U Galeriji Josip Račić u Zagrebu, u organizaciji Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, otvorena je izložba Brojat ću od deset do jedan akademske kiparice Nike Radić. Izložbeni postav uz nove umjetničine radove prikazuje svojevrstan presjek njezinog stvaralaštva koje se u posljednjih pet godina odvija na polju interpersonalne komunikacije, s naglaskom na psihoterapijskoj praksi hipnoze. Kustos izložbe Klaudio Štefančić potpisuje i predgovor u dvojezičnom pratećem katalogu na hrvatskom i engleskom jeziku. Izložba je otvorena do 4. prosinca.
U predgovoru Klaudija Štefančića stoji:
“Svoju zaokupljenost problemom komunikacije, kako u umjetnosti tako i u kulturi općenito, Nika Radić je prije nekoliko godina proširila primjenom hipnoze. Premda je riječ o fenomenu s dugom poviješću, hipnoza je tek 50-ih godina 20. stoljeća dobila status psihoterapijske prakse i postala dio medicinske znanosti. Široj javnosti je hipnoza možda najpoznatija preko pojave tzv. hipnotičkog stanja. Oko točnog opisa hipnotičkog stanja nema konsenzusa: jedna psihoterapijska škola tvrdi da se hipnotizirani nalazi u nekoj vrsti sna (lucidni san, trans), dok druga tvrdi da su sve fiziološke funkcije hipnotizirane osobe – puls, disanje, refleksi – nalik onima u budnom stanju, pa je prije riječ o (auto)sugestiji, nego o nekom posebnom, ‘zaumnom’ stanju.
Postoje ipak stvari oko kojih se većina praktičara slaže: hipnotizirani se, naime, mora senzorno odvojiti od okoline. Zatvaranje očiju, onemogućavanje gledanja najčešće je prvi korak koji se koristi u hipnozi. S obzirom na činjenicu da je primarno polje rada Nike Radić umjetnost, smanjivanje važnosti gledanja, te posljedično, vizualnog prikazivanja, može se na prvi utisak činiti neobičnim, ali Nika Radić je i prije izbjegavala prikazivačke potencijale umjetnosti. Umjesto skulptura ili objekata radije je izvodila instalacije kojima je usmjeravala kretanje publike ili se pak okretala ‘neutralnim’ prosedeima prikazivanja, kao kada bi, snimajući videointervjue, dopuštala drugima da umjesto nje govore i predstavljaju.
U knjigama o psihoterapiji, uz tekst se – radi zornijeg objašnjenja – često može naći shematizirana slika ljudske glave prikazane u profilu. Sliku posebnom ne čini toliko crtež glave, koliko dva trokuta koji podsjećaju na lijevak. Jedan je postavljen u prostor ispred, a drugi iza oka. Onaj ispred oka ima širi otvor lijevka okrenut prema prostoru koji čovjek gleda; onaj iza pak širi otvor lijevka smješta na površinu koju zauzima mozak. Uže se strane dvaju lijevaka, dakle, dodiruju na mjestu oka, omogućujući da ono što je čovjeku ‘izvana’ (stvarnost) prodre u ono ‘unutra’ (um, psiha). Piktogram je nedvosmislen: ono što se događa oko nas izravno utječe na naše misli i osjećaje i obratno (ono što osjećamo ili mislimo utječe na to kako gledamo). Ako, dakle, i zatvorimo oči, vidjet ćemo slike, pa je jedan od zadataka hipnoze da se one osvijeste, da se iz podsvijesti, pomoću jezika, ‘iznesu na svjetlo dana’ (nakon završetka seanse, naime, hipnotizirani ili hipnotizirana govore o onome što su vidjeli i osjetili).
Umjetnica, međutim, ne tumači niti komentira slike koje hipnotizandi proizvode. ‘Nisam psihoterapeut’, naglasit će svaki put kada joj se ukaže prilika. Čak i kada ‘stvara’ fotografije ili videofilmove povezane s hipnotičkom praksom, umjetnica – posve u skladu s tradicijom zaokupljenom društvenošću umjetnosti, materijalnim uvjetima u kojima se ona stvara, distribuira i tumači – suspreže one aspekte osobnosti koji se kolokvijalno povezuju s umjetnicima (ego, imaginacija, hipersenzibilnost itd.) i ponaša se poput dokumentaristice. Ako hipnotizirani vidi sobu punu biljaka ili vatru, Nika Radić će ih prikazati. Čini se da ju umjetnički artefakt zanima samo do trenutka u kojem je on u stanju ući u proces elementarne simboličke komunikacije i upravo je ta komunikacija ono što u hipnozi umjetnicu najviše zanima. U hipnozi je, naime, riječ o osobitom obliku interpersonalnog odnosa, koji od sudionika (hipnotizera i hipnotizanda) traži snažno međusobno povjerenje, koji drugačije konfigurira odnose između moći i podčinjavanja, kreiranja i čitanja, davanja i primanja. Hipnoza, također, radikalno mijenja horizonte očekivanja. Hipnotizer ne zna s čim se suočava. Mora biti spreman na improvizaciju i rizik; u suprotnom kontakt se neće uspostaviti. Hipnotizand ne zna što će vidjeti i osjetiti; krajnje je responzivan na zvuk i dodir, ali senzorne informacije više nije u stanju klasificirati i objasniti. (…)
Bez stalne razmjene informacija moderno je društvo nezamislivo. Digitalna tehnologija nije samo višestruko ubrzala taj proces nego je društvenu reprodukciju kapitala proširila na dotada nedirnuta područja privatnog života. Kao kreatori i distributeri novog sadržaja, u javnosti su se pojavili novi subjekti i oni su pravila komunikacije organizirali oko moći koju afekti, emocije i žudnje imaju na svakodnevni život pojedinca. Čini se da metafora Babilonske kule nikad nije bila aktualnija. Ono što je još krajem prošlog stoljeća bilo moguće kontrolirati pomoću obrazovnog sistema društva, naime sredstva i učinke javne komunikacije, sada se čini kao utopija. Istoj se informaciji danas pridaju posve suprotna značenja, ali ne zbog toga što se u kulturi pojavio novi jezik, nego zato što se u jednom od kanala komunikacije formirala grupa govornika koji dijele iste društvene vrijednosti i konstituiraju nova značenja. Ako je lingvistika nakon de Saussurea u pravu kada kaže da nema značenja bez razmjene znakova (Vološinov, Bahtin itd.), onda ‘prokletstvo’ suvremenog Babilona nije u mnoštvu jezika (kodova), nego u količini komunikacije, koja neprestano širi polje značenja. Cinik bi mogao reći: to što se ne razumijemo, to je zbog toga što previše komuniciramo.
Možda niti na jednom području društva polisemija nema takvu važnost kakvu ima u modernoj umjetnosti. Ako se formirala grupa ljudi koja dijeli iste vrijednosti, umjetnički je čin u 19. stoljeću mogao biti bilo što, kao što to može biti i danas. Ono što je danas tako šokantno – to da se ista činjenica može tumačiti na potpuno suprotne načine – s tim umjetnost, naime, već duže vrijeme živi (i radi). Nedvojbeno je da se zbog toga gubi određeni osjećaj za stvarnost, što je podjednako pogubno i za društvo i za umjetnost. Možda je stoga krajnji referent umjetničkog rada Nike Radić upravo taj osjećaj za stvarnost. U isto vrijeme u kojem ukazuje na strukturalne greške u umjetničkoj komunikaciji, nedvosmisleno ih povezujući sa sličnim problemima u društvu, umjetnica naglašava i situacije u kojima vjerojatnost međusobnog sporazumijevanja može biti veća. To su situacije – ukazuje na njih i ova izložba – u kojima dominira bihevioralna komunikacija, bilo da je riječ o psihoterapijskom transferu, gestualnim znakovima, psihosomatskim procesima i slično. Tijelo, tvrdi nemali broj psihoterapijskih škola, sjajno pamti. Ako je to istina, onda možda bolje i komunicira. (…)”
Nika Radić rođena je u Zagrebu 1968. gdje je završila studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti. Diplomirala je i povijest umjetnosti na sveučilištu u Beču. U svojim video radovima, instalacijama i fotografijama bavi se temom društvene komunikacije. O načinima na koji umjetnost participira u različitim oblicima komunikacije pisala je i objavljivala tekstove u međunarodnim knjigama i časopisima. Izlagala je na preko dvjesto samostalnih i skupnih izložbi. Više na: www.nikaradic.com
