Potencijali industrijske baštine

Već devetnaest godina zaredom Tehničko sveučilište u Grazu (Technische Universität Graz, skraćeno TU Graz) organizira dodjelu nagrada najboljim diplomskim projektima iz područja arhitekture. Svake godine okuplja se novi žiri koji čine renonirani arhitekti iz cijele Europe i svijeta, a ove su godine to bile Jeannette Kuo (Karamuk Kuo Architekten), Vera Bühlmann (TU Wien) i Irmgard Frank (bivša voditeljica katedre za prostorno oblikovanje na TU Graz, koja također vodi i vlastiti arhitektonski ured u Beču). Članice žirija GAD Award (Grazer Architektur Diplompreis), dodijelile su prvu nagradu Bruni Raškaju za projekt koji otkriva potencijal zagrebačke industrijske baštine. Više o projektu Reliquiae Reliquiarum, prvonagrađenom u konkurenciji od 40 nominiranih projekata, doznajte u nastavku iz teksta samog autora.

Zagreb danas, na možda najatraktivnijim gradskim lokacijama, raspolaže s fragmentiranim područjima bivših tvornica. Bogato kulturno nasljeđe grada postupno se briše i zamjenjuje stihijskom gradnjom bez zelenih površina, a bitne orijentacijske točke kao kulturološki identitet građana gube svoje uporište u matrici centra grada. Ovim se radom želi dočarati arhitektura jedne od industrijski najstarije, ali i najzanemarenije građevine u Zagrebu, čija parcela i prostorni karakter posjeduje jednaku vrijednost kao i sama građevina. Bivša tvornica svile “Bubara”, jedna je od prvih podignutih zgrada južno od pruge zagrebačkog arhitektonskog para Hönigsberg und Deutsch, koja do danas nije uvrštena pod ikakvu zaštitu.

Tvornice su u Zagrebu, jednom od najvećih industrijskih središta bivše Jugoslavije, bile smještene duž pruge te su djelovale kao okosnice i pokretači privrede, ali i radnog i socijalnog života grada. Usmjerile su put kojim će se glavni grad Hrvatske, sa svim svojim manama i vrlinama, razvijati kroz naredna desetljeća.

Zašto je ovo bitno spomenuti? Naizgled, shvaćena kao samo jedna od faza, zagrebačka industrijska epoha vjerojatno ima i najbitniju ulogu u procesu modernizacije i eksponencijalnom rastu broja stanovnika u Zagrebu i okolici.

Područje Trešnjevke sjever, naročito dio oko nekadašnje tvornice svile, krajem 19. stoljeća je trebalo postati područje prvog radničkog naselja te preuzeti regularnost donjogradske ortogonalne mreže. Međutim, nakon izgradnje kompleksa “Bubare” 1892., ideja nikada nije zaživjela, prvenstveno radi visokih cijena parcela. Dakle, svojom orijentacijom koso na stranu ulice, zgrada svilare jedinstveni je relikt urbanizma u gradskoj matrici.

Od samog početka, industrijska arhitektura je bila podređena primarno utilitarističkom oblikovanju, a tek sekundarno stilskom izrazu. Promatrajući trenutni kompleks ruševina, možemo reći da se zgrada Bubare začahurila za posljednji stadij svoje preobrazbe. Priroda ju štiti i predstavlja kao još nesvršenu priču, koja samo čeka ili ponovni rast ili potpuni raspad.

Ovaj obrasli kompleks, smješten preko puta nekadašnjeg kolodvora Samoborček u Adžijinoj ulici, nudi zaštitu od prometne ulice i samim time se odcjepljuje od ostatka. Iako djeluje kao kontaminirana zona, ona je zapravo gradski međuprostor koja donosi balans među silnim, preizgrađenim stambenim zgradama na zagrebačkoj Trešnjevci.

Svaki projekt revitalizacije zapravo je hibrid dviju ruševina koje koegzistiraju, dvije različite priče koje nemaju nužno isti početak, ali dijele istu budućnost. Arhitektura i krajobraz općenito navode ljude na razmišljanje o bivanju građevine u njenom okolišu. Odnos između ruševine i obrasle flore namjerno se ostavlja međuovisnim jer su arhitektura i priroda u ovom stadiju postale nerazdvojne. Međutim, igra dualizma između ova dva segmenta zahtijevaju različite pristupe intervencije – jedan minimalan, drugi maksimalan. Retrospektivno postavljanje osnovnog elementa arhitekture – konstrukcije, u glavnu zgradu Bubare te ostatak kompleksa ruševina – dovršava odnos između eksterijera i interijera. Granica između otvorenog i zatvorenog, prošlosti i sadašnjosti postaje relativna, a konstrukcija imanentna. Ne postavlja se pitanje što je nastalo prije – skelet ili zidovi. Ta implementirana struktura je zapravo poput ljudskog kostura. Nakon smrti, to je jedino što ostaje prisutno.

Vegetacija, njen prirodan tijek, ovdje se manifestira kao suvremeni projekt. Poezija i ljepota prolaznosti vremena približena je konzumentima ovog parka na jedan banalan i iskren način. Dijelovi arhitekture obrasli zelenilom postaju ready-made skulpture koje konstantno leže između dviju krajnosti – utjecaja čovjeka i prirodnih pojava. Podređenost tim deus ex machina uvjetima je upravo fenomen vremena koji ne posjeduje manuskript te ga je samim time nemoguće isplanirati.

Krajnji projekt u eksterijeru zapravo proširuje pojam arhitekture. On nije baziran na estetici lijepih proporcija i kompleksnosti tehničke i statičke struke, već upravo na gesamtkunstwerku vremena, prostora i čovjeka. Drugim riječima, arhitektura u ovom okruženju nije samo prosta disciplina projektiranja i građenja, nego i dio prirode. Dijagonala se također može povezati i sa ostacima ruševina engleskih pitoresknih parkova iz 18. stoljeća koji, osim što tvore mjesta društvenih okupljanja i plandovanja, tvore novi aspekt uživanja u prirodi.

Ova konstrukcija u suštini označava početak kraja. Za razliku od crnog čelika u zgradi Bubare, vanjski elementi u parku su bijeli kako bi spektar boja okolne vegetacije došao do izražaja. Oni će prirodno propadati te tako s vremenom ruševinu i novonastale strukturu stopiti u jednu neodvojivu cjelinu. Nakon što ostaci kompleksa nestanu, memorija prostora će ostati sadržana upravo u novoizgrađenoj konstrukciji – kosturu, koji ostaje. Ovaj park može biti svojevrsna heterotopija. Zidovi koji su bili spremni za destrukciju odjednom predstavljaju različite načine korištenja ili ipak nekorištenja. Nekadašnja manufaktura, u današnjem kontekstu, može biti tvornica kulture, čiji je nusprodukt javna površina.

Snažan motiv memorije prostora je tako i uvjetovao odabir materijala za glavnu zgradu, odnosno Bubaru. Oni nisu ništa više od nadovezivanja na postojeće stanje. Naglasak je prvenstveno stavljen na iskrenost koju posjeduju cigla, čelik i beton, bez ikakvih potreba za skrivanjem njihove teksture. Samim time, autentičnost materijala slijedi autentičnost prirode koja ih okružuje. Hommage industrijskoj arhitekturi je ostvaren kroz zubasti krov, koji se logički nadovezuje na postojeću formu zgrade i njezinu orijentaciju sjever-jug. Novi kulturni centar služi ljudima i okolici te iz tog razloga njezin oblik mora biti upečatljiv i uočljiv.

Uloga pravog landmarka manifestira se simbolikom dimnjaka, koji služi za osvjetljenje i prirodnu ventilaciju glavne polivalentne dvorane. Potkrovlje se time istovremeno dijeli na manje segmente, što daje djelomično vizualnu privatnost prostorima. Raščlanjen na tri etaže, novi kulturni centar se sastoji od velikog multifunkcionalnog prostora sa kafićem u prizemlju, administracijskim uredima i garderobom na prvom katu te polivalentnim studijem i potkrovljem na drugom katu. Ulazni foyer u sredini zgrade jedini povezuje sve tri razine horizontalno i vertikalno, pri čemu je glavna orijentacijska os izvan objekta usmjerena prema parku ruina.

Vidljiva igra dualizma koja se proteže kroz ovaj projekt bila je i poticaj za isti. Prvenstveno kao fascinacija i poštovanje, no istovremeno kao frustracija i srdžba. Ovdje je riječ o viđenju propadajuće baštine, zaboravljenog objekta punog memorije koji je u zbilji jedna nebitna građevina, obrasli teren ili samo jedan ostatak ostataka.