U sklopu projekta Oni dolaze... u zagrebačkoj Galeriji SC prvom samostalnom izložbom predstavit će se umjetnik Tin Vuković. Izložba pod nazivom DOES A BEAR SHIT IN THE WOODS održat će se od 29. siječnja do 6. veljače, a moći će se razgledati radnim danima od 12 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, dok će u petak, 29. siječnja izložbeni prostor biti otvoren od 18 do 21 sat.
Kako u predgovoru navodi Božo Kesić, “izložba je zasnovana je na seriji ljudskih portreta na ravnomjerno obojenim plohama. To nisu klasični portreti stoga što njihovi protagonisti nisu ‘petrificirani’ pred rukom i pogledom slikara (pa onda i okom promatrača), nego su ‘uhvaćeni’ u pokretu ili u nekom međusobno dinamičnom odnosu. Netipično za ovaj žanr je i to što slikar očigledno kistom ne bilježi izvornu “scenografiju” koja okružuje likove. Umjesto toga oni se, poput kartonskih izrezaka, nalaze pred obojenim slikarskim poljima. ‘Izvučeni’ su iz svog originalnog konteksta i tako eksponirani stoje na vjetrometini mogućih tumačenja i pitanja od strane zatečene publike. Obojene plohe podsjećaju na tehnologiju ‘zelenog zaslona’ (green screen) koja se koristi osobito u filmskoj industriji i televizijskoj režiji kako bi se na praznu podlogu tijekom naknadne obrade snimljenog materijala upisali određeni vizualni efekti i stvorila neka prostorna iluzija. U okviru svijesti o tome, otvara se mogućnost da promatrači ‘dovršavaju sliku’ tako da na zaslone projiciraju vlastite mentalne predodžbe koje bi upotpunile slikovnu i značenjsku prazninu i barem djelomično utažile njihovu znatiželju. S druge strane, u obzir treba uzeti i opciju da su slikane pozadine s razlogom međusobno različite, odnosno da je Vuković putem njih, a po nekom ključu, u svaku sliku već upisao određena raspoloženja posredovana uglavnom pastelnim bojama, što bi moglo biti značajno za dio onih koji pristupaju cjelovitijem tumačenju izloženih slika.
Slike iz ovog ciklusa uglavnom se sastoje od dva međusobno povezana plana. Onaj prvi zauzimaju dinamizirani ljudski likovi. Unatoč tome što su neki prikazi prema sadržaju bitno različiti od drugih, dosljedna slikarska manira ukazuje na to da svjedočimo seriji zasnovanoj na nekoj zajedničkoj tematskoj niti. Zadirući u ontologiju izloženih slika ustanovili smo da se Vukovićevi protagonisti nalaze u ‘brisanom prostoru’ u smislu da su odvojeni od svog izvornog okruženja i smješteni u obojena polja gotovo neograničene protežnosti. Neki od njih ordinarna su lica kakva s lakoćom susrećemo na dnevnoj bazi, drugi sasvim sigurno ne odgovaraju tom opisu nego su bliži onome pripadnika određenih supkultura ili društvenih ‘otpadnika’, a treći su jednostavno – neobični. Što smo dulje u kontaktu s Vukovićevim slikama to smo više sudionici neke vrste nadrealnog simpozija gdje se one doimaju kao da od nas nešto traže (…) i sve više uočavamo da je prilikom pokušaja uspostave dijaloga s njima nešto ‘pomaknuto’, ali teško je uprijeti prstom i reći o čemu se točno radi. Razlog tome mogao bi biti taj što su one ‘prevrtljive’ naravi i što istovremeno vode ‘dvostruki život’. Što to znači? S jedne strane, ‘pravo znanje’ o porijeklu izloženih slika teško je spoznatljivo. U odnosu na informacije kojima promatrač raspolaže, nedohvatljivost znanja o tome dio je nečega što odgovara području Realnog kod Jacquesa Lacana, dakle nalazi se u pravilu izvan promatračevog iskustva (svijesti). Provokativnost radova i znatiželja/možebitna frustracija promatrača prouzrokovana nemogućnošću potpunog tumačenja izloženih slika može proizaći iz toga što Vuković svjesno obnaša funkciju ‘sveznajućeg’ autora pa shodno tome jedini posjeduje ključ tumačenja ove umjetničke cjeline, a neće ga olako podijeliti s publikom. S druge strane, nešto slabiju utjehu pruža stav prema kojemu slike mogu živjeti i u odnosu na pojedinačnu sposobnost ‘uokvirivanja’ (…).
Općem dojmu čudnovatosti i ambivalentnosti predstavljenog opusa doprinosi pitanje o naravi nositelja radnje na Vukovićevim slikama. Teško je reći jesu li likovi stvarni ili fiktivni jer su oba slučaja lako moguća. Dok prvi od njih ne treba podrobno obrazlagati, mogućnost drugoga možemo pronaći u tome da su likovi preuzeti iz nekih drugih medija, kao u popartističkoj maniri preuzimanja likovnih motiva sa naslovnica časopisa ili iz fotografija i filmova. S obzirom na njihov govor tijela i na način na koji ‘upadaju’ u slikarski kadar (on očito nije tipično portretistički), to je sasvim izgledno, a nešto je indikativno i u tome što slike u cjelini podsjećaju na skupinu kadrova, što bi značilo da slikar obnaša ulogu filmskog redatelja i stvaratelja jednog povezanog narativa.”
Tino Vuković rođen je 1987. na Braču. Magistrirao je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu u klasi prof. Deana Jokanovića Toumina. Godine 2013. polaže stručni ispit za muzejsko zvanje kustosa. Od 2013. voditelj je Galerije umjetnina Branislav Dešković u Bolu na Braču. Radio je na mnogim izložbama kao kustos, autor koncepcija ili autor likovnog postava. Jedan je od autora novog stalnog postava Galerije umjetnina Branislav Dešković.
