U zagrebačkoj Galeriji Bernardo Bernardi, smještenoj u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb, do 23. studenog može se pogledati izložba Metastatika autora Gorana Radoševića. Riječ je o interdisciplinarnom projektu koji osim Goranovih ilustracija splitskih modernističkih objekata sadrži i prozne komentare Rade Crnjaka te stručne opise Tine Vukasović Đaković. Sav ovaj sadržaj objedinjen je u umjetničkoj knjizi Metastatika koju je grafički oblikovala dizajnerica Iris Klarić. Projekt smo lani predstavili ovdje, a u nastavku donosimo intervju što ga je s ilustratorom i animatorom Goranom Radoševićem za našu rubriku Savjet pita vodio Damir Gamulin, član Savjeta Galerije Bernardi.
*”Dalma”; “Spomenik palom pomorcu”
► Oko rada kojeg izlažeš okupio si grupu mladih splitskih autora s kojima očigledno dijeliš kreativni senzibilitet, ali i memoriju vašeg grada koju nam kroz tri paralelna čitanja (slikovno, prozno i informativno) pokazujete. Iako cjelina odaje dojam ravnopravnog i otvorenog dijaloga, nedvojbeno je polazište vaše slike grada tvoj gotovo aksonometrijski crtež, masivan i pročišćeno kodiran, na neki način neprirodan, odvojen od stvarnosti, dok istovremeno nosi scenografsku ambijentalnost za događaj koji se nastavlja razvijati u proznom tekstu, kao jedan od mogućih scenarija. Prozni dio projekta je dinamičan, neformalan i životan.
Što je donijela stručna razina informacija, kao treći sloj cjeline, za razumijevanje konteksta?
Kakav je međusobni odnos tri dijela rada i knjige koja ih ujedinjuje, i kako ste odlučili da upravo takav spoj čini cjelinu koju gradite?
Goran Radošević: Samu ideju heterogenog medijskog projekta sam na neki način osmislio iz frustracije, preciznije vlastite ograničenosti da u jednom projektu pokrijem toliki sadržaj i ne zadržim se isključivo na jednoj emociji i informaciji. Sama tema kojoj sam pristupio je opsežna, prepuna konotacija i već poprilično obrađena. Jedan od problema s kojima sam se između ostalog susreo jest pitanje kako ponuditi svježu percepciju? S toga sam okupio zanimljivu ”ekipu” u kojoj sam prepoznao potencijal za formiranjem rada koji nadilazi moje osnovne ambicije. Da skratim, uključio sam druge kreativce kako bih nadopunio projekt sličnim, ali opet svježim aspektima i medijskim pogledima na istu temu. Odbacili smo aktivistički pristup te od individualnih iskustava pokušali stvoriti sadržaj. U niti jednom trenutku nismo htjeli direktno kritizirati, već ponuditi sumu vlastitih iskustava. Svaki aspekt projekta funkcionira zasebno, ali se i nadopunjuje na način da nudi drugačiju emociju. Ilustracija predstavlja vizualni referentni model motiva, prozni dio nudi preciznije iskustvo, a ”stručni” tekst hladi emocije i postavlja motiv u što objektivniji kronološki okvir. Poanta cijelog projekta na neki način postaje stvaranje kompleksnog, ambicioznog sadržaja od relativno prosječnih i običnih situacija kojima naglašavamo generacijsku frustraciju stanjem grada Splita, njegovog društva i arhitekture, zamor vječnom stagnacijom bez neke nove generalne društvene ambicioznosti na vidiku.
*”Disko Titanic”
► Osim autorskog dijaloga, za ovaj rad je specifična i sama likovna tehnika nastanka ilustracija. Je li metodologija rada, za obje komponente, došla spontano ili s predumišljajem?
Goran Radošević: Tehnika izrade ilustracija je izabrana namjerno, koristio sam digitalni pristup s daškom retro stilova poput art-decoa i futuritma, kojima sam pokušao postići uljepšani, idealizirani prikaz stagnacije i devastacije. Arhitektura, barem ona promišljena, u suštini je lijepa čak i kada propada. Asocijacija na ruin porn u tom smislu je apsolutno točna. Jedna od namjera je bila stvoriti ilustracije koje će se potencijalno dopasti promatraču, suvremene u izvedbi i diskretne u kritici. Smatram da takav pristup dobro korespondira trenutačnom stanju samih arhitektonskih motiva – zgrade su i dalje impresivne na prvi pogled, dok temeljitije promatranje otkriva ogroman broj devastacija, intervencija i prenamjena. Volim vjerovati da sam uspio donekle čak i istaknuti vlastito licemjerje, odnosno parazitiranje na ”moćnim” motivima koji će se u ovoj izvedbi jednako dopasti promatraču iz Hrvatske, ali i onome iz npr. SAD-a.
► Svaki od vizualnih motiva poput neke alternativne razglednice jasno definira “moderni Split”, ciljano Split druge polovice 20. stoljeća. Zašto ste odlučili pričati o Splitu upravo kroz taj sloj graditeljske baštine? Možeš li pojasniti izbor motiva odnosno samih lokacija? Kakav je vaš odnos prema modernističkom nasljeđu grada koje dokumentirate?
Goran Radošević: Izbor motiva je svakako subjektivan, i prije svega se odnosi na osobno i generacijsko iskustvo nas rođenih neposredno prije rata, koji smo odrastali upravo u i oko opisane arhitekture. Namjera prikaza isključivo modernističkih zdanja je također svojevrsna reakcija na percepciju Splita u suvremenom svijetu – gradu s razglednice Instagram putnika, antike, kamenih kućica i Mediterana. Sam grad Split se pak sastoji, površinski, brojčano, kako god hoćete, upravo ponajviše od modernističkih urbanih cjelina i točkaste arhitekture razbacane od Marjana do predgrađa. Izbor motiva se može shvatiti i kao svojevrstan hommage razdoblju u kojem je Split najviše narastao i prosperirao, vremenu koje je iznjedrilo, nakon 1700 godina kaskanja i siromaštva, arhitekturu svjetske razine. Vjerujem da se iz samog rada veoma lako može isčitati moj stav prema današnjem stanju i (ne)poštovanju takvog vrhunskog nasljeđa, bez obzira na pohvalan aktivisički trend bavljenja samim modernističkim zdanjima koji, barem po meni, daje u globalu veoma slabe rezultate.
*”Krstarica”
► U opisu rada pitate: “je li splitska arhitektura preslika splitskog stanja uma?” Izrastaju li događaji koje ste smjestili u priču upravo iz atmosfere ambijenta? Kako kroz rad odgovarate na to pitanje, nudite li nam odgovore ili činite sliku jasnijom?
Goran Radošević: Osobno nisam razmišljao kako će ga prosječan promatrač shvatiti, hoće li uopće doći do promišljanja tog mitskog ”stanja splitskog uma”. Osim same izvedbene idealizacije, pokušao sam, što je više moguće, izbjeći bilo kakvu direktnu kritičku asocijaciju. Ilustracije prikazuju točno što prikazuju, priče komuniciraju iskustva bez velikih zaključaka ili povezanosti, a ”stručni” opis samo opisuje. Tko ne poznaje Split, neće proniknuti s ovim radom u psihu njegovih stanovnika, ali se nadam da može, pa i ovako reducirano, doživjeti taj monumentalno naporan osjećaj prolaska i odrastanja nas (tada) mladih kroz period nakon ”dobrih vremena”, u kostima ambicioznije arhitekture bez dostojnih nasljednika.
► Zanimljiva mi je razlika između radova koji uključuju osobe u odnosu na ambijente u kojima postoji tek slutnja ljudske aktivnosti. Koji kriterij ste postavili prilikom odluke koji prostori trebaju ljude da bi generirali događaj?
Goran Radošević: Recept je vrlo jednostavan – prije svega sam se služio vlastitim sjećanjima. Kada često prolazite istim ulicama i prostorima, nekakva konačna slika istih je suma perceptivnog i vizualnog iskustva. Uzmimo za primjer ulice Splita 3, namijenjene pješacima i djeci, koje zadnjih dvadesetak godina, što zbog procesa gentrifikacije, što zbog nadiranja invazivne vrste znane kao automobili, sve više gube vlastiti smisao, pa samim time i korisnike. Na mastodontima stambene arhitekture, npr. popularnoj Krstarici, ne vidite čovjeka na balkonu, već košnicu otvora, pregrađenih lođa i probijenih otvora. S druge strane, u određenim ilustracijama sam koristio ljudsku figuru kao referentni okvir iskrivljene namjene samog prostora, kao što je npr. tučnjava ispred dvorane Gripe, tobože perjanice sportskog i timskog duha grada Splita.
*knjiga
► Projekt svoju potpunost doživljava u završnoj publikaciji. Kako ste se odlučili za formu umjetničke knjige kao finalne slike rada, kakvu ostavljate za budućnost?
Goran Radošević: Od začeća same ideje u glavi sam već imao konačnu viziju ovog heterogenog projekta u obliku umjetničke knjige. S obzirom na to da se sam projekt sastoji od tri dijela, njihov spoj se ponajbolje realizira u formatu knjige, gdje se navedeni vizualni materijali i tekstovi kombiniraju u optimalnom odnosu. Ne treba ni zanemariti i bitan vizualni faktor projekta koji se ostvaruje tek u takvom mediju – grafički dizajn koji podrazumijeva vizualni identitet i prijelom same knjige pod autorstvom Iris Klarić. A kako će sama knjiga ”živjeti” nakon što projekt prođe svoj izložbeni vijek i do koga će doći, nemam namjeru prognozirati, posebno s obzirom na situaciju u kriznoj 2020. godini. Jednako kao i arhitektura koju opisuje, sam projekt upada u stagnaciju i čeka neka bolja vremena, za koja se nadam da će doći u oba slučaja jer, na kraju krajeva, gdje postoji volja, postoji i pomak naprijed.
*knjiga
Goran Radošević je rođen 1988. u Splitu. Završio je preddiplomski studij vizualnih komunikacija pri Umjetničkoj akademiji u Splitu 2012. i diplomski studij animiranog filma pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 2016. godine. Sudjelovao je na brojnim izložbama i filmskim festivalima kao što su II-VI. Bijenale hrvatske ilustracije, DVK 07-12, Dan-D, Salon mladih – program Venientes, ZGRAF 12, Svjetski festival animiranog filma Animafest, Revija hrvatskog filmskog stvaralaštva, Međunarodni festival animiranog filma NAFF, Međunarodni festival animiranog filma Konstantinov, Tuzla Film Festival, Unseen mini film festival, Animocje, Animation goes MSU!, Festival animiranog filma Imaginaria itd. Autor je ilustracije, špice i teasera 27. Animafesta. Sudjelovao je na više studentskih radionica, te održao nekoliko radionica za djecu i mlade (npr. Dizajnerska početnica). Živi i radi u Splitu kao nezavisni ilustrator i animator.
Novosti vezane uz galeriju Bernardi pratite putem Facebook stranice www.facebook.com/galerijabernardi/.
Savjet galerije Bernardo Bernardi čine: Ivana Fabrio, Damir Gamulin, Sven Jonke, Jasminka Končić, Maša Milovac, Ana Mušćet
Intervjue iz serije “Savjet pita” možete pronaći ovdje.
