološki dokazi (Geological Evidence, 2017, 13′) progovara o trenutnoj nesigurnoj budućnosti ljudi koji se suočavaju s klimatskim promjenama. Nejasna i neugodna veza između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti obuzima krajolik koji se s vremenom čini kao da ne pripada ovom planetu, kao suvremeni trenutak viđen kroz neljudske oči ili kao postapokaliptična Zemlja. Geološki dokazi su snimani u Schöningenu u Njemačkoj i oko arheoloških lokaliteta gdje su se preci Homo sapiens hominida društveno organizirali kako bi lovili paleolitske konje i ekstrahirali koštanu srž bogatu energijom. Okolno područje također uključuje otvoreni rudnik ugljena u kojem su smještena arheološka nalazišta, iskorišten i ponovno zatrpan rudnik ugljena, toplanu na ugljen i bazen s otpadnim vodama. Sniman u infracrvenom – radijaciji koju emitira zemlja i koja je ujedno zarobljena u ispušnim plinovima ali i tjelesnim plinovima kao rezultat metabolizma – film prikazuje pejzaž oblikovan primordijalnom i kontinuiranom potrebom za goriva bogata energijom.
