U zagrebačkoj Galeriji Kranjčar u petak, 15. rujna u 20 sati otvara se izložba Gledanje s razlogom Žarka Vijatovića, akademskog slikara s francuskom adresom koji je poseban doprinos hrvatskoj suvremenoj umjetnosti dao u mediju fotografije. Tema zagrebačke izložbe su, kako sam umjetnik kaže, obale Normandije.
“Fotografije su nastale od Étretat do Mont-Saint-Michela i inspirirane su francuskim slikarstvom s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Izložba je na neki način hommage onoj staroj knjižnici Francuskog Instituta u Zagrebu u koju sam se upisao početkom sedamdesetih godina. Tamo sam otkrio neke umjetnike koji mi i dan danas puno znače: Courbet, Monet, Seurat, Marquet, Boudin itd.
Sedamdesetih godina bilo je jako teško doći do monografija iz umjetnosti, tako da su mi knjige koje su se nalazile u knjižnici Francuskog Instituta omogućile dublje upoznavanje pojedinačnih opusa. Reprodukcije umjetničkih djela ostale su toliko zapisane u mojoj svijesti da u trenucima kada sam počeo 90-ih godina snimati Normandiju moja namjera nije bila da fotografije budu bliske francuskom slikarstvu 19. i 20. stoljeća, već sam jednostavno fotoaparatom bilježio sto se ukazivalo preda mnom.
Na poticaj Leile Topić i radom na izložbi sam shvatio koliko su te fotografije bliske francuskom slikarstvu. Na neki način, moj pogled je potpuno nesvjesno bio korigiran slikama koje su bile pohranjene u mojoj memoriji.
Kad započinjem rad na nekom ciklusu, nemam na umu neki koncept, jednostavno snimam što vidim. Reagiram na ono što je ispred mene potpuno spontano i u trenutku. Glavno mi je da taj trenutak okidanja proizvede neku vrstu zadovoljstva. Koncept se uspostavlja naknadno, pregledom arhiva.
Potpuno se slažem s tvrdnjom Marcel Duchampa da je umjetnički akt nesvjesni akt. Po Duchampovoj tvrdnji umjetničko djelo nastaje suptilnim miješanjem namjeravanog a neiskazanog i nenamjeravanog a iskazanog. U fotografiji se taj proces dešava u stotinki, desetinki sekunde, koliko traje ekspozicija. Kreativni čin u fotografiji nije samo odlučujući trenutak okidanja, već i trenutak odabira. Po Duchampu kreativni proces završava u očima promatrača” – stoji u izjavi umjetnika.
Kustosica izložbe Leila Topić u predgovoru ističe:
“(…) Promatrajući izbor iz ciklusa fotografija Normandija Žarka Vijatovića fotografiranih unazad nekoliko godina, postaje jasno da autor, važno je napomenuti, formacijom slikar, neprestano razmišlja o posebnostima, zakonitostima i međusobnim preplitanjima slikarstva i fotografije. Posvećeni promatrač slika Gustavea Couberta, Eugène-Louis Boudina, Alberta Marqueta, Georges Seurata, Gustava Caillebota ili Claudea Moneta, opuse koje poznaje zahvaljujući dugogodišnjim i čestim hodočašćima Muzeju Orsay ili Louvreu, Vijatović iskušava mogućnosti fotografskog medija uz iscrpnu upućenost u izvanredne prizore spomenutih slikara kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća koje je privukla Normandija.
(…) No što je zapravo osobno u Vijatovićevom normandijskom ciklusu? Prvenstveno je posrijedi Vijatovićeva privrženost geometrijskoj kompoziciji fotografija koja je konstitutivni element gotovo svih predstavljenih radova. Promatramo široki horizont prema kome streme okomiti zidovi zgrada, uličnih svjetiljki ili linija gdje se more spaja s kopnom. Geometrijsko promišljanje i promjena planova od općeg prema krupnom planu je, rekla bih,upravo onaj domišljati supstitut koji nadomješta teksturu fotografije, spomenuti impasto o kojemu su razmišljali Fried i Demand. Geometrijska kompozicija, okomice i vertikale kao i pažljivi odabir suvremenih motiva koji nastanjuju Vijatovićeve prizore učestalo zamućuju geografski i povjesnoumjetnički imaginarij Normandije. Na Žarkovim fotografijama uistinu nema šarmantnih uličica i promenada koje je slikao Pissaro ili Boutinovih dama pod suncobranom, međutim, svojevrstan ostatak osjetilnog pamćenja Courbetovih ili Monetovihslika i dalje rezonira u suvremenim, urbanim, nastanjenim i turizmom pokorenih krajolika Normandije.
(…) Normandija u objektivu Žarka Vijatovića nije tek puko promatranje ili tek činjenično bilježenje. Promatrajući normandijske plaže moj je pogled bio u neprestanom tijeku dok je Vijatović snimao izolirano stanje jednog jedinstvenog trenutka koristeći različite žarišne duljine kako bi podcrtao osobni pogled. On ne gleda Normandiju doslovno, nego ju promatra s namjerom i ljubavi – upravo poput njegovih slikarskih prethodnika. Vjerojatno je to ono krajnje osobno u čitavom Vijatovićevu opusu – gledanje s razlogom.”
Žarko Vijatović rođen je 1952. u Washingtonu DC, u SAD-u. Završio je zagrebačku ALU, slikarski smjer, ali od 1987. godine se intenzivno bavi fotografijom. Član je francuskog Maison des Artistes (umjetničke udruge) od 1994. godine.
U svojim osobnim umjetničkim istraživanjima Žarko Vijatoviću početku radi u slikarskim medijima, a zatim postupno uključuje fotografiju kao sredstvo izražavanja. Od samostalne izložbe u Salonu Doma JNA u Zagrebu 1988. godine, do Mediteran dodiruje sjever u Espaceu Paul Boyé, u francuskom gradu Sète 1995. godine, sve suptilnije povezuje fotografiju sa slikarstvom te ona postupno postaje njegovo jedino sredstvo predstavljanja realnosti. Priredio je niz samostalnih i skupnih izložbi u Hrvatskoj i Francuskoj. Dobitnik je Nagrade Ilford za crno-bijelu fotografiju 1992. godine.
Fotografije Žarka Vijatovića nalaze se u Zbirkama MSU Zagreb i splitske Galerije umjetnina. Njegove su fotografije trenutno izložene u Muzeju suvremene umjetnosti Zagreb u stalnom postavu Zbirka kao glagol.
