Galeriju SC otkrila sam još u srednjoškolskim danima, u vrijeme kada je Studentski centar za mnoge pripadnike zagrebačke alternativne scene funkcionirao kao važno mjesto susreta, ponajprije zahvaljujući blizini Sretne kuće – svojevrsne skejterske kapelice. Smještena u samom centru grada, Galerija SC i danas je dio šireg društvenog i kulturnog ekosustava Studentskog centra, koji ne obuhvaća isključivo izložbene programe, već i performanse, glazbena događanja, projekcije, predstave i druge oblike kulturne produkcije. Treba naglasiti da je SC nerijetko i prva stanica u uobičajenom večernjem izlasku, prije odlaska u Krivi put ili Autonomni kulturni centar Medika. Tek sam kasnije, tijekom studija povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, naučila nešto više o povijesnom značaju i razvoju tog galerijskog prostora. Važnu ulogu u stjecanju znanja odigrao je kolegij Kustoske prakse (koji je donedavno vodila profesorica dr. sc. Jasna Galjer) u okviru kojeg je Galerija SC razmatrana kao jedno od ključnih mjesta progresivnih kustoskih koncepcija u domaćem kontekstu, osobito kroz djelovanje kustosa Želimira Koščevića. Galerija pritom nije bila sagledavana tek kao povijesna referenca, već kao prostor u kojem su se vrlo rano nametnula pitanja odnosa umjetnosti i institucije, izložbenog formata i procesa, kao i šire društvene odgovornosti kustoske prakse. Dugotrajni kontinuitet rada, kao i niz kustoskih i programskih koncepcija koje su se u njemu tijekom desetljeća oblikovale, pozicioniraju Galeriju SC kao jedno od ključnih mjesta zagrebačke suvremene umjetničke i kustoske prakse.
Ipak, Galeriju SC nije moguće svesti na jedno razdoblje, ključno ime ili nekoliko najvažnijih izložbi. Riječ je o prostoru s dugom i slojevitom poviješću, unutar koje su se tijekom desetljeća izmjenjivali različiti modeli vodstva i kustoski pristupi, u stalnom odnosu s promjenjivim društvenim, institucionalnim i umjetničkim kontekstima. Govoreći iz današnje perspektive, dugogodišnja voditeljica Galerije SC, Ksenija Baronica, naglašava kontinuitet i širinu njezine uloge na suvremenoj umjetničkoj sceni: Galerija SC bila je, jest, a uvjerena sam da će i biti prestižno mjesto za izlaganje svih naraštaja hrvatskih umjetnika; novoj generaciji na putu afirmacije, renomiranim umjetnicima kao potvrda statusa, doajenima za njihove nove ideje / izazove na poznatom mjestu ili kao rezime dosadašnjega rada. Galerija je referentna točka od iznimnog značaja za hrvatsku vizualnu umjetnost. To je jedan od najznačajnijih prostora suvremene likovne umjetnosti u Hrvatskoj i ovome dijelu Europe. Od svojih početaka (1962.) ona je mjesto umjetničkih eksperimenata i predstavljanja autorskih i tematskih izložbi te multimedijalnih projekata i akcija kao i promocije najmlađe generacije umjetnika. Otvorena je za sve oblike istraživanja i propitivanja likovnog jezika i vizualne komunikacije. Programski je orijentirana izlagačima i publici mlađe i srednje generacije te studentima, ali i afirmiranim hrvatskim i inozemnim autorima te interaktivnim projektima. Zastupljene su različite poetike, umjetničke prakse, dijalog afirmiranih autora i onih na putu afirmacije, medij slikarstva, kiparstva, grafike, fotografije, instalacija, objekata, interaktivnih projekta, videa, audio radova, ambijenata. Galerija SC je kultno mjesto hrvatske suvremene umjetnosti od velike važnosti za studente, profesore, akademije, mlade i afirmirane umjetnike, kustose, kritiku, publiku.
Upravo zbog toga ovaj tekst nastoji pristupiti Galeriji SC kao integralnoj pojavi: sagledati njezin povijesni značaj i nasljeđe, ali istodobno otvoriti prostor za promišljanje njezine suvremene pozicije i uloge unutar zagrebačke suvremene izlagačke prakse.
Počeci Galerije SC u kontekstu institucionalnog okvira Studentskog centra
Studentski centar je u Zagrebu ranih 1960-ih oblikovan kao prostor obrazovanja, rada i kulture, mjesto u kojem su se svakodnevica i umjetnička proizvodnja trebale ispreplitati. Kultura u tom kontekstu nije bila shvaćena kao dodatni sadržaj, nego kao sastavni dio studentskog i društvenog života, što je stvorilo preduvjete za razvoj prostora otvorenog eksperimentu, interdisciplinarnosti i novim oblicima izražavanja. Galerija SC u tom se kontekstu profilirala kao izložbeni prostor koji nije slijedio logiku prezentacije već etabliranih umjetnika/ica, nego je funkcionirao kao svojevrsni laboratorij suvremenih praksi. Od samih početaka, galerija je bila usko povezana s Akademijom likovnih umjetnosti, ali ne kao njezin “izložbeni produžetak”, već kao autonomna platforma koja je mladim umjetnicima/ama omogućavala prve javne nastupe, testiranje vlastitih ideja i susrete s publikom. Upravo je ta pozicija – između obrazovne institucije, studentske svakodnevice i otvorenog javnog prostora – odredila njezinu dugoročnu programsku i kustosku logiku.
U drugoj polovici 1960-ih, kada se u Galeriji SC intenziviraju eksperimentalne i konceptualne prakse, galerija postaje jedno od ključnih mjesta nove umjetničke prakse u lokalnom kontekstu. Izložbe se sve češće shvaćaju kao procesi, događaji ili situacije, a ne kao konačni proizvodi, čime se dovodi u pitanje tradicionalno shvaćanje izložbenog prostora i uloge kustosa. U tom razdoblju Galerija SC počinje graditi reputaciju prostora koji prihvaća rizik, nedovršenost i neizvjesnost – vrijednosti koje će ostati upisane u njezin identitet i u desetljećima koja slijede. Ta prostorna i društvena specifičnost Studentskog centra ostaje relevantna i danas.
Položaj Studentskog centra u samom centru grada i frekventnost mjesta upućuju na studente i mlađu populaciju kao kreatore, sudionike programa i ciljanu publiku. Velika je prednost Studentskog centra što na jednom mjestu sadrži više objekata namijenjenih kulturi: Teatar &TD, Kino, MM centar, Galerija te Kiosk i Francuski paviljon, što je izuzetno poticajno okruženje za stvaralaštvo mladih ljudi. U takvom okruženju inspirativno je realizirati vlastite ideje na području kazališta, plesa, filma, likovnosti. Studenti tako mogu biti sudionici i izvođači programa, ili angažirani kao suradnici i autori u njihovoj realizaciji. Mnogi su mladi ljudi tako uključeni u proces stvaranja izložbi, predstava, koncerata, revija i raznih drugih događanja, pojašnjava Baronica.
Kustoska paradigma Želimira Koščevića
U drugoj polovici 1960-ih djelovanje Želimira Koščevića u Galeriji SC označilo je temeljni zaokret u shvaćanju izložbe i kustoske uloge. Koščević galeriju nije promatrao kao neutralan prostor prezentacije dovršenih umjetničkih radova, već kao situaciju – vremenski ograničen, društveno uvjetovan i konceptualno otvoren događaj. Takav se pristup jasno očituje u nizu realiziranih programa koji svjesno odustaju od klasičnog izložbenog formata, dovodeći u pitanje samu potrebu za izlaganjem umjetničkog objekta kao središnjeg nositelja značenja.
Jedan od ranih i indikativnih primjera takvog kustoskog pristupa bio je Imaginarni muzej, realiziran u svibnju 1966. godine. Kako piše Sanja Horvatinčić u svojem diplomskom radu Inovacije u kustoskim praksama Želimira Koščevića u počecima rada Galerije Studentskog centra u Zagrebu (1966.–1973.), ideja projekta proizašla je iz Koščevićeve fascinacije muzejima kao komunikacijskim medijem, ali i iz vrlo konkretnih institucionalnih problema – loše infrastrukture, nedostatka prostora i ograničenih financijskih uvjeta zagrebačkih muzeja. Koncept Imaginarnog muzeja temeljio se na selekciji raznorodnih predmeta iz muzejskih depoa, pri čemu su eksponati različitog porijekla, statusa i vrijednosti bili izloženi jedni uz druge kako bi se simuliralo kaotično stanje prenapučenih depoa i istaknulo bogatstvo zbirki koje publici inače ostaje nevidljivo. Već samim naslovom projekt dovodi u pitanje tradicionalno shvaćanje muzeja i izložbe. Izložbena se koncepcija pritom svjesno udaljava od ideje muzeja kao mjesta prezentacije originalnih umjetničkih djela, oslanjajući se na reprodukcije, dokumente i referentni materijal. Time se dovodi u pitanje autoritet originala i same muzejske institucije, a izložba se afirmira kao konceptualni i diskurzivni prostor. Imaginarni muzej u tom se smislu može čitati kao programska najava Koščevićeva dugoročnog interesa za dematerijalizaciju umjetničkog djela i za izložbu shvaćenu kao misaoni konstrukt, čime se već u ranoj fazi jasno nazire odmak od reprezentacijskog modela izlaganja prema izložbi kao procesu.
Teško je ne spomenuti čuvenu Izložbu žena i muškaraca, izložbu koja se i danas navodi kao jedna od prijelomnih točaka u povijesti Galerije SC, ali i šire zagrebačke umjetničke scene. Njezina važnost ne proizlazi iz klasičnog izložbenog formata – jer radova, u uobičajenom smislu, zapravo nije bilo – već iz činjenice da je sama publika postala sadržaj izložbe. Umjesto objekata na zidovima, fokus je bio prebačen na prisutnost, odnose i društvene uloge posjetitelja, čime je radikalno preispitana uloga galerije, izložbe i gledatelja. Takav pristup bio je neuobičajen za tadašnji institucionalni kontekst, a činjenica da se izložba odvila upravo u okviru Studentskog centra dodatno naglašava njezin eksperimentalni i emancipacijski karakter. Iz današnje perspektive, u kojoj se pitanja rodne reprezentacije, participacije i vidljivosti ponovno intenzivno otvaraju, Izložba žena i muškaraca ne djeluje tek kao povijesna zanimljivost, već kao rani primjer kustoske prakse koja umjetnost shvaća kao društveni proces, a galeriju kao prostor kritičkog mišljenja i javne razmjene.
Jednako važan aspekt Koščevićeva kustoskog rada odnosi se na shvaćanje dokumentacije i izdavaštva kao sastavnog dijela izložbenog procesa. Novine Galerije SC, pokrenute upravo u tom razdoblju, nisu služile tek kao informativni materijal, već kao svojevrsni produžetak izložbe, u kojem su se objavljivale reakcije publike, izjave umjetnika i različiti tekstovi, čime se izložbeni proces nastavljao i nakon zatvaranja postava. Na taj se način brisala granica između izložbe, kritike i arhiva, a kustoska je praksa postupno dobivala izraženu diskurzivnu dimenziju. Koščevićev je pristup posebno značajan i u kontekstu rada s mladim umjetnicima i umjetničkim praksama u nastajanju. Umjesto afirmiranih imena i reprezentativnih pregleda, Galerija SC postaje prostor u kojem se testiraju ideje – često nedovršene, privremene ili procesualne – bez unaprijed zajamčene institucionalne legitimacije. Izložba je pritom shvaćena kao proces učenja, kako za umjetnike, tako i za publiku, što Galeriju SC jasno razlikuje od tada dominantnih izlagačkih modela.
Koščevićev kustoski rad i pomicanje granica izložbenog formata ostavili su trajan trag u načinu na koji se Galerija SC pozicionira unutar suvremene umjetničke scene. Prakse eksperimenta, rizika i institucionalne otvorenosti, koje su se u tom razdoblju afirmirale, ne ostaju vezane isključivo uz povijesni kontekst, nego i danas djeluju kao referentni okvir za promišljanje umjetničkih i kustoskih pristupa. Na takav kontinuitet osvrće se i dugogodišnja voditeljica galerije Ksenija Baronica, ističući: Nasljeđe Galerije SC uvijek je poticajno i inspirativno za daljnje promišljanje i planiranje programa. Na temelju toga nasljeđa nastali su mnogi novi projekti i recentni radovi bazirani na radovima nastalim u vrijeme njihovih početaka i početaka rada galerije, da bi u toj sinergiji nastali nova djela nadahnuta prijašnjim izložbama. (…) Svakom od pozvanih autora ili onih prijavljenih na natječaj, velika je čast i privilegija izlagati ovdje, u Galeriji SC, na mjestu početaka nove umjetničke prakse, izuzetnih izložbi kao što su Hit parada i Izložba žena i muškaraca iz vremena Želimira Koščevića, legendarnog voditelja Galerije SC sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Transformacije i kontinuitet
Odlazak Želimir Koščevića s pozicije voditelja Galerije SC krajem 1970-ih ne označava prekid, nego postupni prijelaz u novu fazu razvoja galerije. Već tijekom 1970-ih, paralelno s Koščevićevim kustoskim radom, Galerija SC prolazi kroz važne transformacije koje upućuju na širenje programskog interesa prema novim medijima i oblicima vizualne i popularne kulture. Riječ je o razdoblju u kojem se konceptualna paradigma ne napušta, ali se postupno prevodi u šire, interdisciplinarne formate. U tom kontekstu osobito je važno istaknuti afirmaciju grafičkog dizajna i plakata kao autonomnih umjetničkih praksi. Izložbe i projekti Boris Bućana tijekom ranih 1970-ih predstavljaju jedan od ključnih primjera tog pomaka. Vizualna komunikacija pritom nije tretirana kao primijenjena disciplina, nego kao kritički i konceptualni medij, čime se galerijski program širi izvan izložbenog prostora i zahvaća javni prostor grada.
Krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih, Galerija SC ulazi u razdoblje u kojem se ta otvorenost dodatno intenzivira. Program galerije tada oblikuju Vladimir Gudac i Mladen Lučić, čiji se kustoski rad veže uz jače otvaranje prema intermedijalnim praksama, performansu i hibridnim izložbenim formatima. Galerija se u tom razdoblju postupno udaljava od uskog konceptualnog okvira, ali zadržava interes za proces, eksperiment i situacijski karakter izložbi. Istodobno, Galerija SC sve intenzivnije uspostavlja veze s glazbenom i subkulturnom scenom, osobito krajem 1970-ih i početkom 1980-ih. Koncerti, performansi i multimedijalni događaji, uključujući nastupe bendova poput, pankerima dobro znanih, Pankrta, pozicioniraju Galeriju SC kao prostor susreta vizualne umjetnosti, glazbe i društvenog angažmana. Takvi programi ne predstavljaju odmak od galerijske misije, već njezino proširenje prema oblicima kulture koji snažno oblikuju tadašnju studentsku i urbanu svakodnevicu. U tom se razdoblju dodatno afirmirao i interes za performans i akciju, koji se oslonio na ranije konceptualne prakse, ali se tada razvijao kroz kolektivne projekte, glazbeno-scenske događaje i ambijentalne intervencije. Galerija SC je pritom funkcionirala kao fleksibilna platforma koja je prihvaćala različite razine profesionalizacije i produkcijskih uvjeta, omogućujući susret etabliranih i još neafirmiranih aktera na istoj sceni. Upravo kroz takve pomake Galerija SC tijekom 1970-ih i 1980-ih zadržava svoju specifičnu poziciju unutar zagrebačke kulturne scene: ne kao mjesto kanonizacije ili reprezentacije, nego kao prostor u kojem se umjetničke prakse mogu slobodno sudarati, preklapati i mijenjati. Kontinuitet se pritom ne očituje u ponavljanju istih modela, već u sposobnosti galerije da vlastito nasljeđe stalno prevodi u aktualni kulturni jezik.
Nova vodstva, novi mediji
Razdoblje od 1990-ih nadalje za Galeriju SC obilježeno je promjenama koje nisu proizlazile isključivo iz umjetničkih tendencija, nego i iz šireg društvenog i institucionalnog konteksta. Tranzicijski uvjeti, nestabilnost kulturne infrastrukture i promjene u načinu financiranja kulture izravno su utjecali na produkcijske mogućnosti galerije. Unatoč tim ograničenjima, Galerija SC zadržala je kontinuitet otvorenog i eksperimentalnog modela, prilagođavajući ga novim okolnostima i generacijskim pomacima.
Nakon niza promjena u vodstvu, programsko i kustosko vođenje Galerije SC preuzimaju Božica Matasić i Ksenija Baronica. U početnoj fazi djeluju u tandemu, nakon čega Baronica nastavlja samostalno voditi Galeriju SC, a njezin dugogodišnji rad obilježen je snažnim fokusom na suvremene, intermedijalne i procesualne prakse. U programskom smislu dolazi do izraženog širenja medijskog polja: performans, video, film, zvuk, moda i ambijentalne instalacije postaju ravnopravni dijelovi galerijskog programa, ne kao rezultat programskog “otvaranja” po svaku cijenu, već kao odgovor na promjene u samim umjetničkim praksama. Granice između izložbe, izvedbe i događaja sve su propusnije, a Galerija SC nastavlja funkcionirati kao prostor u kojem se radovi često razvijaju u dijalogu s prostorom, produkcijskim uvjetima i publikom.
Studentski centar kao institucija pruža pogodnosti u smislu organizacijske i tehničke potpore: voznog parka SC-a za transport radova, Tehničke službe Kulture SC-a koja realizira izložbe. Tehnika uključuje djelatnike različitih profila, scenske radnike za tehnički postav izložbe, majstora stolara za izradu konstrukcija i drvenih elemenata, majstore svjetla i tona te tehničare za video i audio koji svi zajedno, ovisno o potrebi pojedinog projekta, sudjeluju u realizaciji cjelokupnog programa, a koji je potrebno uskladiti s drugim programima u Studentskom centru, u Teatru &TD, MM centru, Kinu, Francuskom paviljonu, ističe Baronica dodajući: Financijski su izazovi uvijek prisutni, jer želje i mogućnosti se ipak ne poklapaju, bilo da se radi o produkcijskim zahtjevima, opremi prostora ili nabavi tehničke opreme. Program Galerije SC je potpomognut sredstvima Ministarstva kulture i medija RH i Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo. Hladni pogon pokriva Studentski centar.
U stalnom dijalogu s prošlosti
U suvremenom kontekstu Galerija SC nastavlja djelovati kao prostor koji se u različitim segmentima oslanja na vlastito nasljeđe, ostajući pritom u kontinuiranom dijalogu s vlastitom poviješću. Upravo se ta povijest u suvremenim umjetničkim praksama neprestano aktivira kao izvor inspiracije, referentni okvir i polazište za nova istraživanja i produkcije. Pojedini se autori svjesno vraćaju vlastitim ranim radovima i iskustvima izlaganja upravo u tom prostoru, koristeći ih kao temelj za nova istraživanja. Takav pristup jasno se očituje u projektu Data Recovery transmedijskog i video umjetnika Dalibor Martinis, u kojem se osobna povijest i arhivski materijali prepliću s pitanjima kolektivne memorije. Izložbom Rad na izložbi 1969. / Data Recovery 2015. Martinis je, polazeći od crno-bijelih fotografija i dokumenata s vlastite izložbe održane u Galeriji SC 1969. godine, rekonstruirao i reinterpretirao tadašnji postav, stvarajući pritom novi ambijent koji istodobno funkcionira kao povijesna refleksija i suvremena umjetnička gesta.
U tom kontekstu svakako bih voljela spomenuti izložbu Obnavljanje Gordane Bakić iz 2017. godine i to iz više razloga; zbog koncepta izložbe, referiranja na vlastitu izložbu Opservatorij 1999. i korištenja prostora Galerije. Gordana Bakić je autorica koju iznimno cijenim, umjetnica sada već srednje generacije koja svoje početke izlaganja, kao i mnogi drugi autori, veže za Galeriju SC, gdje je imala svoju prvu samostalnu izložbu i koja je već onda bila po svemu posebna. Naime, u Galeriju se nije moglo ući da bi se vidjelo izložbu već se trebalo stepenicama popeti na kat Galerije i kroz otvor u potkrovlju sagledati rad koji je cijelom površinom poda ispunjavao prostor Galerije papirima A4 formata uredno poslaganih jedan do drugog. Na moj poziv za izlaganje odgovara izložbom Obnavljanje 2017. godine u kojoj na isti način koristi prostor galerije potpuno ga ispunjavajući slikama, crtežima, objektima… Izložbu je bilo moguće gledati jedino sa gornjeg kata, kao iz kazališne lože. Izniman doživljaj iz tog rakursa i začudnost prizora rezultirali su nagradom za izložbu godine, a dojmovi brojnih posjetitelja zabilježeni su kao vizualna i osjetilna senzacija. Dakle, nasljeđe vlastitog rada i referiranje na njega, u istom prostoru ali u drugom vremenu, rezultirali su izvanrednim ostvarenjima, jednim od najvećih u povijesti Galerije, kaže Ksenija Baronica.
Suvremeni kontekst Galerije SC
Likovni program Studentskog centra odvija se na više lokacija – u Galeriji SC, Kiosku, Francuskom paviljonu i MM centru – pri čemu se projekti često prostorno umrežavaju i realiziraju paralelno na nekoliko mjesta. Takva praksa omogućuje proširenje izložbenog formata izvan jedne lokacije te aktivaciju šireg prostora SC-a, čime se potiče cirkulacija publike i intenzivira doživljaj programa. Posebno je važna dugogodišnja suradnja s MM centrom, kroz koju se vizualna umjetnost sustavno povezuje s filmom i videom putem popratnih projekcija, razgovora i tematskih ciklusa. Ovakva interdisciplinarna suradnja ne funkcionira tek kao logističko proširenje programa, već kao promišljena strategija povezivanja različitih medija i publika unutar jedinstvenog kulturnog okvira Studentskog centra.
Programsko usmjerenje Galerije SC prema mladim i još neafirmiranim autorima danas se najjasnije artikulira kroz dugogodišnji ciklus Oni dolaze…, koji od 2009. godine funkcionira kao platforma za prve značajnije samostalne nastupe nove generacije umjetnika. Taj program ne podrazumijeva samo izlaganje, već i uključivanje studenata i mladih profesionalaca u širi proces produkcije izložbi – od kustoskog i teorijskog rada do tehničke realizacije i dizajna – čime Galerija SC djeluje i kao prostor učenja kroz praksu. Paralelno s tim, Galerija Kiosk razvija se kao izdvojeni, ali konceptualno blizak format, namijenjen site-specific projektima, prostornim i ambijentalnim intervencijama te radovima koji reagiraju na javni, prolazni karakter prostora. Smješten na frekventnoj točki Studentskog centra i otvoren pogledu izvana, Kiosk omogućuje neformalni susret publike s umjetnošću i potiče eksperimentalne, često duhovite i kritičke pristupe koji vizualnu umjetnost približavaju svakodnevici. Zajedno, Oni dolaze… i Kiosk čine važan operativni okvir Galerije SC kao mjesta prvih institucionalnih iskustava, testiranja ideja i dugoročnog ulaganja u razvoj nove umjetničke i kustoske scene.
Pod vodstvom Ksenije Baronica, galerija zadržava fokus na mladim i srednjegeneracijskim autorima, eksperimentalnim formatima i procesualnim izložbama, pritom svjesno reflektirajući društveno-političke uvjete unutar kojih danas djeluje. Današnja pozicija Galerije SC obilježena je stalnim balansiranjem između institucionalnog okvira Studentskog centra i potrebe za autonomijom kustoske i umjetničke odluke. Program Galerije nije unaprijed postavljen niti tematski, medijski ili koncepcijski određen, nego otvara prostor različitim načinima, pristupima i izvedbama. Zamišljen je kao predstavljanje autorskih koncepata različitih medija i pristupa, od tradicionalnih tehnika do najnovijih oblika izražavanja, ističe Baronica.
Takav otvoreni model moguće je realizirati kroz godišnje natječaje za izlaganje u Galeriji SC i Kiosku, kao i kroz pozivne projekte, pri čemu o selekciji programa odlučuje Savjet Galerije u sastavu: akademkinja i prof. art. Gordana Bakić (HAZU, ALU), prof. dr. art. Mirjana Vodopija (ALU), doc. art. Pavle Pavlović (ALU), Marta Kiš (voditeljica likovnog i novo-medijskog programa SC-a) i Ksenija Baronica (stručna suradnica u likovnom programu SC-a). Velik interes za sudjelovanje, osobito među mlađim autorima, potvrđuje poziciju Galerije SC kao važnog prostora za rane i eksperimentalne faze umjetničkog rada, ali i kao mjesta susreta različitih generacija i poetika. Kontinuitet s vlastitom poviješću osobito se očituje kroz pozivne izložbe autora koji su upravo u Galeriji SC ostvarili svoje prve samostalne nastupe, a danas zauzimaju važno mjesto na domaćoj i međunarodnoj sceni.
Planovi za bližu i daljnju budućnost
Vizija Galerije SC za naredno desetljeće, kako je artikulira Ksenija Baronica, temelji se na očuvanju značenja samog mjesta kroz relevantnost pristupa i izričaja, ali i na promišljenom otvaranju prostora za nove iskorake: Vjerujem da je dobro oslanjati se na prednost izvedbi uživo i na izravan kontakt s djelom i autorom, i neposredan doživljaj. Ustrajati na neposrednosti autora i publike, na animiranju studenata i razvijanju njihova interesa za kazalište, film, likovnost, većoj povezanosti s umjetnošću kroz razgovore, vodstva, akcije, osvještavanju vizualne kulture.
Takav pristup uključuje dosljedan rad sa studentima i mladom publikom, poticanje interesa za vizualnu kulturu te oslanjanje na nove generacije autora i kustosa. Umjesto prekida s vlastitom poviješću, Galerija SC gradi kontinuitet u kojem se nasljeđe koristi kao polazište za daljnji razvoj i nove produkcije. Upravo se ta logika nastavlja i u planovima za 2026. godinu, koji istodobno afirmiraju mlade autore i otvaraju prostor za međunarodne suradnje. Uz ciklus Oni dolaze..., posvećen novoj generaciji umjetnika, planirana je i izložba te prikazivanje filmova i video-radova u konceptu i odabiru Ingeborg Fülepp, čije dugogodišnje veze s europskom video-scenom, uključujući suradnju s Heiko Daxlom, otvaraju prostor za nove projekte i razmjenu. Dugoročnije, u Francuskom paviljonu planira se i višegodišnji ciklus izložbi Circle is Around, zamišljen kao platforma koja povezuje mlađe i srednjegeneracijske autore. U tom se kontinuitetu i povjerenju u nove generacije jasno ocrtava smjer u kojem se Galerija SC razvija kao živi i otvoreni prostor suvremene umjetnosti.
Literatura:
Glavan, Darko; Topić, Leila (ur.) (2005). Galerija Studentskog centra Zagreb: 40 godina (1965.–2005.). Zagreb: Kulturni centar Studentskog centra.
Horvatinčić, Sanja (2010). Inovacije u kustoskim praksama Želimira Koščevića u počecima rada Galerije Studentskog centra u Zagrebu (1966.–1973.). Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Autorica: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice pronađite ovdje
Fotografije i portreti: Sanja Merćep
Zahvaljujemo Galeriji SC i Kseniji Baronica na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Novosti vezane uz Galeriju SC možete pratiti ovdje. Galeriju pratite i putem Facebooka.
Tekst je dio projekta “Introspekcije galerijskog” sufinanciranog sredstvima Ministarstva kulture i medija RH
