Galerija Miroslav Kraljević (GMK) u Zagrebu svibanj započinje dvjema intimnim izložbama, koje će biti otvorene u subotu, 7. svibnja u 19 sati. Izložba Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja? Glorije Lizde bit će smještena u prostoru 7-ice (uz GMK) i otvorena do 28. svibnja, a izložba Even the dirty things appear beautiful Petra Vranjkovića u GMK moći će se pogledati do 15. svibnja.
Inspirirana religijsko-filozofskim pravcem, umjetnica Glorija Lizde u prostoru 7-ice izlaže rad Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih roditelja?. Oksimoronsko pitanje (koan) zen budizma pobuđuje potrebu za istraživanjem utjecaja okoline na sve aspekte identiteta osobe. Umjetnica pažnju posvećuje sjećanjima, onim zabilježenim u fizičkom obliku i onim koji su uslijed brojnih ponavljanja postali dio obiteljskog narativa.
Cjelina instalacije može se opisati kao autoportret. U središtu je ručno šivani poplun, nastao u maniri sjevernoameričke tradicije šivanja tzv. memory quilts. Poplun sastavljen od fragmentiranih uspomena s fotografija i značenjem ispunjene tkanine postaje totem obitelji: pažljivo utkani tragovi sjećanja poticaj su na konstruiranje cjeline o obiteljskoj dijeljenoj povijesti.
Nadalje, referirajući se na usporedbe koje međusobno povezuju članove obitelji (na primjer: imaš mamine oči) umjetnica uzima dijelove lica svojih predaka i kolažira ih u vlastito lice. Reflektirajući odnose u obitelji, umjetnica izlaže i dvije serije po 24 fotografije. Predajući kreativni imperativ majci i ocu umjetnica postaje subjekt izloška te otvara podtemu percepcije sebe u direktnom odnosu s drugim članom obitelji. Ovim projektom umjetnica je proniknula u kompleksnost vlastitog identiteta na koji su značajno utjecali obiteljski odnosi.
U GMK Petar Vranjković izlaže rad Even the dirty things appear beautiful u kojem je fokus na neugodna sjećanja. Uzima intimno iskustvo mračnog perioda života motivirano nasumično pronađenim oproštajnim pismom te problematizira vlastiti odnos prema neugodnim, teškim trenucima u životu. Svodi ih na nekoliko objekata koje izlaže u formi arhiva kao gotovo univerzalno viđene metode objektivnog bilježenja povijesti.
Smješta ih u bijeli prostor i ostavlja mnogo praznine koja dodatno potencira odmak: osobno sjećanje postaje strano. Istovremeno intenzivna objektivizacija sjećanja ostavlja prostor promatraču za refleksiju. Gotovo kontemplativna atmosfera lišena procjene ili osude dopušta promatraču da prodre u vlastiti arhiv sjećanja i reflektira nad uspomenama koje nosi.
