U sklopu lani pokrenutog ciklusa izložbi koji u javnom prostoru ispred u potresu oštećenog Umjetničkog paviljona u Zagrebu dovodi nove umjetničke radove, prostornu intervenciju/instalaciju predstavit će Kata Mijatović. Rad naslovljen Crna kuća moći će se razgledati od 3. listopada do 13. studenog.
Na prilaz ispred Umjetničkog paviljona umjetnica će postaviti objekt, crnu kuću bez vrata i prozora, unutar koje je instaliran audio sa zvucima za uspavljivanje. Prostorna intervencija Crna Kuća je neka vrsta zamjenske forme/mase, metafora koja dolazi iz ‘ne-mjesta’. Ona je materijalizirana kapsula za nesvjesno, nastamba za postojati, biti, i osnovna forma primarnog ljudskog skloništa, doma. Zvuk za uspavljivanje koji dolazi iz objekta funkcionira kao signal koji upozorava da nismo budni. U odnosu na Umjetnički paviljon, crna kuća je dodani objekt zagonetne namjene.
U tekstu u katalogu izložbe Boris Greiner piše:
“(…) Ljubitelji znanstvene fantastike prepoznat će ne-objekt kao portal za odlazak u neki drugi svemir smješten u tko zna kojoj dimenziji, poklonici psihoanalize kao sredstvo ulaska u inače nedostupne dimenzije unutarnjeg bića, ezoterici kao medij komunikacije s onostranim, a pasionirana će metafizičara zaokupiti upravo materijalna negacija stvarnosti, opipljivi trodimenzionalni izrezak iz nje. Ne predstavlja ono čega nema, jer ne postoji ono čega nema, ali logika mjesta uključuje i nešto izvan ili osim tog mjesta, ako postoji prostor, tada mora postojati i ne-prostor. Kao što u Crnoj rupi vrijeme ne podliježe gravitaciji, tako i u Crnoj kući ispred Umjetničkog paviljona prostor ne podliježe mjerama stvarnosti jer je sagrađen od ne-stvarnosti.
Katu, međutim, ne zanima negacija stvarnosti, nego prispodoba onog dijela koji joj je nedostupan. Ne zanima je analizirati filmove što ih gledamo dok spavamo, nego ih predstaviti kao slike, Arhiv snova nije sanjarica, nego mozaički pregled različitih redateljskih koncepcija. Ne zanima je ugljen koristiti kao djelatno gorivo za svoju proizvodnju, nego istaknuti transfer, odnosno komunikaciju s unutarnjim slojevima bića, prostorima koji, iako nedostupni, ipak dobrim dijelom oblikuju naše doživljaje i upravljaju našim odlukama. To što se ugljen vadi iz rudnika također je u njezinu prijevodu djelatno, glavni lik Camusova Stranca kaže da je dovoljno živjeti jedan dan da bi se cijeloga života imalo čega sjećati, nepresušna je riznica unutarnjih naslaga. No ta je riznica tek manji dio prostora nedostupnog, a transfer kojeg Kata performativno obavlja, a koji rezultira sve većom hrpom ugljena na sceni, jest portret umjetničkog postupka. Ne radi se o psihoanalitičkom poniranju u podsvijest, u ishodište vlastite ličnosti, zato što je ta ličnost dio svih ličnosti, radi se o poniranju u prostor gdje one ne samo da prebivaju nego i komuniciraju, vadeći ugljen, Kata vadi odlomke dijaloga koji se u njoj vode između nje i svega.
Stoga Crnu kuću ne možemo protumačiti ni kao portal ni kao alat ni kao medij. Slijedeći naputak Eugènea Ionescoa koji u svojim Bilješkama i kontra bilješkama kaže: ‘Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma’, ne-objekt bismo mogli shvatiti kao uzorak područja mašte. Naime, kao što je i dosad izlagan proces, snovi nestaju na javi, unutrašnjost se transferira van, kreće se od nesvjesnoga i autorskim se postupkom umjetnost identificira kao spona ili dodirna točka sa svjesnim, tako je i sada: mašta je ono čime je zasijano polje umjetničke djelatnosti koje se nalazi u području nesvjesnoga, ali plodove ubire ono svjesno. Što bi značilo da kroz optiku nesvjesnoga promatramo svjesno, ili da kroz optiku umjetnosti promatramo stvarnost.
No, Kata ne analizira snove, pa nam tako niti, slijedeći Ionescoovu analogiju, Crna kuća ne otkriva autentičnu prirodu Umjetničkog paviljona ili konteksta u kojem se on nalazi, ali, koristeći se maštom, otkrivamo njezinu autentičnu prirodu. Zamišljamo njezinu unutrašnjost, službu koja u prostoru nas i svega pali lampice i poziva da odemo prema njima bez obzira na to što se možda nalaze u neposjećenim periferijama naše svijesti. Pa ako odlučimo krenuti u nepoznatu smjeru, služba će se pobrinuti i za putokaze.”
Kata Mijatović likovna je umjetnica, rođena 1956. u Branjini. Od 1988. do 1991. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara / Baranja. Od 1991. do 1993. studira slikarstvo na Accademia di Belle Arti di Firenze, Firenca, Italija, a, na Adamiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomira slikarstvo 1997. u klasi prof. Đure Sedera. Od 1999. do 2018. članica SZUH-a, od 1998. članica HDLU-a. Od 2005. do 2010. članica je Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. do 2019. voditeljica je Galerije AŽ Atelieri Žitnjak, Zagreb. Od 2007. članica je Umjetničke grupe PLEH. Godine 2013. sudjeluje na 55. Venecijanskom bijenalu kao predstavnica Hrvatske s projektom Između neba i zemlje (kustos Branko Franceschi). Održala je brojne samostalne izložbe te sudjelovala na velikom broju grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Za svoj rad bila je nagrađivana, radovi joj se nalaze u zbirkama hrvatskih muzeja. Živi i radi u Zagrebu.
