U Salonu Galić u Splitu u petak, 14. listopada u 19 sati otvara se izložba Popili smo kišu iz jabuke Momčila Goluba. Izložba će se moći pogledati sve do 6. studenog, a u nastavku pročitajte predgovor Branka Franceschija.
Razmišljati o opusu Momčila Goluba s pozicije pisca uvodnog teksta izložbe još uvijek nepoznatih gabarita i dojma, znači i zapitati se da li je djelokrug povjesničara umjetnosti uopće odgovarajući da obuhvati i interpretira stvaralaštvo koje iako se realizira u području vizualne umjetnosti kroz konstituiranje umjetničkog objekta, ima više poveznica s poezijom i filozofijom, iako se, dakako, ne može podvesti niti pod jedno od oba.
Nije problem kategorizirati opus Momčila Goluba unutar parametara koji određuju suvremenu umjetničku produkciju.
Kao uporišta njegovog estetskog koda jasno se nameću odrednice: postkonceptualna umjetnička praksa kao referentni stvaralački obrazac; umjetnosti ready madea, aproprijacije i instalacije kao njene produkcijske paradigme; postmodernistički diskurs kao polje realizacije u suštini subjektivnog, ne-programskog stvaralaštva, otvorenog dijalogu s poviješću umjetnosti po vertikali, odnosno, njenom globalizacijom po kulturnoj horizontali. Ali, isto tako je jasno da nas ovaj iz općih crta i mjesta definiran model stvaralaštva ne približava onoj evidentnoj i sasvim specifično njegovoj stvaralačkoj alkemiji koja Momčila Goluba čini posebnim slučajem u okvirima splitske i hrvatske umjetničke sadašnjosti. Ako, pak, u svojoj potrazi za točnim odgovorom istupimo iz područja vizualnog stvaralaštva, može li od koristi biti analogija s poezijom kao oblikom literature koji upotrebljava estetske i formalne kvalitete jezika da bi prozaičnim, očitim značenjima pridao dodatna ili nova značenja? Ovaj otklon prema poeziji ne treba brkati sa čestim situacijama kada Golub nečiju poeziju koristi kao nadahnuće i prisvaja kao materijal umjetničkog rada, ili kada poput mnogih suvremenika u svoja djela u obliku poetskih izjava, naputaka, naziva ili bilježaka unosi vlastitom rukom pisane ili otisnute misli. Treba ga shvatiti šire i primijeniti na njegov cjelokupni opus operandi, budući da Golub prošireni leksik vizualne umjetnosti kakvog je za suvremenu umjetničku praksu konstituirala konceptualna umjetnost koristi kao sredstvo kojim intuitivnu spoznaju svekolike stvarnosti izražava umjetničkim objektima.
Govorimo ne samo o stvaralačkoj, nego i svjetonazorskoj konstanti po kojoj Golub u sadašnjosti praktično utjelovljuje i živi zaboravljenu, romantičnu predodžbu o umjetniku koji predstavlja sponu sa metafizičkom, onostranom suštinom stvari otpornom na brze mijene koje se kovitlaju vidljivom stvarnosti. Možemo se upitati da li u ovom pogledu Momčilo Golub predstavlja relikt unutar konteksta umjetničkog stvaralaštva u kojem se mjerilo umjetničke vrijednosti izjednačava se njegovom tržišnom vrijednosti. Mislim da niti sam umjetnik nije daleko od takvog doživljaja sebe samog. Neke od njegovih posljednjih kompozicija prikazuju ga kako nas sav bijel, svijetao i čist, gleda iz šahta, a oko njega poredan alat ukazuje da je upravo u mračnim dubinama popravljao poremećeni ustroj stvarnosti. Ili, njegove modro-zeleno-crne podlaktice i ruke obilježene časnim tragovima nekakvog slikarskog zadatka, podignute su ispred lica i lucidnog pogleda kao jedini obrambeni mehanizam naspram mraka koji u kompoziciju nadire sa svih strana. Može li umjetnik još uvijek ostvariti čudo spašavanja civilizacije? Treba li? Eto je realizacija kvadrature kruga u formi guske u trbušastom staklenom bocunu za vino na antičkom kamenu, a oko prizora rasut alat nepotreban i nekoristan za izvedbu “čuda”.
Za razliku od svoje braće konceptualnih umjetnika, Momčilo Golub nikad nije odustao od stvaranja umjetničkog objekta. Njegova kritika umjetničkog sustava manifestira se transcendencijom uže shvaćenog područja i praksi umjetničkog i kulturnog stvaralaštva, pa će na tom tragu za svoju središnju aktivnost i stvaralački postupak uzeti aranžiranje fenomena već proizvedene stvarnosti, odnosno, sam život u njegovim svakodnevnim predmetima među kojima je umjetničko djelo samo jedna od klasa predmetnog postojanja. Golubov se stvaralački univerzum zameće onkraj podjele na umjetnost i život, estetsko i utilitarno, živo i mrtvo, prošlo i sadašnje, estetsko i zanatsko, muzeje i buvljake, tradicionalno i avangardno, dokumentarno i imaginarno, izmaštano i doživljeno. Zor mu je intuitivan pa predmeti koje opsesivno skuplja po ključu osobne fascinacije, tek naknadno pronalaze svoju svrhu i mjesto uklapanjem u cjelinu sazdanu po poetskom ključu autorove imaginacije.
U osnovi ovog stvaralačkog postupka je stav kojeg je Momčilo Golub izrazio riječima: Uzimam predmet oblikovan za svrhu, ali mu ne dopuštam da se svrhe domogne. Ljepota umjetničkog djela je u njegovoj praktičnoj nesvrhovitosti, a kad predmet ostane izvan svrhe ostaje mu samo ono “biti”. U njegovim se instalacijama predmeti zapakirani u najlon zajedno s pripadajućim kupovnim računom samopredstavljaju u trajnom iskazu svoje svrhe kao potencijala. U ovom pogledu Golubova umjetnost stalno održava svojevrsnu egzistencijalnu napetost – nema klimaksa, razrješenja, katarze; sve je zaustavljeno i u naznakama, ostavljeno gledanju i imaginaciji promatrača da intenciju umjetnika mentalno nastavi u bilo kojem njemu relevantnom smjeru. Na ovaj način Golub pokreće plodonosno kretanje stvarnosti: predmeti svakodnevnice njegovom vizijom i fizičkim izmještanjem iz svog upotrebnog konteksta te aranžiranjem u kompleksne kompozicije, prelijevaju se u područje umjetnosti gdje u percepciji promatrača izazivaju refleksiju o stvarnosti i njenu potencijalnu promjenu.
Momčilo Golub rođen je 1949. godine u Ljubuškom. Diplomirao je na Likovnoj akademiji u Beogradu 1974. te magistrirao na njezinom grafičkom odjelu 1976. Kao stipendist francuske vlade specijalizirao je slikarstvo na Ecole des Beaux-Art de Paris 1979/1980., a godine 1991-1992. po drugi put studijski boravi u Parizu kao stipendist fundacije La Cité Internationale des Arts.
Aktivno je sudjelovao na domaćoj i inozemnoj likovnoj sceni 80-ih godina prošlog stoljeća, a od 2011. godine ponovno sve češće izlaže. Samostalno je izlagao u Splitu (Galerija umjetnički salon, 1980., 1983., Salon Galić 2013., Multimedijalni kulturni centar 2013.); u Beogradu (Galerija Grafički kolektiv 1982., Galerija ULUS 1990.); u Zagrebu (Galerija Nova, 1982., Institut za suvremenu umjetnost, 2013.); u Rijeci (Muzej moderne i suvremene umjetnosti 2015/16.); u Ljubljani (Galerija Bežigrajska 1984., 2000.); u Parizu (Galerija Antoine Candou 1991.); u Berlinu (Galerie Franz Mehring, 1994.) i drugdje.
Sudjelovao je na brojnim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada, između ostalog KUN-ove nagrade za grafiku (1974.), Nagrade fondacije Vladislav Ribnikar (Politikina nagrada, 1983.), Nagrade Equitable Gallery na izložbi jugoslavenske umjetnosti u New Yorku (1983.) i Nagrade za instalaciju na Dubrovačkom salonu 1984.
Živi i radi u Splitu.
