Međunarodni festival ilustracija 36 Mountains ove će se jeseni održati petu godinu zaredom, i to od 15. do 20. rujna u Galeriji Bačva u Zagrebu, kako smo nedavno i najavili. Ukupno 24 umjetnika/ca iz Hrvatske i inozemstva predstavit će se na ovom jedinstvenom festivalu ilustracije, prepoznatljivom po crtanju na blokovima japanskog stila. Nekima od ovogodišnjih izlagača/ica postavili smo nekoliko pitanja o njihovim radovima i očekivanjima!
Orin Ivan Vrkaš (HR)
► Kako bi opisao svoj stil u posljednjih par godina?
Orin Ivan: Moj stil bijeg je od svakodnevice grafičkog dizajna u optimistične svjetove umjetnosti i stremljenja ka istoj. Moj stil “gemišt” je crtanja, tipografije, pisanja, zamišljanja i premišljanja. Moj stil gubitak je vremena i dobitak zadovoljstva.
► Koje tehnike rada najviše koristiš, voliš li eksperimentirati s novima?
Orin Ivan: Najviše crtam, gotovo jednako i pišem. Volio bih da i slikam, kiparim, glumim, plešem više, bolje, zanimljivije. Nema tu granica koje priznajem. Vrijeme je jedino što ponekad izjeda mogućnosti.
► Što ti znači izlagati na 36 Mountains festivalu, koliko važnim smatraš javno izlaganje radova za tebe/scenu?
Orin Ivan: Mislim da je sceni svejedno izlažem li ja ili ne. Unatoč tome, drago mi je izložiti nešto što pirka iz moje duše i možda oplahne i koju drugu prije nego ispari u arhive i prašinu.
► Kako bi glasio tvoj kratki opis koncepta izlaganja na ovogodišnjem 36 Mountains?
Orin Ivan: Na dalekom arhipelagu, Tierra del Fuego, postoji riječ za pogled između dvoje ljudi. Pogled koji govori o zajedničkom, neizgovorenom i privatnom trenutku kada svaka od strana zna, razumije i prihvaća što je nedorečeno a opet glasno među njima. To je ekspresivna tišina puna značenja od koje tektonika ploča i orogeneza uzvisina hitri kroz epohe i stvara nove svjetove. Ta riječ je mamihlapinatapai.
Valentina Brković (RS)
► Kako bi opisala svoj stil u posljednjih par godina?
Valentina: Pitala sam ljude preko IG storyja da opišu moj stil i dobila sledeće odgovore:
Sveže, veselo, razigrano, ti, šareno; Stalno koristiš onu tvoju roze, nadam se da ćeš prestati više; Organski ekspresionizam; Mystical; Boja lososa; Prelepo; Paper cutting; Radoznalo i živopisno; Otkačeno.
► Koje tehnike rada najviše koristiš, voliš li eksperimentirati s novima?
Valentina: Uglavnom boravim u Illustratoru – tu nastaju i skice i finalne ilustracije, retko praktikujem crtanje na papiru. Zatim se preselim u Photoshop i tu radim sve dorade, teksture i sredjujem boje. Eksperimentišem kada nisam stisnuta rokom i to mi na kraju ispadnu najbolji radovi!
► Što ti znači izlagati na 36 Mountains festivalu, koliko važnim smatraš javno izlaganje radova za tebe/scenu?
Valentina: U isto vreme i obožavam i mrzim da izlažem na festivalima poput 36 Mountains. Volim jer me natera da izađem iz zone komfora, stilski eksperimentišem i, što je najbitnije, to mi vrati onaj poletni osećaj igre i istraživanja koji umem da izgubim s vremena na vreme. S druge strane, mrzim jer me podseti koliko mnogo prokrastiniram i ostavljam stvari za poslednji trenutak, pa se ceo proces pretvori u mini pakao iz kog jedva čekam da se iščupam. Upravo sam taj raspon emocija, koji me na kraju krajeva čini živom, pokušala da vizualizujem kroz rad za 36 Mountains.
► Kako bi glasio tvoj kratki opis koncepta izlaganja na ovogodišnjem 36 Mountains?
Valentina: “Mentalna mapa dizajnerke iscrpljene COVID-om”
Klara Bilić (HR)
► Kako bi opisala svoj stil u posljednjih par godina?
Klara: Stil kojim upoznajem samu sebe.
► Koje tehnike rada najviše koristiš, voliš li eksperimentirati s novima?
Klara: Sve je počelo s kolažom, prvo papirom, no potom su moji radovi prešli i u druge materijale. Rekla bih da mi je kolaž i dalje najdraži jer, koliko god se ponekad trudim raditi nešto drugo, uvijek sve završi kao kolaž – bilo slojevitost različitih tehnika ili priča. Sada uglavnom kombiniram fizičke i digitalne kolaže i sve ovisi o tome kako se osjećam u trenutku stvaranja. Što se tiče eksperimentiranja, rekla bih da trenutno eksperimentiram, ali u svojoj sigurnoj zoni, polako istražujem i kombiniram tehnike koje već znam, ali na drugačiji način, drugačiji pristup ili koristeći drugačiji vizualni jezik koji govori cijelu priču.
► Što ti znači izlagati na 36 Mountains festivalu, koliko važnim smatraš javno izlaganje radova za tebe/scenu?
Klara: Pomaže mi u izražavanju i komunikaciji sa samom sobom. Moja ranjivost je najbolja kada je u potpunosti izložena javnosti i tek tada je mogu prihvatiti. Dakle, pokazujući svoj rad drugima, objavljujući ga na društvenim mrežama ili putem različitih festivala, bolje se razumijem.
36 Mountains je poseban za mene jer se nalazi u Zagrebu gdje je cijela moja priča započela prije nekoliko godina. Stoga mi je čast što sam dio ove izložbe.
► Kako bi glasio tvoj kratki opis koncepta izlaganja na ovogodišnjem 36 Mountains?
Klara: To je priča o mojoj traumi koju sam nedavno počela otkrivati. Prilično je teška za prikrivanje riječima, pa sam odlučila kombinirati različite načine komunikacije. Koncept se započeo “triggerom” ili nečime što aktivira taj osjećaj traume, koji me se obično najviše plaši, pa sam ga u ovom slučaju odlučila dalje istražiti i vidjeti kamo me može odvesti. Koncept govori kronološku priču o otključavanju različitih slojeva moje podsvijesti, što me je potom odvelo do sljedećeg koraka spoznaja i razumijevanja cijele slike. Završava pronalaženjem nade koja se događa u trenucima kada tijelo i um odluče surađivati i ja im počinjem vjerovati.
Mislav Lešić (HR)
► Kako bi opisao svoj stil u posljednjih par godina?
Mislav: Posljednjih par godina djelujem u stilu kojeg sam samoprozvao “šokačka avangarda”. S tehničke strane gledano, riječ je o spoju nadrealizma i slavonskog regionalizma. Ono objedinjuje motive ruralnog života koje prikazujem u novom, neočekivanom svjetlu.
► Koje tehnike rada najviše koristiš, voliš li eksperimentirati s novima?
Mislav: Najčešće stvaram u tehnici ulja na platnu, akvarela, gvaša, ali i digitalne ilustracije. Uvijek nastojim u procesu rada oplemeniti stvaranje nečim novim, ali samo u tolikoj mjeri da eksperiment ne pojede moj vlastiti jezik.
► Što ti znači izlagati na 36 Mountains festivalu, koliko važnim smatraš javno izlaganje radova za tebe/scenu?
Mislav: 36 Mountains smatram odličnom prilikom da predstavim svoju ilustratorsku stranu onom dijelu publike koju to stvarno zanima. Javno izlaganje bi, uz primarno stvaranje samog rada, trebalo biti jedna od najbitnijih komponenti koje čine samog umjetnika. Tek onda kada je rad u javnosti izložen na propisan način, on dobiva svoj pravi sjaj koji uvelike doprinosi samom umjetniku, kao i obogaćivanju scene u kojoj se nalazi.
► Kako bi glasio tvoj kratki opis koncepta izlaganja na ovogodišnjem 36 Mountains?
Mislav: U svojem radu za 36 Mountains sam pokušao stvoriti međujezik između vlastitog izričaja i zadanih okvira bloka-harmonike. Tu sam okrenuo blok u vlastitu korist i, posluživši se dekoracijom slavonskog kaputa (“špenzleta”) kao temeljnim gradivnim elementom, stvorio niz scena gdje svaka šara sa kaputa predstavlja jednu linija bloka. Temeljeći motiv upravo na boji na kojoj se nalazi, nazvao sam cijeli koncept “Vizije špenzleta”.
Atelier McClane (FR)
► Kako bi opisali vaš stil u posljednjih par godina?
Atelier McClane: Uglavnom radimo crno-bijelo. To je poprilično radikalni grafički izbor. Naš rad se može smatrati tmurnim, no to je naš pjesnički i politički pogled na svijet koji nas okružuje.
Budući da radimo kao duo, naši stilovi su u konstantnom dijalogu. To je kolaž različitih tehnika.
► Koje tehnike rada najviše koristite, volite li eksperimentirati s novima?
Atelier McClane: Zajedno smo počeli raditi kroz crtež, dok sada već kombiniramo jednostavne linijske crteže sa slikarstvom i fotografijom. Također volimo eksperimentirati sa sitotiskom.
Ranije u školi smo se bavili raznim grafičkim tehnikama, kojima bi se voljeli vratiti, a također bi željeli probati raditi u keramici.
► Što vam znači izlagati na 36 Mountains festivalu, koliko važnim smatrate javno izlaganje radova za vas/scenu?
Atelier McClane: 36 Mountains ekipu smo upoznali prošle godine u Sloveniji, te je dolazak u Zagreb jedan lijepi nastavak našeg poznanstva. Prvi puta smo u Hrvatskoj i veselimo se upoznati nove umjetnike.
Smatramo da je izlaganje nužno kako bi se prenijela poruka našeg rada. To je uvijek novi početak, novi dijalog.
► Kako bi glasio vaš kratki opis koncepta izlaganja na ovogodišnjem 36 Mountains?
Atelier McClane: Naš blok je rezultat eksperimentiranja sa sitotiskom, crtežom i slikarstvom. Inspiracija je došla iz razmišljanja i preispitivanja društvene hijerarhije, kolektivne dinamike, održivog, neovisnog, kao i ruralnog života.
Stefan Ilić (RS)
► Kako bi opisao svoj stil u posljednjih par godina?
Stefan: Ilustracijom se bavim godinu i pol dana, tako da ako stil postoji, tek je nastao. Ono što mi je specifično, opisao bih kao “rešavanje problema”. Princip rešavanja problema dolazi iz dizajna, a svoje ilustracije u dobroj meri stvaram kroz iskustvo iz plakata.
► Koje tehnike rada najviše koristiš, voliš li eksperimentirati s novima?
Stefan: Trenutno koristim isključivo brush pen. Volim da eksperimentišem, ali upravo svođenje na jednu tehniku mi daje ograničenja koja između ostalog dovode do rešavanja problema. Onog trenutka kada prezrem ograničenja i probleme, tada će doći do promene u tehnici i biću spremniji da bolje iskoristim potencijale koje nudi druga tehnika.
► Što ti znači izlagati na 36 Mountains festivalu, koliko važnim smatraš javno izlaganje radova za tebe/scenu?
Stefan: Izlaganje na 36 Mountains festivalu je jako dobra prilika da izmestim prezentaciju rada van lokalnog. Takođe, jako mi je bitna veza koju mogu napraviti, odnosno poznanstva iz kojih se može izroditi saradnja. Saradnja na polju dizajna i ilustracije mi je u ovom trenutku veliki fokus.
Što se tiče javnog izlaganja, bitno je, odnosno neophodno za svakog umetnika/cu, kao i za scenu. S obzirom na to da su umetnici i scena međusobno povezani, izlaganje treba da bude što češće i da postoje odgovarajući standardi.
► Kako bi glasio tvoj kratki opis koncepta izlaganja na ovogodišnjem 36 Mountains?
Stefan: Svaka ilustracija ima svoju priču. Zapravo su to scene iz basne pod nazivom “Lasica koja je prevarila poligraf”, koju privodim kraju, a to će biti deo mog Master rada. 36 Mountains mi je neočekivano doneo drugu seriju ilustracija koja se odnosi na priče iz lasičine perspektive.
Apolonija Lučić (HR)
► Kako bi opisala svoj stil u posljednjih par godina?
Apolonija: Nisam sigurna mogu li točno definirati stilske karakteristike svojih radova, mislim da je ideja ta koja me najčešće vodi u smjer i tehniku kojom se pokušavam izraziti. Nerijetko polazim od nekih osobnih trenutaka, razmišljanja i vlastite intime koje kombiniram s fiktivnim elementima te na taj način kreiram priču s kojom bih voljela da se i drugi mogu identificirati. Također, zna se dogoditi da crtežom izražavam što bih voljela biti te se skrivam iza svojevrsnog alter-ega. Važni elementi u vizualnom izražavanju su mi humor i ironija. Stilski koristim varijacije različitih oblika koji mi pomažu stvoriti razigrane i ritmične kompozicije.
► Koje tehnike rada najviše koristiš, voliš li eksperimentirati s novima?
Apolonija: Iako sam studirala slikarstvo, sa završetkom preddiplomskog studija prekinula sam vezu sa slikanjem, te se nisam ozbiljno bavila slikarskim tehnikama. Zapravo me više privlače crtaće tehnike, no ne volim se ograničavati samo na jednu stvar. Kad razmislim o radovima na kojima sam radila u zadnje dvije godine – posca flomasteri, kombinacije akvarela, drvenih bojica i kolaža su se najviše prožimali u stvarima koje sam radila. Tehnika je alat koji mi služi u naumu da izrazim ideju i zaokružim neki ciklus. Volim eksperimentirati s novim tehnikama, želja mi je raditi više u sitotisku, na muralima, isprobati riso i raditi na knjigama za odrasle (postoji li neka izdavačka kuća zainteresirana za suradnju sa mnom? 🙂
► Što ti znači izlagati na 36 Mountains festivalu, koliko važnim smatraš javno izlaganje radova za tebe/scenu?
Apolonija: Jako sam sretna što imam priliku izlagati na 36 Mountains po drugi put. Javno izlaganje zbilja je važno jer tada tvoj rad ostvaruje svoju funkciju, a to je komunikacija i interakcija s publikom. Mislim da prije ni sama nisam bila svjesna da je to jedan od ključnih momenata kod bavljenja vizualnom umjetnosti. Koliko god da je lijepo stvarati u ateljeu i provoditi vrijeme u svojevrsnoj izolaciji, izražavajući svoje ideje, mislim da je izlaganje ono što rad stavlja u određeni kontekst, a tvoja priča počinje živjeti u očima promatrača. Osim toga, mislim da je odlično da mladi ljudi imaju priliku pokazati što stvaraju i kako dišu – na taj način stvaramo dijalog s onima koji su već pronašli svoje mjesto na sceni.
► Kako bi glasio tvoj kratki opis koncepta izlaganja na ovogodišnjem 36 Mountains?
Apolonija: I ovaj put uhvatila sam se teme platonske ljubavi – doduše u drugačijoj varijanti od priče kojom sam se bavila 2018. Pokušala sam stvoriti narativ od pjesme “EL Loco Juan Carabina” Simona Diaza, o ludom čovjeku koji se zaljubio u mjesec. Do pjesme sam došla zahvaljujući talentiranom muzičaru i grafičkom dizajneru Mauriciu Vivasu.
*Vizkulturin projekt “Vizkulturiranje društva 2020.” sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
