U Zagrebu je u nedjelju, 15. studenog, u stotoj godini života preminuo jedan od najvećih hrvatskih umjetnika današnjice, kipar Ivan Kožarić. Svojim opusom, obilježenim konceptualnim pristupom umjetnosti i otklonom od uvriježenih, tradicionalnih konvencija medija, trajno je zadužio domaću umjetničku scenu.
*Ivan Kožarić, 2011. / foto: Josip Klarica
Akademik Kožarić, rođen 1921. godine u Petrinji, diplomirao je kiparstvo na zagrebačkoj Akademiji likovne umjetnosti 1947. godije. Godine 1949. završava specijalku kod prof. Antuna Augustinčića, a izlagati počinje 1953., samostalno od 1955. godine. Bio je član neformalne umjetničke grupe Gorgona, zajedno sa slikarima Marijanom Jevšovarom, Julijem Kniferom, Đurom Sederom i Josipom Vaništom, arhitektom Miljenkom Horvatom, povjesničarem umjetnosti i konceptualnim umjetnikom Dimitrijem Bašičevićem Mangelosom, te kritičarima Matkom Meštrovićem i Radoslavom Putarom. Krajem 1960-ih boravi u Parizu, a susret s europskom umjetničkom scenom djelovao je iznimno poticajno za njegove vlastite kreativne potencijale. Sklonost prema eksperimentiranju s formom, mijenjanju kiparskoga izričaja i težnja k razvijanju novoga umjetničkog senzibiliteta kontinuirana su obilježja njegova umjetničkog prosedea.
Kako se navodi u mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, “već je skulptura Osjećaj cjeline (1953–54) označila snažan otklon od tradicije figuralnoga kiparskog izraza, dok je ciklus Stabla (1956) bio u znaku pojačane ekspresivnosti, postignute sažimanjem oblika. Iz toga su razdoblja i prve skulpture, najčešće portreti, koje zrače pročišćenim humorom (Mladić s krijestom, 1956), i veći broj reljefa (Grad, Kartaši, Isječak rijeke), bliski konceptualističkim arhetipovima. Stalni otklon od tradicijskih tokova i težnja razvijanju novoga umjetničkog senzibiliteta približuju ga skupini Gorgona (djelovala u Zagrebu 1959–66). (…) Redukcijom izražajnih sredstava u ciklusu Oblici prostora (1961–69) ostvario je krajnje pročišćene, apstraktno-simboličke oblike, potom se ponovno približavao suvremenim avangardnim kretanjima u umjetnosti (Prizemljeno sunce, 1971). Eksperimentirao je sa skulpturama malih dimenzija, zlatnom bojom obojio je sve u svojem atelijeru, otkrio je princip redizajniranja i recikliranja (ciklus Spontane skulpture), ali se vratio problematici svojih ranijih radova, koje postavlja u drukčiji prostorni kontekst (skulptura A. G. Matoš na Strossmayerovu šetalištu u Zagrebu, 1978).”
Kožarić je izlagao na brojnim velikim međunarodnim izložbama poput Venecijanskog bijenala (1976.) i Biennalea u São Paolu (1979.), a 2002. i na čuvenom 11. izdanju Documente u Kasselu čiji je umjetnički direktor tada bio Okwui Enwezor, jedno od najvećih imena na kustoskoj sceni krajem prošloga i na počeku novoga milenija. Tom je prilikom Kožarić izložio čitav svoj atelje, koji je nekoliko godina kasnije otkupljen za zagrebački Muzej suvremene umjetnosti i izložen kao integralni dio donedavnog MSU-ova stalnog postava. Djela mu se nalaze u brojnim privatnim zbirkama, kao i u muzejima u zemlji i svijetu, a prošle je godine jednu od antologijskih Kožarićevih skulptura otkupila njujorška MoMA, o čemu smo pisali ovdje. Zastupljen je u antologijama svjetske i europske skulpture. Tijekom svoje plodne karijere primio je razna visoka umjetnička priznanja, a 1997. godine uručena mu je i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
U tekstu koji je pratio Kožarićevu retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, Tonko Maroević zapisao je: “svakom novom izložbom ili manifestacijom vrlo određeno pokazuje da želi prijeći nametnute granice, okušati nešto novo, biti kakvu konvenciju, pustiti u opticaj drugačiju invenciju. Paradoksalno ili ne, međutim, sve etape njegova stvaranja daju se odmjeriti logikom dugog trajanja, u prolaznosti i u lišenosti postamenta i u dugom nosu upućenom patetici Ivan Kožarić je pronašao duhovnu osovinu vlastitosti, uspostavio živ i dugačak slijed koji ne teče tek horizontalno, već ga možemo osoviti kao okomicu iznimno relevantnog opusa.”
