Fotografska škola Drugi kadar već nekoliko godina redovno okuplja nove generacije polaznika, koji tijekom nekoliko mjeseci intenzivnog rada prolaze kroz povijest i razvoj fotografije, suvremene fotografske prakse i praktičan rad, kako bi fotografiju usvojili kao sredstvo svog umjetničkog izražavanja. Na kraju programa, polaznici javno prezentiraju svoje novonastale fotografske serije, pa je tako bilo i ove godine kada je početkom veljače u zagrebačkoj Booksi (gdje se i inače održava škola) svoje radove predstavilo devetero polaznika: Daria Flajsig, Ivor Glavaš, Ivona Grepo, Marija Kovačević, Juraj Močilac, Jasna Perić, Ana Sopina, Ana Vuko i Ivona Vuri.
Ovom prilikom predstavljamo vam fotografske serije triju polaznica – Ane Sopine, Ivone Grepo i Marije Kovačević. I dok su prve dvije autorice svoje objektive okrenule prirodi, uzimajći pejsaž (jednu od osnovnih tematskih formi u fotografskom mediju) kao polazište za ispitivanje kulturoloških konstrukata i aktualne problematike poput odnosa suvremenog čovjeka prema prirodi), posljednja je autorica odlučila kroz medij fotografije pomalo duhovito pristupiti temi vlastitih selidbi. Serije pogledajte u nastavku!
ANA SOPINA
HORIZONT VREMENA
Pejsaž je produkt uma (Simon Schama)
Što je pejsaž? Može li se definirati samo kao područje koje doživi čovjek i koje je rezultat međusobnog djelovanja prirode i kulture? Kako se pejsaž razlikuje od ne-pejsaža? Može li se pejsaž definirati horizontom? Ili kompozicijom?
Što je potrebno da se vidi, obuhvati ili doživi pejsaž? Je li svjetlost primarno sredstvo percepcije pejsaža? Mogu li promjene svjetlosti transformirati pejsaž? Transformira li se pejsaž sa svjetlosti ili zbog nje? Ili je vrijeme osnovno sredstvo transformacije pejsaža? Može li horizont biti doživljen kao linija između prošlosti i budućnosti?
IVONA GREPO
HOMO DESTRUCTOR
Čovjekova čežnja je da zagospodari prirodom, njenim zakonima, pritom zaboravljajući da ONA nije dio njegovog svijeta nego je on kao dio prirode samo jedan mali djelić NJE.
U nastojanju da postane gospodarom prirode sustavno se upušta u NJENO uništenje. U tom procesu destrukcije, ne razmišljajući, mijenja okoliš u skladu sa svojim potrebama što na kraju rezultira smanjenjem biološke raznolikosti.
Kako uništavanjem svijeta koji nam je “nesebično poklonjen” homo destructor ne bi morao stvarati novi umjetni, kroz portrete biljaka pokušavam ukazati na njihov inferiorni položaj, ali i jak simbolički potencijal.
MARIJA KOVAČEVIĆ
OMNIA MEA
U posljednjih 27 godina selila sam dvadeset puta. Odiseja započinje početkom rata 1991. godine prvom selidbom – bijegom. Tih ratnih godina selili smo sedam puta po cijeloj Hrvatskoj. Slijede studentske selidbe, šest puta, domovi i stanovi po Zagrebu. Zatim dolazi i još šest selidbi po Kostajnici, te finalna – natrag u Zagreb.
Od prve selidbe s tek dva kofera pa do danas u mojoj obitelji ništa se ne baca. U vremenu kratkotrajnog trajanja stvari, što znači njihovo čuvanje, predstavlja li ono moju jedinu poveznicu s prostorima i izgubljenim sjećanjima? Što znači njihovo bacanje? Na ovaj način simbolički se rješavam tereta, smeća koje se nataložilo.
