Prije nekoliko dana u 73. godini života napustio nas je umjetnik, kustos i likovni kritičar Antun Maračić, koji je domaću scenu obilježio u svim sferama svog djelovanja. Jedan je od naših najznačajnijih konceptualnih i multimedijalnih umjetnika. Svoj umjetnički put nakon diplome na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu 1971. te potom 1976. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti započinje u krugu mlade generacije konceptualnih umjetnika. Od 1978. do 1980. bio je član tzv. radne zajednice umjetnika Podroom, a njegovi su tadašnji radovi primjeri analitičkog slikarstva i sekvencijalne fotografije. Upravo je fotografija ostala njegovim stalnim medijem, koja je zasigurno ponajbolje odgovarala Maračićevoj preokupaciji odsutnošću, prazninom, prolaznošću te slučajnim, efemernim sadržajima. Kako bilježi MSU Zagreb povodom Maračićeve smrti: konstanta njegove umjetničke prakse svjedočenje je i bilježenje vremena mjesecima, pa i godinama u fotografskim ciklusima (“Ispražnjeni okviri, iščezli sadržaji”, 1990.–1994., “Lokrum” 2000.–2009.). Uz potresne fotografije iz ciklusa “no-art” koje su obilježile vrijeme rata u devedesetima, Antun Maračić fotografijama je senzibilno i kritički razotkrivao atmosferu gradske i seoske društvene zbilje (“Rurbane nezgrapnosti”, 2012.).
Autor je brojnih tekstova, predgovora, članaka i monografija te televizijskih priloga o suvremenim hrvatskim umjetnicima. Dobitnik je više priznanja, među kojima su i Vjesnikova nagrada Josip Račić za 2004. godinu te Godišnja nagrada za likovnu kritiku Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara AICA za 2016. godinu.
Maračić je bio voditelj i kustos važnih zagrebačkih galerija – galerija PM (1988. – 2000.) i SC (1991.) te galerija Zvonimir (1992. – 1997.) i Forum (2013. – 2017.), a od 2000. do 2012. bio je zaposlen kao ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik. Na svim je tim izložbenim lokacijama koncipirao i organizirao neke vrlo značajne izložbe, poput primjerice prve zagrebačke izložbe Josepha Beuysa ili pak izložbe Atelijer Kožarić u Galeriji Zvonimir 1993., gdje je veliki zagrebački kipar i konceptualist u galerijskom prostoru izložio svoj cjelokupni radni prostor. Potom je Atelijer Kožarić izložen i na slavnoj Documenti u Kasselu, a danas se nalazi u stalnom postavu MSU-a. Projekt je zadobio i svoju ukoričenu formu u istoimenoj knjzi koju je Maračić objavio s Evelinom Turković 1995. godine. Maračić je objavio i knjigu posvećenu tragično stradalom mladom dubrovačkom fotografu Pavi Urbanu (Pavo Urban – posljednje slike, META, Zagreb, 1998.), a svoje kritičke tekstove, predgovore i polemike objedinio je u knjizi Pro i protiv (HS AICA i Durieux, 2020.). Objavio je i nekoliko vlastitih umjetničkih knjiga među čijim su koricama neki od najznačajnijih Maračićevih fotografskih ciklusa: Ispražnjeni okviri – iščezli sadržaji 1991-1994. (Idea Imago, Zagreb, 1996.), Lokrum (META, Zagreb, 2004.) i Rurbane nezgrapnosti (META, Zagreb, 2013.).
Svestrana i agilna osobnost Antuna Maračića koja se nesumnjivo zrcali i u njegovom shvaćanju umjetnosti i umjetničkog rada, te njegovo pronicljivo zapažanje svih onih sitnih, gotovo nevidljivih segmenata svakodnevice ostavili su dubok trag u domaćoj umjetničkoj sredini. Kako je svojevremeno sam pojasnio u razgovoru s Bojanom Krištofićem objavljenom na Vizkulturi: Moje djelovanje i dalje je polivalentno, ponekad djeluje šizofreno, no katkad ga osjećam i kao jedinstvenu cjelinu koja se ne može lako diferencirati. U sretnijim trenucima dakle, sve mi se čini umjetničkim djelovanjem, eksplicitnijim ili tek nešto posrednijim, donekle mimikriranim. Bilo da pokušavam proizvesti svoj art, u užem smislu, bilo da kataliziram tuđi izložbenim postavom ili pisanjem. Ako se složimo da je umjetnost sama po sebi produktivno anarhoidna, onda je sve to art, razumiješ?
