Vizkultura je prošli tjedan proslavila 7. rođendan!
Povodom ovog jubilarca, a umjesto čestitke, pozvali smo naše suradnice i suradnike da zarone u bogatu sedmogodišnju arhivu Vizkulturinog sadržaja i sastave svoj izbor od sedam objava! Prevelikih pravila za njihovu selekciju nije bilo pa je sedam linkova koje su izabrali mogao biti neki best-of ili osobni preview dragog im, zaboravljenog ili ponovno nađenog sadržaja iz svih rubrika, kategorija i vrsta naših objava. Cilj ove mini akcije bio je da povodom našeg rođendana, ali i ovih #stayhome karantenskih dana, idealnih za pretragu i čitanje, pronađemo teme, intervjue i objave koje će naše čitatelje podsjetiti na opsežnu arhivu portala publiciranu u razdoblju od travnja 2013. do danas. I vas pozivamo da se bacite na istraživanje i pronađete neki intervju, članak, plakat ili projekt za koji niste imali pojma da se dogodio!
Što je iz Vizkulturine arhive izabrala naša izvršna urednica Jelena Pašić, čije tekstove za Vizkulturu možete pretražiti ovdje, pogledajte u nastavku!
I tako je Vizkultura stigla do svog sedmog rođendana. U godini kada se mnogo toga činilo mogućim, uz (uvijek) nedovoljnu financijsku podlogu ali uz puno golog i iskrenog entuzijazma, pokrenuli su ju prijatelji i prijatelji prijatelja. Sedam godina kasnije, budućnost Vizkulture, kao i mnogih projekata, inicijativa i organizacija koje djeluju u kulturi, gotovo je konstantno neizvjesna, ali mjesto koje Vizkultura ispunjava (i dalje, entuzijastično i tvrdoglavo) sasvim je sigurno prilično čvrsto i opipljivo. Gotovo polovicu toga vremena, posljednje tri godine, Vizkulturin sadržaj moja je svakodnevica, pa je izbor tim više bilo teško složiti. Kada ste svakodnevno uronjeni u nešto, teško je napraviti odmak, a još teže izbor. Ovo je samo jedan od mogućih, uglavnom vrlo intiman, sastavljen od riječi, slika i misli koje su, kako bi rekao Željko Jerman, “ostavile trag”. Browsajući po Vizkulturinoj arhivi, spomenula sam Ivanu i Maji kako jedva čekam 15. rođendan, pa da u odabir mogu uvrstiti makar polovicu onoga što bih htjela. Nadajmo se da ćemo ga dočekati.
► Nives Milješić: I kad ti kažu da ne možeš, uvijek možeš
Ova nježna i iskrena fotoserija o fragilnosti života i snazi duha podsjeća na činjenicu da ne možemo utjecati na protočnost vremena, ali možemo na način na koji se odnosimo prema vremenskoj rijeci, na koji stvaramo i zadržavamo sjećanja. U konačnici, to i jest ono što čini život, i nas same. Na mnogo razina ove su fotografije posredno obilježile i mene, produbile neke odnose, i donijele gomilu novih uspomena.
► Petra Tomljanović: Mjesto na kojem umiru flaneuri
Tekst o singapurskom flanerizmu, dodiru s nepoznatim, lutanju i gubljenju: “Gradovi su tu za ljude (ponekad su oni ljudi) da se s njima smijemo, s njima plačemo, na njih se ljutimo.”
Mnogih važnih tema o arhitekturi i prostoru, o rodu i radu, dotaknuli se se Ana Dana Beroš i Frano Petar Zovko u dvodijelnom razgovoru. Prvi dio intervjua nalazi se ovdje, a nastavak je uslijedio ovdje.
Malo je toga što me može “izuti iz cipela” kao što to može stvarno fantastičan tekst. Barbarini tekstovi čine upravo to, a ovaj intervju s južnoafričkim fotografom u neobičnoj, hibridnoj formi pritom nudi jedan mogući odgovor na pitanje o tome koji su (i koji bi mogli biti) dosezi fotografskog medija.
► Sven Sorić: Giacometti u tami nejasnog koncepta
Svenov sjajan tekst dotiče se važnog pitanja o ulozi muzeja u stvaranju doživljaja, ali i znanja.
Teško je na ovome mjestu sažeti svu kompleksnost Davorovog rada, u kojem se isprepliću razmišljanja o odgovornosti fotografije, o pozicijama autora i subjekata, o društvu, o stvaranju “slika” i njihovog značenja, i u kojem se pritom izvrće opasan pojam “moći”, toliko svojstven ovom mediju. Kako o radu Aura: F37 piše Branimira Lazarin, “Konjikušićeve fotografije ‘operativnih slika’ zapravo su ‘zvučne osobnosti’. Dinamike tijela koje zapravo jesu glas putnika (a on je sretno prešao šengensku granicu), prerastaju ‘igru moći’ s nadzirateljskim elitama u viši oblik vaše odgovornosti, u trajan oblik vaše pažnje.”
► Plakatiranje – Marko Tadić: Odrast / Degrowth
Protekli mjeseci pokazali su kako bi život mogao izgledati kada bi svijet malo “usporio”. Teorija odrasta možda se donedavno doimala kao optimistična utopija, ali poučeni iskustvom globalne bitke s jednim virusom, sada znamo da ne trebamo slijepo vjerovati u kapitalističke doktrine, koje se – za razliku od drugih mogućih društvenih i ekonomskih instrumenata – ionako konstantno pokazuju nedoraslim bilo kakvim krizama. Markov plakat stoga je dobar zaključak i polazište za promišljanje o “novim oblicima življenja, proizvodnje i potrošnje”.
