Donosimo vam pregled izložbi i događanja koje možete posjetiti ovoga tjedna!
Ida Blažičko izlaže u galeriji CEKAO
Prostor galerije CEKAO, u prizemlju zgrade Pučkog otvorenog učilišta Zagreb u ponedjeljak, 6. svibnja u 18 sati otvara vrata svoga atrija izložbom umjetnice Ide Blažičko – space between. Bit će to prvi put da se prostor galerije rastvara i svojim sadržajem zadire u prostor atrija, prema kojem je orijentiran te s kojim sugestivno ostvaruje vrijednu prostornu činjenicu. Pokušaj nove programske prakse, pripajanja i aktiviranja sadržaja i prostora višefunkcionalne građevine Učilišta ima za cilj uspostavljanje veće komunikacije na više razina unutar same građevine, ističući njezinu materijalnu vrijednost, ali prije svega njezinu humanu dimenziju temeljenu na korisniku kao najvažnijem faktoru, ali i uvjetu zadovoljnog i uspješnog društva.
O radu Ide Blažičko za izložbu u galeriji CEKAO piše Marijana Paula Ferenčić: (…) Ida Blažičko uvijek iznova osluškuje prostor u kojemu stvara kako bi iz njega nanovo stvorila. On joj služi kao fizička opna koju svjesno dematerijalizira svojim umjetničkim intervencijama. Tako i ovom izložbom, ulazi u prostor Galerije Cekao dajući mu u potpunosti novo ruho. Time mu ne pristupa kao pasivnom izložbenom, već potentnom mjestu stalnih mijena. (…)
Predavanje Ivane Bago o jugoslavenskom nasljeđu
U sklopu programa Večer s WHW Akademijom, u Showroomu zagrebačke Galerije Nova, u ponedjeljak, 6. svibnja u 19 sati održat će se predavanje Ivane Bago pod nazivom Naslijediti jugoslavensko stoljeće: umjetnost, povijest i generacija.
Zbog polaznika međunarodne WHW Akademije predavanje će se održati na engleskom jeziku.
Ako je postmoderno doba, kako je tvrdio Fredric Jameson, obilježilo globalno oprostorenje vremena, u posljednjem desetljeću svjedočimo zaokretu ka onome što bi se moglo označiti dubinskom temporalizacijom globalnoga. I pored prevladavajućeg akademskog imperativa koji nalaže pisanje “globalnih povijesti (umjetnosti),” pojmovi poput antropocena, kapitalocena, kolonijalnosti (a ne više kolonijalizma), kozmizma, ancestralnosti, ili Velike Povijesti (Big History), koji zauzimaju istaknuto mjesto u suvremenoj umjetnosti i kritičkoj teoriji, ukazuju na temporalizacijske procedure koje historizaciju (katastrofe) sadašnjosti temelje na identifikaciji njenog jedinstvenog, “dubokog” ishodišta — čovjeka, Kapitala, neolitika, kolonijalizma, smrti, ili pak Velikog Praska. Taj susret globalne/planetarne krize i obnovljene potrage za historijskom totalizacijom svjedoči o povratku Povijesti, prije svega u vidu epistemološkog pothvata u kojem se znanje o prošlosti priziva kao deux ex machina, kako bi se s njime uhvatili u koštac sa stanjem urgentnosti, i na temelju kojega je zatim moguće iscrtati, no istovremeno i odgoditi, smjernice za buduće borbe.
Unatoč tome što je opsegom (naoko) manje ambiciozan, u umjetničkom, kritičkom i istraživačkom diskursu sve prisutniji pojam – Jugoslavija – također je moguće shvatiti kao konceptualni, umjetnički i povijesni okvir koji omogućava urgentnošću motivirane potrage za razumijevanjem i artikulacijom “cijele priče” južnoslavenske, ali i svjetske povijesti, postajući označiteljem za nerazriješena pitanja iz prošlosti koja još uvijek oblikuju horizont sadašnjosti. Premda se u javnom diskursu još uvijek uglavnom tretira kao psovka – povijesna činjenica njenog postojanja evocira se eufemizmima kao što su “bivša država,” a njeni ostaci nazivaju se “Balkanom,” “jugoistočnom Evropom,” ili “regijom” – posljednjih godina “Jugoslavija” je doživjela povratak na scenu, prije svega u kontekstu suvremenih umjetničkih praksi koje tim imenom određuju svoje dvadesetostoljetno nasljeđe. Što taj povratak traži, odnosno koji je zahtjev jugoslavenskog, jugoslavenstva i Jugoslavije? Redovito stavljeno u red “propalih ideja” i “umjetnih konstrukcija,” jugoslavenstvo, poput umjetnosti, zahtjeva određenu suspenziju nevjerice, ali samo kako bi se suspendirala vjera u nužnost “realno postojeće” stvarnosti. Ovaj obrat u srži je suvremenih umjetničkih praksi koje se bave jugoslavenskom prošlošću, koje će biti glavnom temom predavanja, i koje će se promatrati kao sljednici generacija što su tijekom dvadesetog stoljeća nastojale ocrtati vezu između jugoslavenstva, jugoslavenske povijesti i umjetnosti.
Ivana Bago je nezavisna istraživačica, povjesničarka umjetnosti i kustosica. Nedavno je na Sveučilištu Duke obranila doktorat iz povijesti umjetnosti i vizualne kulture. Osnivačica je, s Antonijom Majača, udruge Delve / Institut za trajanje, mjesto i variable, koja istražuje načine rada posvećene presjecanju akademskih, umjetničkih i kustoskih praksi. Tekstove o suvremenoj umjetnosti, konceptualnoj umjetnosti, povijesti izložbi i kustoskih praksi, performansu, feminizmu, (post)jugoslavenskoj umjetnosti i post-hladno-ratovskim umjetničkim historiografijama objavila je u brojnim znanstvenim i umjetničkim časopisima, zbornicima i katalozima, a članica je uredničkog odbora časopisa ARTMargins. Kustoski projekti uključuju izložbe i projekte: Moving Forwards, Counting Backwards, MUAC, Mexico City, 2012; The Orange Dog and Other Tales, Zagreb, 2009; Where Everything is Yet to Happen, Spaport Biennale, Banja Luka, 2009-2010.
Tribina o uništavanju spomenika
Na ovim prostorima destruktivna mržnja u uništavanju spomenika, posebno sakralne baštine, traje već tisućljećima, i sastavnim je dijelom kulture zla i mržnje. Na poseban način ta se mržnja iskazala u 20. i 21. stoljeću.
Koji su uzroci, dosezi i posljedice sustavnog uništavanja spomenika kulture, posebno sakralne baštine, katoličkih i pravoslavnih crkava, samostana i manastira, ratnih 90-tih, na području cijele Hrvatske? Koji su rezultati njihove obnove? Što se događalo s vrijednim spomenicima židovske arhitekture, kulturne baštine i tradicije? Što je srušeno, što je sačuvano, a što obnovljeno od islamske arhitekture i umjetnosti u Hrvatskoj? Kako se destruktivna mržnja iskazivala u uništavanju spomenika nastalih u vrijeme socijalizma, posebno onih u spomen narodnooslobodilačke borbe? Što se događa danas i doprinosi li proizvodnja spomenika nastanku, oblikovanju i širenju novog vala mržnje?
O tim će se temama govoriti na osmoj tribini iz ciklusa Zašto se mrzimo?u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanja sjećanja na holokaust pod nazivom Destruktivna mržnja u uništavanju spomenika kulture, spomeničke baštine, sakralne baštine i cijelih gradova, koja će se održati u ponedjeljak, 6. svibnja u 19 sati u multimedijalnoj dvorani Oris Kuće arhitekture u Zagrebu. Govorit će istaknuti stručnjaci: Miljenko Domijan, povjesničar umjetnosti i konzervator, dr. sc. Zlatko Karač, profesor na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te dr. sc. Sanja Horvatinčić, povjesničarka umjetnosti. Moderator tribine je Antonio Grgić, arhitekt i slobodni umjetnik iz Koprivnice koji u svojem djelovanju koristi urbani prostor kao umjetnički medij.
Izložba Deana Jokanovića Toumina u SC-u
Otvorenje izložbe Linija kao dimenzija prostora + dodekagon autora Deana Jokanovića Toumina održat će se u utorak, 7. svibnja u zagrebačkoj Galeriji SC i Francuskom paviljonu s početkom u 19 sati. Izložba je otvorena do 25. svibnja, a radno vrijeme Galerije SC i Francuskog paviljona je radnim danom od 12 do 20 sati te subotom od 10 do 13 sati. Ulaz je besplatan.
Riječ je o projektu koji umjetnik sustavno promišlja i realizira od svog prvog nastupa 1970. upravo u Galeriji SC. Suvremeni autor čiji su rad i ime, itekako dobro poznati na domaćoj, ali i svjetskoj umjetničkoj sceni, nakon gotovo pedeset godina vraća se na mjesto zločina, u Studentski centar, s recentnim projektom LDP u prostoru Galerije SC i istovremeno s ekstenzijom u Francuskom paviljonu, s ready made sastavnicom nekadašnjeg rada; 12 žutih elemenata iz projekta u Meštrovićevom paviljonu iz 2006. godine (nagrađenim HAZU-ovom Nagradom za visoka dostignuća u umjetnosti).
Naime, nakon prve samostalne izložbe u Galeriji SC 1970., Dean Jokanović Toumin izložio je 1973. u atriju Teatra &TD svojih 12 žutih elemenata. Potom, žuti elementi bivaju pohranjeni u Francuskom paviljonu da bi im se od tada izgubio svaki trag.
Nakon pola stoljeća meandriranja vertikalno / horizontalno, po Svijetu i u Vremenu,u hodu naprijed / natrag, ususret i udaljavajući se istovremeno,Linija kao Dimenzija Prostora – od početne inačice Ambijent + u Galeriji SC 1970. – sada kao LINIJA KAO DIMENZIJA PROSTORA + DODEKAGON, u svibnju će ophoditi isti prostor Galerije te Francuskoga paviljona!
Direktno na bijele plohe zidova u opeki, već svojom ustaljenom metodom tvorbe ambijenta in situ, autor proteže Liniju velikih razmjera širokim potezima crtačkom manirom u višeslojnim namazima od sivog do dubokog crnog, te u tako ‘’nakrivljen’’ i ‘’ukošen’’ novonastali ambijent – uvodi novu gestu: strogu geometrijsku naznaku u jarkoj žutoj boji ! – Ta Linija kao da se (perceptivno) jednim krakom dotiče i ulazi u disciplinirani, gotovo asketsko sakralni prostor kružnog Francuskog paviljona, samo nekoliko metara dalje od bazilikalnog prostora Galerije Studentskog centra. U paviljonu dakle, autor kao da koristi nemogućnost korištenja zidova, na tlu u centralnom dijelu reinterpretira postojeću dodekagonalnu intarziju – dodajući svojim žutim elementima materijalizirane sjene: ta parterna situacija korespondira s vertikalno na zidove naslonjenim žuto-crnim slikama koje tvore ophodni parameter kružnog zida u unutrašnjosti, a istovremeno je moguće prepoznati da su to slike iz jedne prethodne ‘’priče‘’, one o dugogodšnjem projektu Liniji kao dimenziji prostora (npr. Meštrovićev Paviljon, 2006.). Ovim i ovakvim postupkom priče u priči – filma u filmu – autor je na neki način zaokružio jedan puzzle: krajnje reducirano – maksimalno minimalistički. (Avigdor Pawsner, 2019.)
Otvorenje izložbe, prati i izdavanje knjige Dean Jokanović Toumin: LINIJA KAO DIMENZIJA PROSTORA + DODEKAGON, autorice Blaženke Perice, Biblioteka DODEKAGON.
Izložba Sabine Mikelić u sklopu Subversive Festivala
Otvorenje izložbe Beyond the Choir Sabine Mikelić, u sklopu Subversive Festivala, održat će se u Galeriji 90-60-90 (Pogon jedinstvo, Zagreb), u utorak, 7. svibnja u 20 sati. Izložba je otvorena do 13. svibnja.
Glas je okosnica višekanalne instalacije u kojoj se istodobno istražuju mogućnosti zvuka, glasa i tišine unutar filmskog jezika, uzajamnost protagonista filma i redateljice te analiziraju odnos, značenja odnosno, afektivne i kognitivne veze s „našim škojem“ kako Sabina naziva rodni Rab. Ljudski glas (često u lokalnom idiomu) odnosno pjesma (tradicijska) postaje katalizator nelinearnog pripovijedanja u mnogim kadrovima. Nadalje, glas je instrument koji objašnjava i povezuje znanja, memoriju i značenja koje pojedinci ili grupe razvijaju sa specifičnim mjestom. Ovdje je zanimljiv Sabinin otpor prema vizualnim stereotipovima mediteranskog krajobraza. Ne prikazuje nam, primjerice, turističke belviste bijelih stijena i modrog mora nego su dokumentarne ili poetsko-realistične scene organizirane na način da strukturiraju fizičke i društvene veze, odnosno društveno konstruiranu ukorijenjenost u određenom mjestu.
Kustosice izložbe su Dina Pokrajac i Leila Topić.
Darko Masnec u GMK
Do 25. svibnja u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević (GMK) održava se izložba Byl-ka Darka Masneca.
U radu Byl-ka umjetnik Darko Masnec nas poziva da kroz formu videoigre direktno sudjelujemo u konstrukciji biljnog svijeta u digitalnom kontekstu. U jednostavnom sučelju igre dočekuje nas prazna teglica i pet elemenata s kojima kontroliramo rast, razvoj, izgled i život biljke koju individualno kreiramo. Svijetlo, boja, prozirnost, zvuk i kombinacija ova četiri elementa baza su za uzgoj digitalne biljke, a svaki element ima maksimalnu vrijednost od 100. Igrač se nalazi u poziciji balansiranja svih elemenata te traženja optimalnih uvjeta za održavanje biljke na životu. Programirajući igru Darko Masnec je unio više od 8 milijardi mogućih kombinacija ispreplitanja zadanih elemenata te jednako toliko različitih vizualnih reprezentacija stvorenih biljki.
Videoigra je zamišljena kao spekulacija o mogućim digitalnim prijevodima biljnog svijeta te kako se sam koncept flore redefinira u digitalnom okruženju. Mnogi vizualni elementi nastalih biljaka eksplicitno su inspirirani predlošcima iz prirode dok neki primjeri svojom bojom i teksturom te prostornom pozicijom sugeriraju nedovršeni proces, heterogenu strukturu. Kroz lišće, stabljike i korijenje različite sorte digitalnih biljki umrežene su u hibridni organizam u nastajanju.
Devedesetih godina pojavio se Tamagotchi – digitalni kućni ljubimac, a princip igre blizak je upravo tom modelu. Ideja brige i odgajanja zdravog kućnog ljubimca na vrlo bazičan način replicira modele iz stvarnog života. Nepravilna briga rezultira smrću međutim jednako tako ljubimca jednostavno vraćamo u život resetiranjem Tamagotchi uređaja. Byl-ka naizgled također igraču dodjeljuje poziciju moći u okviru koje slobodno stvara svoju biljku ali nepredvidljivost odnosa između zadanih elementa onemogućava potpunu kontrolu nad vlastitom florealnom kreacijom.
Pozadina projekta Byl-ka jest i formiranje digitalnog arhiva svih stvorenih organizama. Igraču je ponuđena opcija da zapamti i spremi finalni izgled biljke ili njenog procesa nastajanja. Na taj način rad dobiva novu dimenziju kao katalog biljaka, digitalni herbarij.
Darko Masnec (1985. Celje) 2009. godine diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Mariboru, smjer Likovna umjetnost, a 2012. godine je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu završio MA studij animirani film na Odsjeku za animirani film i nove medije, te 2017. godine doktorirao temom “Zagrebačka škola crtanog filma – umjetničke i tržišne prakse u kontekstu videoigara”. Trenutno radi kao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je višestruko nagrađivanog animiranog filma „Ja već znam što čujem“, radio je kao animator na više kratkih filmskih projekata, objavio nekoliko članaka i predavanja na temu animacije i videoigara. U galerijskom kontekstu najviše se bavi konceptualnim umjetničkim praksama.
Ivan Antunović u Galeriji ULUPUH
Do 15. svibnja u Galeriji ULUPUH u Zagrebu održava se izložba dizajnera vizualnih komunikacija Ivana Antunovića, pod naslovom What’s the point. Izložba predstavlja Antunovićev recentan dizajn za domaću i internacionalnu glazbenu i klupsku scenu, ali i niz drugih konteksta, u rasponu od vizualnih identiteta, preko plakata do omotnica muzičkih izdanja.
“Ivan Antunović je jedna od enigmatičnih figura recentnog hrvatskog dizajna, netko tko se kreće izvan uobičajenih tokova unutar kojih se etabliraju njegovi kolege, tko ne slijedi i ne prepisuje trendovske estetike aktualnog trenutka, netko tko, uostalom, kontekst za veliki dio onog što dizajnira ili stvara sam ili ga pak pronalazi na mjestima koja su daleko od kulturnog mainstreama i ne puno bliže prominentnijim lokalnim alternativama. Stvar čini kompliciranijom činjenica da je riječ o polivalentnom autoru: osim što je grafički dizajner, Antunović je i kultni muzički autor i izvođač koji je u proteklih dvadesetak godina nastupao pod čitavim nizom autorskih imena, a uz to se dugo bavi i muzičkim izdavaštvom te ista izdanja sam i grafički oblikuje. To donekle definira i krug u kojem se kreće – nezavisna klupska i glazbena scena, izvođači i etikete iz Hrvatske, Srbije, Austrije, Velike Britanije, Španjolske, Francuske itd, različiti individualci, organizacije i inicijative koje dijele njemu blizak Do-It-Yourself svjetonazor, neki među njima odavno etablirana imena, dok su drugi manje vidljivi ali čine vitalan dio kreativne mreže koja nadilazi granice svojih lokalnih sredina.” (iz predgovora Marka Goluba)
Više informacija potražite ovdje.
Izložba Milomira Kovačevića Strašnog u Galeriji AŽ
Izložba Kradljivci bicikla poznatog sarajevsko-pariškog fotografa Milomira Kovačevića Strašnog u Galeriji AŽ / Atelieri Žitnjak u Zagrebu održava se do 31. svibnja.
Autor o ovom fotografskom ciklusu kaže:
“Već odavno nemam bicikl. Posljednji sam kupio davnih osamdesetih, nakon jedne vesele noći u foto-klubu sa Šiletom, Denisom i drugim dragim prijateljima, uz mnogo pića i muzike… Bio je to žuti sportski desetobrzinac, ali mi je na veliku žalost vrlo brzo iz života nestao kao što je u njega i došao, ukraden od strane sitnog lopova iz moga naselja, koji nije ni slutio koliko će me time unesrećiti… Mnogo je vremena trebalo proći da to zaboravim i gledam drugačija na takva ‘sitna otuđenja’ dragocjenih predmeta. Danas mislim da kradljivci bicikla nisu sitni lopovčići zaslijepljeni lakom zaradom koju mogu dobiti prodajom dijelova… Pomislim kako su možda poput glavnih junaka filma Kradljivci bicikla prisiljeni krasti kako bi se spasili, kako bi sačuvali svoju porodicu i svoj posao. Skromna utjeha za moj nestali bicikl… Došašvi u Pariz, poslije tisuću i sedam dana provedenih u opkoljenom Sarajevu, fasciniralo me mnogo toga: ljepota grada, Notre Dame De Paris, Tour De Eiffel, Montmartre, Arc De Triomphe, Jardins Luxembourg, Louvre… Šetajući velikim bulevarima, primijetio sam mnogo ostataka ukradenih bicikala, što je bila jedna od prvih stvari koje su me vratile u prijašnji život, moje Sarajevo, prijatelje, foto-klub, šetnje gradom, fotografiranje ljudi na ulicama… Naravno, odmah sam ih počeo fotografirati, mnogo uživajući u tome, u tom, za mene novom gradskom, pariškom pejzažu…”
Radi se, dakle, o osebujnom dnevniku prizora s ulica jednog od najvećih europskih gradova, zabilježenih okom i objektivom autentičnog fotografa s osobitim osjećajem za suptilnu dramu svakodnevnog života te s iskustvom takvog života lišenog svega što čini svakidašnjicu u uobičajenom, nepamtljivom smislu riječi ― velikim životnim iskustvom koje upisuje u svaki prizor što ga prepozna kao svoj, kao istinit.
