Od 27. svibnja do 15. lipnja u zagrebačkoj Galeriji Nova održat će se izložba nazvana Drei Tage bis zum Ende der Kunst, na kojoj će svoje radove predstaviti nova generacija polaznika WHW Akademije: Vlad Brăteanu, Tin Dožić, Bianca Hisse, Neža Knez, Jolanta Nowaczyk, Gaisha Madanova, Ekaterina Muromtseva, María Luisa Sanín Peña i Ivana Tkalčić.
Izložba će se svakodnevno moći pogledati s vanjske strane galerije. Dva puta tjedno održavat ćemo vodstva za manje grupe na koje se može prijaviti slanjem e-maila na adresu ana.kovacic.whw@gmail.com. Sabor ptica, zvučni kolaž u suradnji s Ljubicom Letinić, bit će emitiran krajem lipnja 2020. u sklopu programa Kulturizacija na Radio Studentu.
*Ivana Tkalčić, “Steady movement (one of forests, three of birds)”, 2020.
Drei Tage bis zum Ende der Kunst završni je događaj modula WHW Akademije Razgovor o drveću, kojeg je unutar programa druge godine WHW Akademije vodila Ana Dević. Ovo sedmomjesečno putovanje bilo je fokusirano na pitanja otpora, otpornosti i kolektivnosti promatrana kroz motive stabala i šume kao metafore središnje linije istraživanja iz koje se granaju različite teme i umjetničke prakse zastupljene u zbirci Kontakt.
Razvijena tijekom izolacije izazvane pandemijom, izložba – koja je prvi čin modula – poziva na gledanje izvana, iza zatvorenih vrata. Teme dematerijalizacije i osamljenosti mogu se shvatiti kao reference na brojne neoavangardne i konceptualne umjetničke prakse koje su tragale za autonomnijim načinima proizvodnje i diseminacije umjetnosti. Uz tu povijesno-umjetničko dimenziju, izložba uspostavlja odnos prema pitanjima političke ekologije, ljudskih i trans-ljudskih odnosa i materijalnosti. U širem kontekstu, izložba traži prostor za preispitivanje izolacije iz perspektive politika okoliša, izazova nejednakosti i klimatskih promjena te društvene odgovornosti umjetnosti.
Naslovljen prema radu Mladena Stilinovića Drei Tage bis zum Ende der Kunst (2002.) koji reflektira filozofske paradokse koncepta kraja umjetnosti, naziv izložbe referira na recentne izazove koje trenutni kontekst nameće kulturnoj produkciji. U potrazi za gestama i strategijama dostupnim i izvedivim u situacijama sužavanja prostora socijalnosti, postav izložbe tretira galeriju kao “vitrinu”, a njenu unutrašnjost kao svojevrsnu scensku pozadinu. Unutar tog okvira, pogledu se nude pokretni i statični objekti, fragmenti tekstova, partitura, povremene izvedbene mikro-akcije i gotovo nevidljive in situ intervencije – osmišljene kao intimni i neuvježbani susreti s galerijskim prostorom i njegovim institucionalnim okvirom. To je poziv na testiranje mogućnosti praznog prostora, različitih razina tjelesnosti i temporalnosti, (ne)vidljivosti, gesta, reprezentacije, udaljenosti i bliskosti, skrivanja i otkrivenja.
Drugi čin modula, Jedan na jedan, nitko s nikim, sve u svemu, pokušaj je da se u momentu fizičke razdvojenosti okupimo u kolektivnoj šetnji, koja se odvija u stvarnim i konstruiranim prostorima.
Završni čin ovog trodijelnog programa izvedbeni je zvučni prijenos koji uranja u slojeve alegorijske poeme Sabor ptica perzijskog pjesnika iz dvanaestog stoljeća Faridudina Attara (poznate po kazališnom uprizorenju Petera Brooka). Poema govori o mističnoj potrazi ptica za znanjem i istinom, koje nakon iscrpljujuće potrage susreću svog istinskog vladara – sebe same, ali transformirane, shvaćajući da je ono za čim su tragale već bilo tu. Dok uvježbavaju i izvode tekst, sudionici WHWAkademije grade zajednički jezik svojih nada i frustracija. Ključni stih na samom kraju poeme o otvorenom putu bez vodiča i putnika upućuje na otvoreni labirint kroz koji naši glasovi pokušavaju zajedno navigirati.
