Tijekom proteklih mjesec dana, u privremenom prostoru Umjetničkog paviljona u Tomašićevoj 12 u Zagrebu smjestio se otvoreni studio umjetnice Nicole Hewitt, a tijekom tog razdoblja održana je javna izvedba tonske probe za film koji će biti jedan od segmenata projekta Vremeplovke, niz vodstava te promocija izložbenog magazina.
Projekt Vremeplovke zona 01 nastavio se na dosadašnje višegodišnje suradničke projekte Nicole Hewitt kao što su Ova žena se zove Jasna i Žene minorne spekulacije. Na sjecištu eksperimentalnog filma, videa, prostorne instalacije, performansa i teksta, oni promišljaju posredovanje sjećanja, povijesti, specifičnih narativa kroz tehnologije reprezentacije i dokumentacije. Okosnica projekta Vremeplovke, odnosno njegovog prvog dijela, znanstveno-fantastični su žanrovi na teritoriju Istočne Europe, sagledani kroz feminističku perspektivu.
Kroz umjetnički rad koji je razvijala, autorica provlači segmente svojeg umjetničkog istraživanja, terenskog putovanja na Baltik, istraživanja zatvorenih gradova te dijalog s lokacijama filma Stalker redatelja Andreja Tarkovskog i oživljene situacije iz romana braće Strugatsky Piknik pored ceste po kojem je Stalker snimljen.
Izložbeni prostor Vremeplovki podijeljen je u dva dijela: Muzej i Zonu postajući poprištem mnogostrukih slika i naracija. Prostor zaboravljenog muzeja predio je suživota raznih materijala – od crteža i fotografija zatečenih pejzaža i situacija prikupljenih na originalnim lokacijama na Baltiku za istraživačkog putovanja autorice i njezinih suradnika do duhovitih skulpturalnih formi bista, spomenika i gozbe uz cestu. Prostor Zone svojevrsni je multimedijalni laboratorij/showroom uzoraka gdje dominiraju raznorodni medijski postupci, ostaci ljudske prisutnosti, raznoliki artefakti, ali i odbačeni predmeti naše civilizacije. U njemu je jedna od glavnih niti vodilja djevojčica, koja preuzima razna obličja, a u svojoj srži referenca je na enigmatični lik Stalkerove kćeri – Majmunče (na ruskom Martiška), dlakavo i šapasto biće.
Širi okviri promišljanja čitavog rada mogu se smjestiti u značenjska polja obilježena postsovjetskim, postkomunističkim, hladnoratovskim sablastima, transformacijama okoliša i eko sustava, mogućnostima drugoga i tijela u susretu s konstruiranim prostorom, pejzažem i tehnologijom. Umjetnica Nicole Hewitt to sažima u rečenicu koja može biti i moto izložbe: Ona kaže, ono čemu sam svjedočila, nestaje kao glina… Autorski tim čine Hrvoslava Brkušić, Vida Guzmić, Neža Knez, Hrvoje Nikšić, Billie Grace Hewitt Pavlica, 3D materijale izrađuje Josip Knežević, a kustosica je Ivana Meštrov.
Izložbeni magazin, čije oblikovanje potpisuju dizajnerice Paula Klotzki i Tabea Nixdorff, autorska je publikacija temeljena na materijalima sakupljenima u istraživačkim fazama projekta. Publikacija slijedi logiku montaže i fragmentarnosti i u konačnici je promjenjiva i izmjenjiva; bez početka i kraja, ona može stvarati ponavljajuće uvijek drukčije nizove.
Izložba je dio projekta Tko je Elsa fluid, to se zna, izložba u sekvencama; riječ je o izložbenom konceptu u sekvencama osmišljenom za galeriju u koju se Umjetnički paviljon treba useliti u Jurišićevu 1A, kuću Elsa Fluid dom. Sljedeća sekvenca objedinjujućeg projekta je izložba Izvan Planeta vizualne umjetnice Sandre Sterle. Autorica širi okvir identitetskih istraživanja kojim se inače bavi, zahvaćajući u binarnost između organske i anorganske konfiguracije. Tako se u ovoj sekvenci Elsa Fluid i dalje bavi sjećanjem, vremenom, kolekcioniranjem, ali se iskazuje kao prostorna konfiguracija i relacija zvuka, prostora i kretanja. Polazeći od vlastitog filma Oživjeti djeda koji je gradila od sekvenci, različitih isječaka i slika iz svoje vlastite povijesti, sada će krenuti obrnutim smjerom pa će film deizintegrirati u njegove komadiće, nešto što je davno bilo, neuhvatljivo je i neprepoznatljivo, a oblikuje novi neorganski identitet. Pritom polazi od zadnje rečenice filma koja kaže: Sve je tu da bi se ponovno proučilo. Organsko i neorgansko, sve treba spasiti.
Kustosice projekta Tko je Elsa Fluid, to se zna, izložba u sekvencama su Irena Bekić i Ivana Meštrov, a njihovo je nastojanje uspostaviti koordinate novih vizija za prostor i institucionalne umjetničke prakse kroz alate umjetničke produkcije, filozofije i kritičke teorije. U fokusu su senzorni, afektivni podaci, registri emocija, gradnja novog znanja, razbijanje monolitnih kolektivnih predodžbi kao mogući alati za razumijevanje svijeta.
Više o radovima i projektima Nicole Hewitt potražite na sljedećoj poveznici, a s opusom umjetnice Sandre Sterle možete se upoznati ovdje.
