Tema međuodnosa prirode, čovjeka i tehnologije jedna je od žarišnih preokupacija suvremenog svijeta, a svoju važnost i aktualnost potvrđuje i u polju umjetnosti. U pulskoj Galeriji HUIU, kojom upravlja Hrvatsko udruženje interdisciplinarnih umjetnika Pula, tako je nedavno pokrenut izložbeni ciklus pod nazivom Homo Faber, čiji će fokus biti upravo na ovoj temi. Na prvoj u nizu izložbi svoj rad predstavlja umjetnica Margareta Lekić. Više o izložbi pod nazivom Human-Animal, koja se može pogledati do 30. travnja, doznajte iz teksta kustosica Ane Žarković i Katerine Jovanović koji donosimo u nastavku!
Koliko ste se puta našli u stanju žudnje za prirodom? Trebala vam je, željeli ste ju udahnuti, osjetiti, pročistiti se. Nakon takvih misli vjerojatno ste izašli van, organizirali vikend u prirodi ili ste pošli na pecanje. Sve to ne biste mogli obaviti, ili barem ne tako brzo, da niste imali automobil, vezu s internetom gdje ste mogli provjeriti raspoloživost i odabir najboljeg mogućeg mjesta ili puta do njega. Bez štapa za pecanje također bi bilo teško.
U serijalu izložbi pod naslovom HOMO FABER problemski postavljamo u fokus čovjeka koji gradi oruđe, odnosno tehniku, kako bi gospodario prirodom u vlastitu korist. Ovaj koncept tehnologiju ne vidi kao dobru ili lošu. Ona je za nas neutralna, a samo ju ljudsko korištenje može učiniti prihvatljivom ili ne prihvatljivom, dobrom ili lošom.
HOMO FABER prvi će se puta utjeloviti u instalaciji umjetnice Margarete Lekić pod nazivom Human-Animal,a koju vidimo kao simbol nepovratnog tehnološkog napretka i međusobne uvjetovanosti prirode i tehnologije koja prožima svaki aspekt suvremenog života. Razbijajući kodove upisane u Lekićkin umjetnički diskurs, potaknuti smo na promišljanje o bivstvovanju u svijetu kojim otvoreno dominira suvremena tehnologija, dok istovremeno jasno uočavamo nerazdvojivost čovjeka kao bića prirode i prirode nužnog i neosporivog tehnološkog progresa. U procesu evolucije ljudski je rod krenuo od homo sapiensa da bi se na kraju pokazao kao techno sapiens ostavljajući civilizaciju u osjećaju ontološkog gubitka čovječnosti, poput metamorfa koji je jednostavan u svojoj pojavnosti i metafizičan u svojoj biti. Rad je sveden na motiv glave antropomorfne životinje dok oči (jedini pokretni dio skulpture) uvode promatrača u svijet žudnje, želje, nedostižnosti pa i patnje. Strogo postavljen u sredini prostorije u dramatičnosti slabog osvjetljenja, ovaj čovjek-životinja usmjerava svoj pogled prema zidu, prema svojoj jedinoj realnosti – video projekciji s bogatim motivom šume. Tim činom umjetnica, u pokušaju oponašanja stvarne prirode, stvara drugu stvarnost, onu “umjetnu”, dovodeći metamorfa u sukob sa samim sobom. Ova situacija proizvod je dualnosti digitalne slike koja je po svom karakteru apstraktna algoritamska informacija dobivena iz analognog (fizičkog) svijeta.
Video projekcija istovremeno utjelovljuje banalnost pokretne slike koja proizlazi iz virtualne stvarnosti proizvedene elektroničkim uređajem, dok se apsurdnost metamorfove situacije očitava u prirodi za kojom žudi, a koja je zapravo proizvod nežive prirode u koju je nemoguće fizički ući. Drugim riječima, umjetno stvoreno biće žudi za prirodom koja je samo projekcija prirode i nije ju moguće fizički konzumirati. Ta dvostruka negacija koju umjetnica uspostavlja indirektno nas informira o sadašnjosti trenutka koji je ujedno i eklatantan primjer pozitivnog tehnološkog napretka.
Tako postavljen problem dovodi do zaključka kako je robotski metamorf puno bliži čovjeku nego što bi se to dalo naslutiti. Naime, ovo je hibridno biće animirano elektroničkim mehanizmom koji ga pokreće baš kao što su ljudi uvjetovani svojim genetskim materijalom i fizičkim predispozicijama. Ipak, ovakav stav ne implicira nužno osiromašenje i dehumanizaciju ljudskoga bića jer ga upravo njegov ontološki duh čini jedinstvenim i neponovljivim, već progovara o zdravoj sintezi koja bi bila ‘win win’ situacija za sve navedene stranke. Od čovjeka koji stvara tehnologiju, same tehnologije i svakog pojedinog korisnika ulazimo u svijet novog humanizma koji promatra život kao cjelinu, skup neodvojivih djelova u kojima etičku misao projiciramo u svijet (biljke, životinje, neživu prirodu) i svijest ljudi (misao, racio, mogućnost prosuđivanja, mišljenje). To ne znači kako metamorfa vidimo kao transhumanističkog kiborga, već se na tragu filozofskog posthumanizma želimo približiti stavu koji dokida vezu humanizma i antropocentrizma prema kojem čovjek zauzima sam vrh biološke piramide. Stoga, naglasak stavljamo na optimizam, napredak i racionalnost čovjeka koji stvara alat (tehniku) proširujući na taj način i vlastitu definiciju koja pred nas postavlja zadatak da ponovno razmotrimo etičke vrijednosti koje želimo slijediti u sve većoj mogućnosti mijenjanja svijeta koji nas okružuje.
Ana Žarković & Katerina Jovanović
