U konkurenciji za nagrade Hrvatskog dizajnerskog društva, koje će se dodijeliti ove jeseni (o čemu smo pisali ovdje), nalazi se i projekt pod nazivom Holokaust u Hrvatskoj: oblikovanje odnosa prema temi autorskog tandema koji čine Damir Gamulin i Antun Sevšek. Riječ je o postavu izložbe Ako tebe zaboravim… – Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz, koja je održana početkom godine u Francuskom paviljonu u Zagrebu u suorganizaciji Hrvatskog povijesnog muzeja i Hrvatskog državnog arhiva te u suradnji sa Studentskim centrom u Zagrebu.
Izložba čiju koncepciju potpisuje Nataša Mataušić (Hrvatski povijesni muzej) tematizira stradanja Židova iz Hrvatske za vrijeme Drugoga svjetskog rata, s posebnim naglaskom na sudbine Židova deportiranih u Koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau u Poljskoj. Smještanje izložbe u Francuski paviljon, autentično mjesto stradanja Židova iz Zagreba i drugih mjesta Hrvatske ispred kojega su bili sabirani i deportirani željezničkim vagonima u koncentracijske logore, odredila je i poseban odnos izložbenog postava prema samoj lokaciji izložbe. Više o ovom projektu, koji za HDD-ovu nagradu konkurira u kategoriji Prostorne i grafičke intervencije i sistemi, doznajte u nastavku!
*foto: Marko Mihaljević
‘VELIKO STRADANJE’. Oblikovanje odnosa prema temi
Pristup likovnom rješenju oblikovanja, odnosno izložbena interpretacija teme Holokausta, od projektanata nužno traži osvještavanje vlastitog stava o toj temi. Iz njega proizlazi povijesno i prostorno kontekstualiziranje izložbenog materijala, ali i osobne smjernice koje grade oblikovanje i organizaciju postava izložbe.
U slučaju izložbe “Ako tebe zaboravim… – Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945.”, postav je smješten na autentičnom mjestu stradanja. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata na Zagrebačkom zboru, gdje se nalazio i izložbeni paviljon Republike Francuske – tzv. Francuski paviljon, bio je smješten privremeni sabirni logor za Židove, u kojega su internirani Židovi iz Zagreba i drugih područja NDH. Tu su boravili po nekoliko dana, a potom su bili transportirani u druge logore. Okupljalište je bilo na tom mjestu vrlo vjerojatno i zbog blizine željezničke pruge; ta je okolnost ostala nepromjenjena do danas.
U zgradu Francuskog paviljona, prepoznatu kao vrhunsko djelo moderne arhitekture – kako u doba gradnje 1936./37., tako i danas – kroz povijest su upisivane teme od trgovine i promocije, preko masovnih stradanja, do aktualne konzervacije i kulturne produkcije.
*foto: Marko Mihaljević
Postavom, bez povratka
Prostorna organizacija postava podijeljena je na tri osnovne cjeline. Kratki uvodni dio skreće pozornost na povijest života Židova u ovim krajevima, uz osnovne uvodne informacije koje posjetitelju nude smještaj teme u širi povijesni kontekst.
Centralna, osnovna zona postava ciljano je predimeznirana u odnosu na vremešnost, prozračnost i taktilnost Francuskog paviljona. Izgrađena je kao metafora željezničkog transporta kojima su žrtve odvođene u Auschwitz. Takav centralni brod izložbe organiziran je kao niz tematskih sekvenci koje vode od cjelokupnog sustava logora u NDH do fokusa na Auschwitz, putem predstavljanja svih organiziranih transporta do tog ‘posljednjeg odredišta’ kroz godine, dokumenata sačuvanih iz samog Auschwitza, ali i drugih zloglasnih logora.
Završna zona je svojevrstan epilog; prikaz znanstvene metodologije utvrđivanja poimeničnog popisa žrtava logora Auschwitz iz Hrvatske, svjedočanstava preživljelih te sudionika antifašističkog otpora i hrvatskih Pravednika među narodima, koji su pod cijenu života sudjelovali u spašavanju Židova.
Ulazna sekvenca okupljanja u hrvatske logore jednostavnom gestom povišenog okvira prostora okuplja, odnosno uvodi posjetitelje u temu.
Iz hrvatskih logora i sabirališta stradalnici se odvode neugodno uskim koridorima koji asociraju na vagone. Nemogućnost izbora naglašena je mogućnošću ulaska u samo jednu od ‘transportnih linija’ postava. Transportni koridori oblikovani su tako da kroz otvore ‘prozora’ posjetitelj izložbe vidi izložbeni sadržaj, ali i drugog posjetitelja. Naredna izložbena zona predstavljena je stiliziranim ladicama za artefakte u formi kreveta kakve su koristili zatvorenici koncentracionih logora.
Prolazak kroz sekvence centralnog broda izgrađen je kao niz tematskih postaja bez mogućnosti promjene odluke i smjera posjetitelja, kako bi evocirao, makar na izložbenoj razini, susret stradalnika unutar procesa organiziranog zločina s nemogućnosti izbora. Posjetitelji ne mogu pristupiti blizu prikazima žrtava, već ih vide kroz suženi unutarnji okvir rešetki, kojima se pojačava dojam redanja i količine žrtava genocida, ali ujedno štiti miran prostor za sjećanje.
Prema kraju centralnog broda tema se personalizira predstavljanjem nekih od stradalnika, kroz fotodokumentaciju i biografske podatke. Uz punu svijest da sužavanje liste stradalnika na one za koje postoji dokumentacija može biti i upitna odluka, prevagnuo je stav da je patnji i nepravdi bitno dati lice upravo zbog intenzivnog poziva na razmišljanje o svima koji su stradali.
Izlaskom iz centralnog broda posjetitelji tako izlaze među preživjele, i u toj završnoj sekvenci obraćaju nam se znanstvenice-istraživačice prikazom metodologije utemeljenja činjenica koje stoje iza ove izložbe, ili glasom rijetkih preživljelih, čija svjedočanstva ne možemo ničim zamijeniti.
*foto: Marko Mihaljević
Materijalnost s težinom, tamom i tonom
Likovna pojavnost postava određena je unošenjem 6 tona toplo valjanog čelika u Francuski paviljon, od kojega su na esencijalnoj razini pojavnosti i ekspresije oblikovane sve sadržane sekvence izložbe. Čelik kao odabrani materijal bez završne obrade bio je nužan da do kraja izgradi željeni dojam teškog, tamnog, grubog i neprobojnog, uz izravnu vezu s kontinuirano prisutnim motivom željeznice.
Da bi se potencirala izravnost dojma, čelična konstrukcija spajana je jednostavnim vidljivim spojevima. Izložbeni sustav je položen na 24 metra dugačak čelični tepih, koji tlocrtno prati zone i liniju kretanja izložbom. Ispod čeličnog tepiha postavljen je tekstilni punom površinom zbog akustike, kako bi anulirao zvukove hodanja.
Kao reakcija na projekt postava nadovezuje se zvučna kulisa autorice Nives Sertić, koja je nastala kontaktom glazbenog gudala i čeličnih elemenata postava, ozvučenih uz više tipova mikrofona. Postav je tako dobio zvučni odraz sazdan od izmjene sekvenci zvuka i tišine. Upravo prisustvo zvuka proizvedenog iz samih elemenata postava omogućilo je da se osjeti tišina.
*foto: Matea Šabić
Oblikovanje s prirodnim svjetlom
Izložba koristi dramatične svjetlosne kvalitete Francuskog paviljona te ne unosi gotovo nikakvu novu rasvjetu. Objekti postava su oblikovani s otvorenim vrhom kako bi tijekom radnog vremena posjetitelji mogli kretanjem sunca doživjeti dinamiku osvjetljenja unutar okruglog paviljona. Orijentacija centralnog broda u odnosu na Paviljon određena je tako da u mjesecu otvaranja izložbe kroz cijelu kompoziciju postava propušta nisko zimsko sunce.
*foto: Damir Gamulin
Projektiranje za ovdje i tamo
Koliko god mišljena kroz interakciju s arhitekturom Francuskog paviljona, izložba je izvorno projektirana kao modularni sistem elemenata, dovoljno fleksibilan da se može s lakoćom prilagoditi drugim izložbenim prostorima, prije svega dvjema napuštenim sinagogama u sjevernoj Hrvatskoj. Dok se ne omogući organizacija gostovanja izložbe u drugim prostorima, može se posjetiti putem ovog virtualnog prikaza.
*foto: Marko Mihaljević
Naziv projekta: Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz
Autorica idejne koncepcije izložbe: Nataša Mataušić, Hrvatski povijesni muzej
Autorice izložbe i tekstova: Nataša Mataušić, Hrvatski povijesni muzej; Rajka Bućin, Hrvatski državni arhiv
Autori postava i vizualnog identiteta izložba: Damir Gamulin, Antun Sevšek
Autorica zvučne kulise: Nives Sertić
