Dizajnerski kolektiv Oaza, prepoznatljiv na domaćoj kulturnoj sceni, proizašao je iz dugogodišnjih suradnji šest autorica – Nine Bačun, Ivane Borovnjak, Roberte Bratović, Tine Ivezić, Maje Kolar i Maše Poljanec. Njihova uloga u društveno angažiranim projektima kao što su Made In, Dizajnerice 1930-1980 ili Forum za budući muzej davno je prerasla onu dizajnerica i zahtijevala da postanu medijatorice, istraživačice, arhivistice i mentorice. U srži takvih projekata nalazi se želja za temeljitom i dugoročnom promjenom, uključivanjem lokalne zajednice, dokumentiranjem onoga što je dotada bilo nevidljivo ili nepoznato, stvaranjem novih platformi za razmjenu znanja, očuvanjem i davanjem novog pogleda na baštinu.
U svom specifičnom načinu rada, u kojem mijenjaju ustaljene (hijerarhijske) relacije, teže uspostavljanju trajnih odnosa kako s drugim dizajnerima, tako i s obrtnicima, umjetnicima, arhitektima, dramaturzima, glazbenicima…
O prošlim, sadašnjim i budućim projektima razgovarale smo jednog vrućeg ljetnog dana u Oazi, u prostoru koji je više od dizajnerskog studija, koji postaje mjestom susreta, okupljanja i kulturne razmjene.
*Oaza (slijeva nadesno: Tina Ivezić, Nina Bačun, Roberta Bratović, Maša Poljanec, Ivana Borovnjak, Maja Kolar) / foto: Karla Jurić
► Kako je nastala Oaza?
Oaza: Oaza se formirala organski, kroz rad na zajedničkim projektima, suradnje i preklapanja u interesima i promišljanjima. Rad u većim ili manjim timovima je započeo već za vrijeme studiranja na Studiju dizajna, pa se okupljanje u istom prostoru dogodilo spontano. Oaza je u početku označavala zajedničko mjesto za rad i razmjenu. Postupno je krenuo kontinuirani rad na zajedničkim samoiniciranim i naručenim projektima, a time i njihova komunikacija pod zajedničkim nazivnikom. S obzirom na senzibilitet prema projektima u kulturi najlogičniji korak bio je formiranje umjetničke organizacije 2014. godine. Različitim znanjima iz područja dizajna, stečenima kroz samostalni rad i edukaciju na fakultetima: švedskom Konstfacku, nizozemskom Eindhovenu i engleskom Saint Martin’su, sve smo doprinijele formiranju Oaze gdje danas radimo projekte iz područja vizualnih komunikacija, produkt dizajna, postave izložbi, dizajn interijera i svoje samo-inicirane projekte koji uključuju istraživanja, izdavaštvo i edukaciju.
► S obzirom da djelujete u kolektivu, kako individualni projekti jedne ili dviju članica djeluju na teme i projekte kolektiva? Kako funkcionira podjela poslova?
Oaza: Kako nam je od početka svojstven timski rad, tako se i dizajnerski kolektiv kao format nametnuo sam od sebe. Možda je neobično da nas je šest i da smo organizirane horizontalno, što nas razlikuje od uobičajenog okruženja dizajn studija ili agencije. Za različita područja unutar projekata radimo sa stručnim suradnicima izvana, a neki od njih s nama dijele i prostor, ali su autonomni. Unatoč nekim prognozama da ćemo se kroz takav vid samoorganizacije teško održati, do sada smo dokazale suprotno.
Rad u kolektivu nas je na neki način definirao i još uvijek snažno utječe na dinamiku rada. Odluke tko će s kim raditi na pojedinim projektima ovise uglavnom o vještinama, afinitetima i vremenu kojim raspolažemo. Kako su projekti i klijenti različiti, modeli rada se prilagođavaju potrebama svakog projekta. Ljudi su nas skloni angažirati upravo zbog toga što imamo specifičan pristup. Uvijek zajedno s naručiteljima oblikujemo zadatak kroz zajedničku komunikaciju, pa i oni sami postaju dio tima. Zvuči logično, ali u praksi je ta komunikacija između dizajnera i naručitelja često reducirana na minimum.
Novi oblici rada zanimljivi su nam i kao tema. Eksperimentiramo s tom idejom kroz rad u kolektivu, kroz odabir suradnika, radnih metoda, medija i materijala. Vjerujemo da je došlo je do zasićenja ustaljenim oblicima rada. Također, uloga dizajnera se znatno promijenila, barem u odnosu na onu definiranu modernizmom.
► Čini mi se kao lajtmotiv u vašim projektima (npr. Projekt Ilica, MADE IN) izjava da je budućnost dizajna u održivim sistemima, a ne u pojedinačnim proizvodima. Koji je vaš dojam, nakon rada na više takvih društveno angažiranih projekata koji uključuju zajednicu, koliko je to održivo?
Oaza: Istina, takvi su nam projekti u fokusu jer smatramo da bi takav rad trebao biti temelj odgovornog društvenog djelovanja.
Proces rada na projektima koji uključuju razvoj sistema je dugotrajan, zahtjeva kontinuirani angažman i postupno se dolazi do stvarnih utjecaja, pogotovo u onim projektima koji uključuju rad sa zajednicom. Primjerice projekt MADE IN, koji se bavi uspostavljanjem modela samoodrživog razvoja lokalne zajednice, kroz suradnje dizajnera i obrtnika, traje od 2013. godine. U takvim projektima, najprije treba izgraditi povjerenje zajednice kroz akcije i aktivnosti koje uključuju direktnu komunikaciju s predstavnicima zajednice, uključivanjem novih suradnika, širenjem mreže kroz izložbe, predavanja, radionice, rezidencijalne programe i sl.
Ovakav model rada zahtjeva promjenu paradigme i drugačiji je od “klasičnog dizajn procesa” koji uvjetuje da se stvar isporuči brže. Naši samoinicirani projekti često traju i po nekoliko godina, što nam dozvoljava promišljati široko i slobodno. Takvi su Design Tourism, Dizajnerice, Oaza publishing…
*MADE IN
► Koliko ste zadovoljne tijekom takvih procesa; što su najjače, a što najslabije karike?
Oaza: Prestale smo rezultate vrednovati na klasičan način. Bitni su i mali pomaci u dužem vremenskom periodu koji često vode do dobrih rezultata. Stvari se grade od dolje prema gore, pa tek onda obrnuto. Trenutno na projektu MADE IN dovršavamo radionice suradnje studenata dizajna sa zagrebačkim obrtnicima. Finese u komunikaciji, potrebne da bi se takva suradnja ostvarila, nemoguće je opisati u izvještaju Europi, a upravo one imaju stvaran utjecaj na živote ljudi.
Problem nastaje kada šira (i dosljedna) primjena rezultata tih procesa nije moguća zbog neefikasnosti lokalne samouprave, odnosno instanci koje su u stvarnoj poziciji da donose odluke. Ta spoznaja da je utjecaj moguć tek do jedne granice često dovodi do nezadovoljstva, pogotovo kad angažman osim dizajnerskog pokriva i uloge inicijatora, organizatora, koordinatora, medijatora, promotora i slično. Nekad smo u poziciji da provodimo i organiziramo projekte kojima nedostaje potrebna sustavna podrška za implementaciju, stoga često ostaju na razini ilustracije ili ukazivanja na moguće strategije i akcije koje bi dovele do pozitivnih promjena.
► Na koji bi se način moglo više zainteresirati državne/lokalne institucije i investitore u podržavanje takvih projekata? Jeste li se u ovom novom, širem formatu međunarodnog projekta MADE IN više posvetile tim temama? Postoji li mogućnost za trajnijim odnosima/suradnjom između dizajnera i obrtnika?
Oaza: Projekt je fokusiran na formiranje platforme koja je svojevrsni arhiv obrta u regiji, koja facilitira suradnje dizajnera i obrtnika, i produbljuje diskurs o održivim modelima suradnje dizajna i obrtništva. Provodi se u suradnji s još 5 partnera iz regije (MUO, MAO, Werkraum Bregenzerwald, Nova Iskra i Mikser). Trenutno stvaramo bazu kroz realiziranje radionica i rezidencijalnih boravaka, u kojima je naglasak na kolaboraciji, edukaciji i metodama rada. Rezultati će se manifestirati kroz izložbu i knjigu za širu publiku. Uključeni strani partneri su zainteresirani za nastavak i razvoj projekta, vidjet ćemo koliko će za isto biti zainteresirani potencijalni lokalni partneri, a onda i lokalne institucije. Naša ideja je da platforma nastavi s radom i da svi potencijalni novi sudionici kreiraju nove sadržaje i suradnje kroz korištenje njezinih resursa i nakon predviđenog dvogodišnjeg perioda koji je financiran sredstvima EU.
*MADE IN – ILIČKI NAKIT, kolekcija ručno rađenog iličkog nakita u suradnji sa zlatarskim obrtom Bashota, Ilica 37, 2018. Koncept iličkog nakita temeljen je na odnosima vrijednosti zlata i srebra, tako svaki komad iz kolekcije svojim oblikovanjem jasno prikazuje trenutni odnos 1 : 10.
► Jedan od ciljeva seminara kao diskurzivnog dijela projekta MADE IN bio je pronaći odgovore na pitanja koja se tiču suvremenog dizajna i obrta, primjerice: Treba li obrtu dizajn i obrnuto? Postoje li novi modeli razmjene znanja između obrtnika i dizajnera? Koje su nove metode, ishodi i distribucija obrtničkih radova? Što dizajneri mogu naučiti iz obrtničke tradicije? Kako sagledati obrt izvan konteksta baštine i nacionalnog identiteta? Koji su obrti aktualni u odnosu na suvremeni način života i svakodnevne navike? Postoji li “digitalni obrt”? Postoje li modeli održivosti za tradicionalne obrte izvan turističkih i suvenirskih predmeta?… Smatrate li da su projekt i održani seminari dali odgovore na barem neka od tih pitanja?
Oaza: Ne zavaravamo se da smo kroz dvodnevnu konferenciju u stanju ponuditi odgovore, ali možemo potaknuti dijalog na temu. Radi se o kompleksnim i djelomično retoričkim pitanjima, koja funkcioniraju ovisno o kulturološkim, sociološkim, ekonomskim, političkim uvjetima – u kontekstu svake zemlje drugačije. Dakle, ona su služila kao poticaj za otvaranje rasprave na temu, sa stručnjacima različitih specijalnosti: medijatora i moderatora suradnji obrtnika i dizajnera, dizajnera, obrtnika i muzejskih kustosa.
Zato kroz MADE IN pokušavamo etablirati održive modele suradnje dizajnera i obrtnika koji rezultiraju progresivnim idejama i zapravo posredno nude odgovore kroz praksu. Rezultati će premijerno biti predstavljeni javnosti unutar već spomenute izložbe sljedeće godine, na prvoj od 4 europske lokacije u Zagrebu, u Muzeju za umjetnost i obrt.
*MADE IN – letak za seminar / foto: Karla Jurić
*MADE IN – seminar u zagrebačkom kinu Europa / foto: Miran Hrčadinac
► Etički dizajn, održivost, fair trade i slične inicijative sve se više javljaju na globalnoj sceni i u određenoj mjeri se suprotstavljaju kapitalističkim počelima proizvodnje i konzumerizma. Postaju li u tim okolnostima dizajn i proizvodnja svojevrsni politički čin? Koliko ste vi kao dizajnerice spremne biti politične u svom djelovanju?
Oaza: Bilo koji oblik javnog djelovanja uključuje stav, nemoguće je biti apolitičan. Mi smo politične u svom djelovanju – kroz način na koji radimo, i pažljivo biramo, a nekad i same pokrećemo projekte u skladu s nama prihvatljivim uvjerenjima i idealima.
► Primjećujete li interes samih potrošača za takvim sadržajima i onime što iz njih proizlazi? I same ste kao dizajnerice osmislile nekoliko proizvoda inspiriranih tradicijskom baštinom – čini li vam se da postoji komercijalno tržište za konkretne proizvode koji nastaju?
Oaza: Unutar trenutnog prevladavajućeg narativa o mogućem katastrofičnom ishodu po čovječanstvo u bliskoj budućnosti, ljudi postaju svjesniji svojeg utjecaja, bitno im je što kupuju, konzumiraju, kakav je njihov odnos prema potrošnji. U tim smislu čini se da raste interes publike za projekte koji uključuju lokalne resurse, obrtnike, dizajnere, koji stvaraju ne samo proizvode nego usluge i scenarije koji su održivi u kontekstu tih lokalnih zajednica. Uloga dizajnera nije samo u proizvodnji kvalitetnih proizvoda nego i u odgovornosti da dizajnira nove procese.
Cijela kolekcija Oazinih proizvoda unutar projekta S ruke na ruku bavi se reinterpretacijama tradicijskih znanja i vještina. Nastali radovi rezultat su strategije korištenja povijesnih i kulturno-socioloških resursa u razvoju proizvoda unutar lokalnog konteksta. Posredna kvaliteta ovakvog pristupa reflektira se u aktiviranju i prezervaciji zaboravljenih zanimanja, razmjeni znanja između dizajnera i obrtnika, te uspostavi zajedničkog diskursa. Inicijative poput ove otvaraju prostor za edukaciju sljedećih generacija.
Ako govorimo o komercijalizaciji proizvoda kao što je primjerice ruksak Rogoz, tu smo se našle u neobičnoj poziciji. Ruksak je u potpunosti proizveden i ručno izrađen u Hrvatskoj i zbog toga mu se količinom ne smanjuje proizvodna cijena, što ga čini nekonkurentnim na lokalnom tržištu. Upravo u tome leži paradoks – ako želiš poticati lokalnu proizvodnju, ne možeš biti tržišno konkurentan. Zato je interes za naše proizvode često veći na inozemnom tržištu. Upiti nam stižu iz Danske, Nizozemske, Španjolske…
S druge strane, investitori u Hrvatskoj uglavnom ne vide mogućnost zarade u sektoru maloserijske manufakturne proizvodnje, jer je najčešće riječ o dugoročnom ulaganju koje zahtjeva dodatni razvoj proizvoda kroz obuku radnika, unapređenje vlastite proizvodnje, uvođenje novih tehnologija, i sl. Sukladno tome, bez ozbiljnijih investicija, proizvođače nije lako uvjeriti na uvođenje novih materijala, prijelaz na novu tehnologiju proizvodnje kao ni modifikaciju postojećih alata za proizvodnju određenih segmenata proizvoda.
*Rogoz / foto: Mare Milin
*Sijelo, izložba u Galeriji Bernardo Bernardi, Zagreb, 2015., dio kolekcije “S ruke na ruku” / foto: Domagoj Kunić
► U raznim društveno angažiranim projektima djelujete u različitim ulogama – istraživačice, arhivistice, kustosice… U projektu Paradoks fikcije bile ste u ulozi mentorica. O kakvom se projektu radi i kako pristupate toj ulozi?
Oaza: Radi se o temi neformalnog obrazovanja i potrebi za alternativnim načinima proizvodnje znanja, koji su dopuna, a ponekad i reakcija na zatvorene institucionalne programe. Na fakultetima, bez dovoljno vremena koje bi mogli posvetiti novim metodama ili radu u interdisciplinarnim timovima, program uglavnom nije fokusiran na drugačije pristupe i eksperimente. Ovakve radionice služe i polaznicima i nama za propitivanje postojećeg stanja i širenje perspektiva i znanja.
Kao mentorice osmislile smo i provele nekoliko edukativnih programa, najčešće u formi višednevnih ili višemjesečnih radionica. Dobar je primjer uspješna suradnja s udrugom Metamedij iz Pule, koja u svoje projekte aktivno uključuje lokalnu zajednicu. U njihovoj produkciji realizirana su tri radionice: Digitalna manufaktura bavila se reinterpretacijom lokalne proizvodnje i materijalne baštine kroz upotrebu novih tehnologija, s održana je u partnerstvu s Etnografskim muzejom Istre u Pazinu. Paradoks fikcije – Bilješke industrijskih mjesta proizvodnje usmjerio se na interdisciplinarne timove polaznika (dizajneri, etnolozi, antropolozi i komparatisti) koji su metodom dizajnerskog istraživanja mikrokultura mjesta industrijske proizvodnje u Istri (brodogradnja Uljanik, rudnička radnička kultura Raša) kreirali fiktivne tekstualne, vizualne i/ili fizičke narative s ciljem poticanja dijaloga o detektiranim zanimljivostima i njihovim širim društvenim implikacijama. Radionica se odvijala u suradnji s ko-mentorom Ognjenom Rađenom (Udruga Zvona i Nari). Na trećoj radionici Digitalni vokabular polaznici su bili srednjoškolci koji su kritički promišljali nastanak i konzumaciju medijskog sadržaja te oblikovali sustav elemenata zajedničkog digitalnog jezika, a pod vodstvom ko-mentora Damira Prizmića iz udruge RADIONA testirali su kulturološki značaj upotrebe novih tehnologija u svakodnevnoj komunikaciji.
U projektu Forum za budući muzej provedeno je nekoliko radionica: u Zagrebu s Klubom mladih MSU, u okviru Međunarodnog festivala dizajna Dan D sa studentima dizajna, sa studentima i srednjoškolcima u Kunsthausu u Grazu i Muzeju suvremene umjetnosti KUMU u Tallinnu, a sve u okviru međunarodnog projekta Museum as a Toolbox s ciljem razvijanja novih alata i strategija komunikacije institucija muzeja suvremene umjestnosti sa mladima u dobi od 15 do 25 godina. Rezultat je i online Forum for future museum digitalni arhiv.
S Drugim morem iz Rijeke surađivale smo na dvije radionice: Freiraum na temu slobode u javnom prostoru, u ko-autorstvu s dizajnerom Leom Kirinčićem, kao dio međunarodnog projekta Luxflux u tandemu s luksemburškim partnerima i Goethe-Institutom. Druga je radionica bila nazvana Na licu mjesta u budućnosti, a odvijala se s ciljem vizualnog i zvučnog istraživanja te popratnog arhiviranja urbanog okoliša i različitih prostora u Rijeci, u suradnji s glazbenim producentom i DJ-em Nikolom Kosom i dramaturginjom Vedranom Klepicom.
S udrugom BLOK radile smo na jednokratnom pilot projektu Pro(iz)vedi mladost u kulturi, koji je potaknut podzastupljenošću ili potpunim izostankom likovne kulture u kurikulumu srednjoškolskog obrazovanja. Sa srednjoškolcima zagrebačke Islamske gimnazije dr. Ahmeda Smajlovića tijekom dva mjeseca realizirala se umjetnička knjiga Asanaginica 2.0.
S Arheološkim muzejom u Zagrebu u okviru Europskog socijalnog fonda provele smo program radionica za mlade nezaposlene osobe strukovnih zanimanja pod nazivom Artefakt+Dizajn=Prototip. Višemjesečni program se temeljio na korištenju dizajna kao sredstva za inovativno promišljanje arheologije, odnosno korištenju arheoloških artefakata kao inspiracije za dizajn proizvoda.
*”Artefakt+Dizajn=Prototip” / foto: Karla Jurić
*”Asanaginica 2.0″ / foto: Vanja Babić
*”Pro(iz)vedi mladost u kulturi”, ilustracije: Ana Kovačić / foto: Vanja Babić
*Projekt “Forum za budući muzej”
*Barbara Radelja, rad pod nazivom “Istrian Štrigon”, 2016.; suvremena interpretacija zaštite od uroka, nastao kao jedan od rezultata radionice održane u partnerstvu s udrugom Metamedij / foto: Barbara Radelja
► U širokom spektru uloga koje pokrivate je i ona istraživačica. Formirale ste i Arhiv ženskih dizajnerica. Odakle interes za tu temu i što se trenutno događa s projektom?
Oaza: Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija, utjecaji je samoinicirani, višegodišnji projekt koji uključuje prikupljanje i istraživanje građe, pokretanje i dizajn digitalnog online arhiva, stvaranje i oblikovanje izložbe s pregledom autorica i njihovog djelovanja u tom periodu, uz niz javnih panela i razgovora te stručnih predavanja u sklopu europskih mreža koje se bave mapiranjem sličnog sadržaja. Projekt je, kao i spomenuta arhiva, otvoren te se nastavlja ovisno o dodatnim kontribucijama istraživača i zainteresirane javnosti.
Dizajnersko istraživanje kao metoda predstavlja zajednički interes članica Oaze, a ono je baš kao i entuzijazam inherentno ovom projektu. Tema o ženama dizajnericama kreće još od maturalnog rada Žene na Bauhausu, kroz seminare na fakultetu, a onda i kroz rad u ženskom kolektivu. Primjerice, u vrijeme studiranja na studiju dizajna nije bilo profesorica iz predmeta projektiranje, i tada nismo poznavale niti jednu profesionalno aktivnu dizajnericu stariju od 40 godina, a žene generalno nisu bile zastupljene u povijesti dizajna koju smo učile. Trebalo je istražiti zašto je tako, koja je bila njihova uloga, zašto nisu zabilježene. Počele smo istraživati prvenstveno zato da sebi razjasnimo i provodile smo istragu kao praktičarke dizajna.
Recepcija projekta nas je ugodno iznenadila, pogotovo s obzirom da je započet iz osobne znatiželje, a tijekom provedbe istraživanja stekle smo i nove prijateljice, starije kolegice. Neke od dizajnerica koje predstavljamo unutar arhiva pomogle su nam u prikupljanju i selektiranju građe, priključile su se otvorenjima i javnim razgovorima te su bile podrška tijekom projekta, a ujedno i ponosne na njega. I dalje ostajemo u kontaktu, sada kao dio široke međugeneracijske mreže dizajnerica.
Slični projekti pokrenuti su i unutar regionalnog konteksta, potaknuti pričom iz Oaze, te tako saznajemo za sve veći broj lokalnih akterica i zbog toga nam je iznimno drago. Arhiv će se u budućnosti spojiti sa planiranim Arhivom dizajna HDD-a te će se tamo nastaviti razvijati i nadograđivati. Projekt je uključen i u europsku mrežu MoMoWo za sabiranje ženske produkcije u domeni dizajna i arhitekture, tako da su rezultati sada prisutni i na široj europskoj sceni.
Informacije o autoricama su se priključile u službenu povijest dizajna, navodno i u skripte na fakultetu, njihovi radovi u kolekcije i izložbe muzeja pa prezentiraju dizajnerice na način na koji to zaslužuju, a zastupljene su i u publikacijama drugih autora… Neki predmeti su ušli u arhivsku građu. Mislimo da je to najveći uspjeh projekta. Naravno, pozitivno je bilo i što je pokrenut niz diskusija, a na panelima je otvoreno više širih tema: tko i kako piše povijest dizajna, kako arhivirati dizajn, što je s muzejem dizajna u Hrvatskoj itd. Projekt je dobio i nagradu za najbolji rad u kategoriji koncept/ inicijativa/ kritički dizajn na Izložbi hrvatskog dizajna 1516., održanoj 2016. godine.
*Dizajnerice 1930-1980: Kontekst, produkcija, utjecaji, 2015.
► U zadnje ste vrijeme prilično aktivne na području publikacija – Oaza&Sons, artists’ books… Kako je došlo do tih publikacija i umjetničkih suradnji?
Oaza: Jedan od važnijih aspekta našeg svakodnevnog djelovanja je dizajn publikacija, kataloga i knjiga. Tijekom godina u Oazi je nastao veliki broj knjiga za naručitelje (BLOK, Organ Vida, Centar za mirovne studije, Kamizdat, Akademija dramske umjetnosti u Zagrebu, Sveučilište u Zagrebu, Arheološki muzej u Zagrebu, Arheološki muzej u Istri, Institut za arheologiju u Zagrebu, SKUD Ivan Goran Kovačić, EPK u Rijeci…), a počele smo se baviti i izradom knjiga za vlastite projekte. Oazino izdavaštvo pokrenuto je tiskanjem publikacije Projekt Ilica / Vol. 1 Registar nositelja znanja 2016. godine. Ove godine u planu je i nastavak tada započetog istraživanja u formi publikacije za projekt MADE IN. Naša izdavačka aktivnost okuplja nekoliko edicija. OBook predstavlja tiskana izdanja vlastitih samoiniciranih projekata, kao i nastojanje za predstavljanjem projekata iz domene teorije dizajna i umjetnosti. Edicije pod nazivom aBook su knjige umjetnika, koje nastaju u suradnji s kustosom i urednikom Klaudiom Štefančićem i umjetnicima. Do sada su ostvarene suradnje sa Hanom Miletić, Tinom Gverović, Norom Turato, Michaelom Karglom i Ninom Kurtelom. aBook nam otvara prostor za redefiniciju klasične forme knjige. Oaza&Sons su ilustrirane umjetničke knjige za djecu nastale u suradnji s umjetnicama, književnicama i ilustratoricama. Cilj našeg izdavaštva je intenzivnije povezati različita kulturna područja: suvremenu umjetničku i dizajnersku teoriju i praksu, grafički dizajn i izdavaštvo, zauzimajući pritom kritičku perspektivu i otvarajući mogućnosti za interdisciplinarni pristup radu te uspostavljanje veza između disciplina u kulturi i socijalno-političkih i drugih pitanja.
U prostoru Oaze održavamo promocije knjiga Oazinog izdavaštva. Najčešće se radi o neformalnom druženju, često popraćenom performansom ili jednodnevnom izložbom. Ideja je da se u bliskoj budućnosti aktivira “Salon Oaza”, kao mjesto susreta.
*oBook Projekt Ilica / Vol. 1 Registar nositelja znanja, 2016. / foto: Vanja Babić
*aBook – knjiga Nore Turato, 2019. / foto: Karla Jurić
*aBook – knjige Tine Gverović, 2017. (lijevo) i Hane Miletić, 2018. (desno)
*oBook “Gen” Juana Echeverryja / foto: Karla Jurić
*Oaza&Sons – knjiga “Pisma na kraju šume”, 2018. / foto: Karla Jurić
*Fotoknjiga “Grad” Borka Vukosava, izdavač Organ Vida, 2018.
*Katalog izložbe “Staged Salvations” (kustos: Lovro Japundžić), održane u Aarhusu (Danska) 2019., u suradnji s Organom Vida kao dio platforme PARALLEL / foto: Karla Jurić
► Postoji li još neki aspekt vašeg djelovanja koji ne smijemo zanemariti?
Oaza: Naručeni radovi, a posebno izložbe. Većinom javno pričamo o našim samoiniciranim projektima, ali zapravo dio našeg radnog vremena je i rad za naručitelje, za kulturnu scenu, NGO, institucije, kazališta i muzeje. Radimo koncepcije i postave izložbi, koje uz prostorne elemente uključuju i vizualnu komunikaciju. Istaknule bi putujuću izložbu In a Nutshell – Croatian Contemporary Design koja je obilježila početak našeg zajedničkog rada davne 2010. godine, a nastala je u koautorstvu s Androm Giuniom. Njen postav se trasformira iz transportne kutije u postament, a sustav se prilagođava bilo kojem prostoru. Od novijih, tu je postav za Zgraf 12 ULUPUH-a u Laubi, dinamični krajolik pod promjenjivim svjetlom, a projekt je proglašen njihovim najboljim projektom za 2018. godinu. Izložbom Vrijeme Giganata u Muzeju grada Zagreba kroz neobično oblikovanje studije slučaja i fragmente rekonstruirale smo industrijsko naslijeđe. U dobru i zlu / Vjenčana odjeća od 1870. do 1970. slojeviti je prikaz povijesti mode i običaja, a izložba Šezdesete u Hrvatskoj: Mit ili stvarnost u koautorstvu s Nikolom Radeljkovićem iz Numen/ForUse pokušala je prikazati složenu mrežu informacija kroz paralelnu usporedbu A i B eksponata. Obje ove izložbe održane su u Muzeju za umjetnost i obrt. Niz godina surađujemo i s Međunarodnim festivalom za fotografiju Organ Vida, kustoskim kolektivom BLOK, Galerijom Galženica, Društvom arhitekata Zagreb, Hrvatskim dizajnerskim društvom… Posebno smo ponosne na višegodišnju suradnju s BLOK-om, s kojima smo nedavno osvojile međunarodnu nagradu The Hans and Lea Grundig Prize za projekt Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja.
*Postav izložbe Zgraf 12, Lauba, Zagreb, 2018.
*Postav izložbe “Šezdesete u Hrvatskoj”, MUO, Zagreb, 2018.
*Postav izložbe festivala Organ Vida, Francuski paviljon u Zagrebu, 2016. / foto: Borko Vukosav
*Postav izložbe “Problem umjetnosti kolektiva – slučaj Zemlja”, BAZA, Zagreb, 2017. / foto: Srđan Kovačević
► Za kraj – budući projekti?
Oaza: Ostatak godine je u znaku promocije spomenute MADE IN platforme i Oazinog izdavaštva, koje ćemo pokušati čim više javno promovirati i proširiti na međunarodnu publiku.
Ima i otvorenih projekata koji traju ili upravo kreću, kao što je rezidencijalni boravak u Aarhusu i publikacija posvećena tome, zatim projekt s Hrvatskih nacionalnim kazalištem u Zagrebu – vizualni identitet HNK za novu sezonu, vizualni identitet za Sajam knjiga u Istri s Mauricijem Ferlinom, suradnja na projektu Centar oblikovanja svakodnevice (COS) na postavu izložbi Dizajn u gradu, te novi edukativni programi u suradnji s udrugom Metamedij u Puli…
U daljoj budućnosti želja nam je i otvoriti knjižaru s izlogom na ulicu. To je za sada samo san, kao i da u sklopu MADE IN projekta otvorimo showroom sa svim nastalim proizvodima.
*Prostor Oaze u Ilici 132
Zahvaljujemo Oazi na ustupljenim vizualnim materijalima.
O radu kolektiva Oaza možete doznati i na službenoj web stranici www.o-a-z-a.com.
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
