Nagradu Rudoslav Putar, koja je dio međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards, osnovao je Institut za suvremenu umjetnost 2002. godine, a prva je dobitnica bila Tanja Dabo. Odabirom ovogodišnjeg stručnog žirija (Giuliana Carbi, Predrag Pavić, Klara Petrović, Tanja Špoljar i Vice Tomasović), Nagrada će se dodijeliti 19. put jednom od četiri finalista. Osim priznanja za umjetničko stvaralaštvo i poticaja za nastavak rada, Nagradu čini i dvomjesečni rezidencijalni program u New Yorku u organizaciji Residency Unlimited. Dobitnik_ca pored toga ostvaruje mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući koprivničkoj Galeriji S, dobiva samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu te mjesto u žiriju sljedeće godine. Finalisti Nagrade Radoslav Putar za 2020. godinu su Dino Bićanić (1980., Bihać), Bojan Koštić (1988., Koprivnica), Petra Mrša (1985., Rijeka) i Damir Sobota (1988., Zagreb). Otvaranje izložbe finalista planirano je za 19. lipnja u 20 sati u Salonu Galić / HULU – Split, kada će žiri nakon drugog kruga natjecanja proglasiti dobitnika_cu. S finalistima smo tim povodom napravili mini intervjue, koje donosimo u dva dijela, a naši sugovornici u prvoj “rundi” bili su Dino i Bojan.
*Dino Bićanić
► “Nakon sladoleda, pizza, šugamana, japanki, punih kafića i ludih ljetnih noći slijede dugi crni mjeseci, riba i zelje na stolu, čeprkanje oko maslina, depresija i muka. Onda sve ispočetka.” – riječi su tvog profesora kiparstva Vedrana Perkova o Hvaru, na kojem živiš i radiš. S obzirom na centraliziranost kulturnih institucija i politika, što vidiš kao najveći izazov pred umjetnicima_cama u kontekstu pandemije te ekonomske i kulturne krize, koja će uslijediti?
Dino Bićanić: Ekonomska i kulturna kriza kod nas je prirodno stanje stvari i na tom polju mislim da neće doći do velikih promjena, pogotovo kod umjetnika. Problem vidim u tome da se izjednačavaju tzv. estradni umjetnici i nekomercijalni umjetnici. Štoviše, na zadnjem natječaju Ministarstva kulture ljudi koji nemaju primanja potpuno su zanemareni pri dodjeli sredstava. To je samo jedan od primjera. Umjetnici rade za minimalne honorare, ako ih uopće i dobiju. Na izložbe se više gleda kao na neke poklone – umjetnik bi trebao biti sretan da uopće izlaže. Pandemija je samo pogoršala stanje koje ionako nije blistavo. Ja živim u Hvaru, kao što si spomenula. Živim s roditeljima i živimo od turizma. Turizam ove godine možemo prekrižiti, pa ćemo se barem malo odmoriti od ljetnih gužvi. Vjerojatno starim, pa su mi ljeta sve napornija, a zimski zen sve draži. To je dobra prilika za upoznavanje samoga sebe i svakom bih preporučio da barem jednu zimu provede na otoku. Što se rada tiče, tu je problem prostora – svaka rupa sa strujom i vodom iznajmljuje se turistima. Upravo je to jedan od razloga zašto skulpture gotovo više i ne radim, iako je to moj matični medij. Dakle, uvjeti za rad nisu idealni, ali dok mogu razmišljati, mogu i raditi. Stoga sam se više okrenuo konceptualnom načinu rada, što znači da su mi ideje bitnije od njihove materijalizacije, a osjećam se slobodnije djelujući na takav način. Na kraju krajeva, sloboda je primarni cilj.
► Iako je tvoj matični medij kiparstvo, s vremenom si skulpturu počeo odvajati od postolja, primjenjujući razne tehnike i materijale. Što planiraš izložiti na izložbi finalista u Splitu?
Dino Bićanić: Na finalnoj izložbi, ako se u međuvremenu ne predomislim, planiram prodavati razglednice koje su okrenute naopako, odnosno kojima je prednja strana predviđena za pisanje. Riječ je o radu Godišnji umor na kojem sam radio zadnjih godina i objavljivao ga na Facebooku. Još uvijek na njemu radim, to je work in progress. Mislim da rad dobro prikazuje moju poziciju u društvu i način na koji se percipiraju umjetnici: oni zapravo ne rade i na nekoj su vrsti trajnog godišnjeg odmora. Potencijalni čin prodaje otvara još jednu dimenziju. U korespondenciji s institucijama doznao sam da prodaja neće ići lako, da je potrebno voditi knjigu, izdavati račune… Isprva sam mislio odustati, a onda je taj proces dobro došao kao dodatni element koji ukazuje na strukturu birokracije. Na razglednicama su crteži, većinom jedan lik koji leži na suncu i priča uglavnom sam sa sobom. Može se reći da su to svojevrsne zen razglednice. Najvažnije mi je da promatrače odvedu na neko drugo mjesto, u više stanje svijesti. Ako se samo nasmiju, i to mi je dovoljno.
Što se tiče mog matičnog medija – da, sve se manje bavim klasičnim poimanjem skulpture, međutim sve je to za mene isto ili barem slično. Komuniciram istim jezikom, samo su mediji kojima se koristim različiti. Imam ideju, zatim odaberem najprimjereniji medij kojim ću tu ideju realizirati. Jasno, ako ideja zahtijeva zlatne poluge, onda ću tu ideju zanemariti i radit ću nešto drugo.
*Dino Bićanić, “Godišnji umor”, 2017. – 2020.
► Tvoje radove često karakterizira humor i (auto)ironija, a Jasminka Babić utvrdila je da si izložbom Dobri dani, loši dani (2016.) u polje autobiografske umjetnosti ušao sagledavajući vlastite mitologije “kroz ludički odmak”. Bilježenje obiteljske geneze i istraživanje (neumjetničkih) medija nastavio si radom Bićanići (2018.). Koja je bila motivacija za ulazak u ove teme i kako si koncipirao radove?
Dino Bićanić: Na izložbi Dobri dani, loši dani izložio sam svoje portrete, koje su nacrtala djeca. Zamijenio sam uloge, jer sam obično ja taj koji crta, dok u ovom slučaju crtaju mene. Na zidu sam izveo rad Ovo nije moj svijet. To je Jermanov citat, kojem sam izmijenio typeface u primitivni računalni i napravio ga izolir trakom. Na zid sam još postavio platno prema kojem je izložba dobila ime. Riječ je o tablici na kojoj sam križao dobre i loše dane. U galeriji su bila i dva video rada: u jednom sam prikazao svoje noge, tj. kako hodam lijevo-desno, a u drugom se moja nećakinja i ja vozimo biciklima od kuće do ateljea. Uz autobiografske elemente u radu sam se bavio prihvaćanjem, odnosno neprihvaćanjem postojeće situacije, prepuštanjem kontrole…
Rad Bićanići pomalo je nadrealni prikaz moje obitelji. Prvo sam napravio 35 autoportreta u tehnici “kava na salvetama”. Kao neka vrsta detaljno razrađene mrlje od kave, ova je tehnika u dobroj mjeri odredila izgled portreta. Metoda je bila: popijem kavu i zatim se naslikam talogom. Nakon autoportreta na red je došao ostatak obitelji. Grafitnom olovkom nacrtao sam članove obitelji (oca, majku, sebe, brata, njegovu suprugu i nećakinje) na plahtama. Crteži prikazuju cijelu figuru, a dok plahte vise izgledaju pomalo kao duhovi. Kao što sam rekao, bavimo se turizmom i plahte su predviđene za apartmane. Iako su oprane, zamišljao sam tragove brojnih turista koji su na njima spavali. Ja sam ostavio svoj trag kako najbolje znam – crtanjem.
*Dino Bićanić, “Dobri dani, loši dani”, 2016. / izvor: Galerija umjetnina Split
► Povodom izbora u finale na svojem si Facebook profilu napisao da si nagradu zadnji put primio u osnovnoj školi. Što bi za tebe značilo dobivanje Nagrade Radoslav Putar?
Dino Bićanić: U međuvremenu sam dobio jednu od tri jednakovrijedne nagrade na Splitskom salonu. Nagrade su za mene nešto kao dozvola za daljni rad, kao što je Andy Warhol rekao: “Art is what you can get away with”. Postoji pritisak okoline da nađeš neki normalan posao, jer to što radiš ionako nitko ne razumije, a zanima možda jedan posto populacije. Iz svog iskustva mogu reći da umjetnost traži potpunu predanost. Ulazak u finale Nagrade Radoslav Putar za mene je veliko priznanje. Umjetnici koje cijenim dobili su Nagradu, tako da Radoslav Putar ima ozbiljnu tradiciju. Nije zanemariv ni odlazak pobjednika u New York na rezidencijalni program.
*Dino Bićanić, “Bićanići”, 2018.
► Dok smo pripremali intervju rekao si mi: “Smatrao sam se dijelom radničke klase. Imao sam atelje u jednoj zgradi u kojoj su ljeti boravili radnici. Nisam se baš uklopio, te sam došao do zaključka da s radnicima i nemam mnogo toga zajedničkog. Osim toga, količina radova rapidno se povećavala, a prostor se sve više smanjivao”. O kojem razdoblju je riječ i kako je došlo do te promjene u percepciji?
Dino Bićanić: Prije pet godina imao sam atelje u jednoj nedovršenoj zgradi na ulazu u grad Hvar. U zgradi se nalazi više prostorija u kojima su tijekom ljetnih mjeseci boravili radnici. To su uglavnom bili ljudi koji su obavljali fizičke poslove za potrebe turističke sezone. Svi oni nevidljivi ljudi za koje ne znaš odakle su, a još manje gdje žive, sve dok se ne ukaže potreba da se nešto zazida, prenese ili popravi. U tom su slučaju oni najvažniji. Dakle, oni su bili moji susjedi. Kiparstvo je između ostalog i fizički posao. Kao što si ranije spomenula, u svojoj sam praksi koristio građevinske materijale, pa su mi ruke, kao i odjeća, rijetko bile čiste. Razlika između fizičkog radnika i mene bila je u konačnom proizvodu – moje su stvari bile neupotrebljive. Nisam ih uspijevao ni prodati, a s vremenom su se skulpture sve više gomilale. Htio sam izaći iz ateljea, fizički i metaforički. Jednom sam prilikom radove iznio van i postavio ih oko zgrade. To je bila svojevrsna izložba za radnike. Ne treba posebno naglašavati da izložba nije izazvala veliko zanimanje stanovnika zgrade. Nedugo nakon toga, napustio sam atelje s donekle izmijenjenim poimanjem sebe. Više nisam pripadnik radničke klase, ostaje jedino da se smatram umjetnikom, što god to značilo.
*Dino Bićanić, “Bićanići”, 2018. / izvor: Atelijeri Žitnjak
*Bojan Koštić
► U jednom si intervjuu rekao da si “nesretno magistrirani” edukator kroatologije i da si nakon nekoliko mjeseci rada u školi dao otkaz. Danas zajedno s Tanjom Špoljar i Petrom Travinić vodiš nezavisnu koprivničku AK galeriju, pored toga imaš obrt za video produkciju i fotografiju te djeluješ kao vizualni umjetnik. S obzirom na prekarni rad i loše uvjete produkcije u Hrvatskoj, što bi ti značilo dobivanje Nagrade Radoslav Putar?
Bojan Koštić: Izjava “nesretno magistrirani” ima dvije konkretne polazišne točke: prva dolazi iz očitog hrvatskog konteksta koji podrazumijeva da je većina magistriranih humanista “nesretna”, jer jednostavno za većinu ne postoji opcija zaposlenja izvan sustava obrazovanja, koji je ovako i onako prenatrpan (a radio sam u par škola i jednostavno sam shvatio da to nije za mene – klinci su super, ali zbornica je koma). Druga polazišna točka je ta da u vrijeme upisa na faks nisam imao konkretnog pojma što želim raditi u životu. Da danas mogu birati, vjerojatno bih se obrazovao za stolara, jer me trenutno obrada drva jako veseli i smiruje. Pretpostavljam da bi me i to brzo pustilo, ali danas bih to upisao. Ili arhitekturu, možda ipak to.
Osim obrta, zaposlen sam i u AK galeriji. Ovo je već osma godina kako radimo na izložbama fokusiranim isključivo na suvremenu umjetnost i ako mogu reći da sam negdje dobio umjetničko obrazovanje, to je tamo – ugostili smo preko 70 vrhunskih umjetnika i ako pristupiš svakome kao profesoru, možeš puno naučiti. Pokušavam tu situaciju iskoristiti maksimalno u vlastitu (umjetničku) korist. Ukratko, obožavam postavljati i dizajnirati izložbe, da mogu od toga normalno živjeti, bio bih presretan.
Moram napomenuti da mi je ovo prva godina kako sam zaposlen, i to na na pola radnog vremena preko Zaklade Kultura nova. Ta situacija s projektnim preživljavanjem, pisanjem prijavnica i objašnjavanja važnosti svog projekta, koliko god je super za hrvatski kontekst, iscrpljuje životnu i kreativnu energiju. Ovo se ne odnosi konkretno na Zakladu Kultura nova, već na cjelokupno stanje s projektivizacijom umjetnosti i kulture.
Dobivanje Nagrade Radoslav Putar trenutno mi predstavlja najjednostavniji način da odem u New York i da “vidim svijeta”. I naravno, veliko priznanje za vlastiti rad.
*Bojan Koštić, “Klanjanje”, 2016.; Bojan Koštić, “Aplauz”, 2017.
► Unatoč medijski heterogenom izražavanju (performans, intervencije u javnom prostoru, instalacije, interaktivni radionički pristup), čini mi se da fokus tvoje umjetničke prakse u zadnje vrijeme fluktuira između pojmova kao što su semantičke transformacije jezika – konzumiranje kulture – otjelovljenje traume – nelagoda prisutnosti. Kako u svojim radovima problematiziraš spomenute koncepte?
Bojan Koštić: Prije nego sam počeo istraživati ovakvu – suvremenu – umjetnost, bavio sam se i književnošću, kazalištem, glazbom. Pisao sam kratke priče, napisao i producirao jednu predstavu, objavio knjigu o Krleži sa Suzanom Marjanić. Čini mi se da su se svi ti interesi nekako akumulirali u ovo što radim danas.
Ako u tvom pitanju mogu naći nešto što je permanentno za moj rad, onda je to fluktuacija. Kao i s odabirom srednje škole, fakulteta, profesije ili posla, tako i u umjetnosti nemam jasan smjer ili viziju. Ono što znam je da svaki moj rad počinje u jeziku – tekstom nekog meni dragog pisca, poslovicom, natpisom na nekoj reklami ili jednom riječju, ali dovoljno snažnom, dovoljno nabijenom nekom poetskom energijom da me jednostavno počne opsjedati. Tada postajem nervozan, odlazim u atelje i nastojim to što prije izbaciti iz sebe. Onda sam par dana miran, a zatim opet postajem nervozan ako nemam neku novu ideju na kojoj mogu raditi. Ako nemam neki umjetnički rad koji mogu realizirati, nastojim napraviti na primjer komad nekakvog namještaja.
Budući da kao umjetnik nemam nikakvo formalno uporište za koje bih se mogao uhvatiti, odlučio sam ploviti u onome što mi je blisko i što me obilježilo kroz život, a to je mucanje i sve što ide uz to. Uz pomoć par filozofa čiji tekstovi su mi pomogli da promislim o nekim stvarima, volim reći da je moj rad (riječima Gillesa Deleuzea) mucanje jezika – u doslovnom i prenesenom smislu.
Primjerice, prvi javni performans koji sam izveo 2016. zvao se Klanjanje. Klanjao sam se na koljenima i molio Oče naš ispred jedne trgovine Konzuma, sve dok me policija nije zaustavila. To je to – vjerujem da je stvar sasvim jasna. Performans Aplauz (2017.) sastojao se od pljeskanja pred Županijskim sudom u Sisku, sve dok mi ruke nisu posustale. Rad koji sam 2019. izveo također u Sisku sastojao se od naftom ispisanog transparenta na kojem je pisalo OVO JE NAŠ SVIJET. Opet, kratko i jasno. Na svojoj zadnjoj izložbi Das Unbehagen II (2020.), u Galeriji Prozori, izložio sam rentgen svog grla, manipuliran u 3D sliku. Grlo je mjesto gdje mi govor zapinje, on je srce traume, kako je to lijepo primijetila Irena Bekić u predgovoru. Izložio sam najdublji i najskriveniji dio svoje osobe svima na pogled. Stoga, ne bih rekao da u svojim radovima nešto konretno problematiziram. Ja samo govorim, mucajući, ali to je i dalje govor.
*Bojan Koštić, “OVO JE NAŠ SVIJET”, 2019.
*Bojan Koštić, “Das Unbehagen II”, 2020.
► Kažeš da svaki tvoj rad počinje u jeziku. Čini mi se da si u jezik najdirektnije ušao umjetničkom radionicom 2019. godine, na kojoj su sudjelovali članovi Udruge Roma Korak po korak, a čiji su rezultati predstavljeni izložbom Slovo po slovo. Na radionici ste fabricirali “potencijalno ostvarivu povijest jednog potpuno novog pisma”. O čemu je riječ?
Bojan Koštić: Slovo po slovo bila je ideja koja se pretvorila u još ljepšu priču. Nekoliko članova Ateliera Koprivnica, uključujući mene, održalo je umjetničke radionice s pripadnicima ranjivih i manjinskih skupina u sklopu projekta Umjetnost: polje komunikacije, uključivanja i povezivanja. Sretan sam što sam radionicu održao za troje romske djece s kojima je bilo prekrasno raditi. Inicijalna ideja bila je napraviti jednu eksperimentalnu radionicu na kojoj bismo izmislili pismo romskog (bajaškog) jezika, budući da ono ne postoji. Kao što su prve piktograme ljudi crtali iz svoje okoline, tako sam i ja uputio svoje sudionike da prvo nacrtaju stvari koje su obilježile njihovo djetinjstvo – razne osobe, događaje ili mjesta. Iz tih smo crteža zatim apstrahirali 18 piktograma, koji su bili baza za razvoj novog pisma. Budući da nisam htio da projekt završi radionicom, organizirao sam izložbu u siječnju ove godine i predstavio autore piktograma (Monika Horvat, Elvis Oršoš i Marina Dolenčić). Ja sam također predstavio jedan video rad i digitalizirano pismo. Izložba je pružila svojevrstan pregled povijesnog razvoja pisma – od crteža na papiru; video rada u kojem sudionici na bajaškom opisuju što su nacrtali i zašto; preko piktograma rađenih tušem i kistom, do lightboxa na kojem su bili isprintani vektorizirani oblici tih piktograma, kao mockup digitalizirane forme pisma prikazanog na svjetlu ekrana. Dakle, stvorili smo potpuno novo pismo čija je povijest nastanka trajala ukupno tri sata, koliko je trajala sama radionica. Produkcija izložbe trajala je otprilike tri tjedna, jer sam dizajnirao i izradio posebne panoe za svaki rad – za crteže uspravne, za piktograme nakošene panoe. Nekoliko sam dana postavljao rasvjetu i par dana sam izrađivao lightbox. Za tu sam se izložbu potrudio više nego i za koju dosad, zato sam jako ponosan na nju i na Moniku, Elvisa i Marinu.
*Bojan Koštić, “Slovo po slovo”, 2019. – 2020.
► Tvoje radove karakterizira prostorna i vremenska specifičnost, stoga pretpostavljam da rad kojim ćeš se predstaviti na splitskoj izložbi finalista još promišljaš. Možeš li nam dati neke naznake o smjeru ili konceptu?
Bojan Koštić: Imam plan za Split, ali budući da nisam još siguran hoću li moći napraviti jedan dio produkcije in situ, ne bih konkretno najavljivao što ću raditi, jer me strah da se ne izjalovi. Ali kad sam promišljao o tome, na pamet mi je pala jedna zgodna odrednica – poetska gerila. To ću raditi, ako uspijem. Ali da, kao i inače, nastojim reagirati na novi kontekst, pa ako sam u mogućnosti, radije napravim novi rad.
► Nedavno si izjavio da voliš fotografiju, ali da te živcira u zadnje vrijeme. Zašto?
Bojan Koštić: Od fotografije živim (barem pokušavam), pa me valjda zato živcira. Obožavam fotkati, da ne bude zabune, ali isto tako mislim da sam zasićen fotografijama (kao i većina nas) pa jednostavno više ne mogu uživati u gledanju fotografija kao što sam prije. Ima previše fotografija i fotografa, previše dobrih i previše loših. Ukratko, svega je previše, pa je valjda i meni previše.
Razgovarala: Petra Šarin / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku.
Zahvaljujemo Dinu Bićaniću i Bojanu Koštiću na ustupljenim vizualnim materijalima.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva 2020.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
