Večeras – u srijedu, 17. srpnja – s početkom u 20 sati u Galeriji Meštrović se u sklopu 70. izdanja Splitskog ljeta otvara izložba iz ciklusa Umjetnik kod Meštrovića na kojoj će radove predstaviti akademski kipar Petar Dolić. Započet 2010. godine, projekt Umjetnik kod Meštrovića okuplja hrvatske suvremene umjetnice i umjetnike koji svojim intervencijama u stalnom postavu rade dijalog sa stvaralaštvom Ivana Meštrovića, a dosad su u sklopu ciklusa izlagali Zlatko Bourek, Matko Trebotić, Dalibor Stošić, Vasko Lipovac, Marija Ujević Galetović, Kažimir Hraste, Enca Kovačević, Frano Missia, Kuzma Kovačić, Peruško Bogdanić, Nikola Vrljić i Hrvoje Dumančić.
O dijalogu Meštrovića i Dolića u predgovoru kataloga izložbe kustosica Vujanović kaže: “Oba kipara dokazala su, svaki u svome vremenu i nastojanju, da je moguće i potrebno stalno iznova redefinirati tradiciju, odnosno revidirati granice motiva koji su se afirmirali kao temeljna polazišta likovnih umjetnosti.” Izložba je postavljena u vrtu i muzeju Galerije Meštrović, a donosi Dolićeve radove Meštrović – Paviljon, Kompozicija, Meštrović – Indijanac, Rajski vrt, Zdenac života, Torzo i Vlat. Simbolički orijentir izložbe, njezin početak i kraj, predstavlja Vlat visoka šest metara, po kojoj cijela izložba nosi ime. To je ujedno i poziv na izložbu postavljenu u muzejskim prostorima koju će u Galeriji Meštrović biti moguće razgledati do 15. rujna u cilju zajedničkog umjetničkog promišljanja Dolićeva i Meštrovićeva opusa.
U predgovoru kustosica izložbe Barbara Vujanović piše:
Svaka izložba ima razlog. Zadaća je kustosa interpretirati ga, uočiti nit koja spaja radove u samodostatnu cjelinu i isplesti je u tkanje teksta. Tako tumačimo djela, upućujemo na kontekst nastanka ciklusa, upozoravamo na poveznice s ranijim fazama, prethodnicima i suvremenicima. Izložba Petra Dolića u Galeriji Meštrović, u sklopu zaokruženog narativa stalne izložbe, zahtijeva od nas proširenje razloga. U njega se neminovno ugrađuje usporedba, vaganje sličnosti i razlika između autorskih rukopisa. Jedan od utega na vagi je opravdavanje motivacije sagledavanja radova u suodnosu sa stvaralaštvom drugog umjetnika. Dok razmišljam o izložbi Dolićevih skulptura u interijeru i eksterijeru vile na Mejama, prisjećam se rečenice iz predgovora Meštrovićeve samostalne izložbe organizirane 1932. godine u Zagrebu: “Priređujem dakle ovu svoju izložbu bez priprema i bez povoda, prosto po osjećanju neke dužnosti: kada radiš, da pokažeš šta si radio, bez obzira kada, komu i gdje.“
Priprema, povod, osjećaj dužnosti, iako ih niječe, ishod su kipareve iznimne prolifičnosti. Lakoća manifestacije likovne misli u brojnim materijalima i široki raspon motiva pružaju snažan argument (ondašnjega) predstavljanja recentnog rada – javnosti i samome sebi. Dolićeve skulpture, postavljene u Galeriji Meštrović proizašle su iz identične nužnosti kontinuiranoga stvaranja i istraživanja medija. Njegove nedoslovne posvete opusu Ivana Meštrovića logičan su nastavak dosadašnjih zaokupljenosti. Primjerice, ambijentalna instalacija visećih, drvenih objekata, elemenata flore i faune, koju dvadesetak godina neprestano nadopunjava, dobila je sasvim novo značenje uz Adama i Evu. “Imaginarna šuma“ (Iva Körbler, Petar Dolić – Voda, kamen i poneki list (Water, stone and a few leaves), Klupska kazališno-glazbena scena AMADEO, Hrvatski prirodoslovni muzej, Zagreb, 16. srpnja – 15. listopada 2013.) transformirala se u suživotu s monumentalnim parom u Rajski vrt, šareni, razigrani krajolik koji poziva na radosni hedonizam i spontanost, bez ikakve natruhe kobnih posljedica prvoga grijeha.
Oba kipara dokazala su, svaki u svome vremenu i nastojanju, da je moguće i potrebno stalno iznova redefinirati tradiciju, odnosno revidirati granice motiva koji su se afirmirali kao temeljna polazišta likovnih umjetnosti – poput sakralne dionice, ženskog akta i portreta. Stakleni Torzo postavljen u blizini Meštrovićevih fragmentarnih, klasično idealiziranih, mramornih tijela pokazuje uzbudljivo polifasetno razlistavanje oblika. U svakom titraju providne materije događa se pokret, koji označuje pomak kojim kipar revitalizira temu.
Tijekom gotovo tri desetljeća Petar Dolić u bronci, bojenom drvu i staklu modelira portrete književnika, slikara, kipar(ic)a, kolekcionarki: Ive Šebalja, Iva Dulčića, Ljube Ivančića, Branka Ružića, Vlaha Bukovca, Đure Sedera, Marije Ujević, Milene Lah, Constantina Brâncușija, Ksavera Šandora Gjalskog, Marina Držića, Luka Paljetka, Dagmar Meneghello… Odabir ličnosti nimalo nije slučajan jer Dolić njeguje osobit interes za koleg(ic)e. U razgovoru s njime otkrila sam senzibilizirana poznavatelja moderne i suvremene umjetnosti koji pronicljivo, s mnogo strasti i veselja analizira tuđi rad te navodi uspješno funkcioniranje toga rada u izložbenom ili javnom prostoru.
Posljednjih pet godina portrete radi mahom u modrome staklu. Delikatnim procesom brušenja staklenih blokova autor u potpunosti odustaje od opisnosti, pa glave, i rjeđe poprsja, lišava suvišnih detalja. U transparentni materijal vješto prenosi subjektivni dojam, karakteristiku fizionomije, referencu ili stilsku gestu portretirane osobe. Njezinu esenciju Dolić amalgamira u kompaktne kompozicije čija se dinamičnost postiže u susretu s promatračem. Naime, u finim prijelazima masa i savršeno obrađenih ploha, na bridovima i istacima, događaju se suptilni titraji svjetlosti i sjena u kojima se razaznaju prepoznatljiva lica. Meštrovićeva kapa, profil i brada, naznačeni su na minijaturnom poprsju isključivo međuigrom volumena i svjetlosti. Gledatelju je sugerirano utiskivanje vlastitih sjećanja i predodžbi čime se potvrđuje opstojnost portreta, motiva u kojem je i Meštrović potvrdio nevjerojatnu umješnost.
Osim poprsja, Dolić radi i alegorijske portrete, aludirajući na paradigmatska ostvarenja – Zdenac života, Indijance i Dom hrvatskih likovnih umjetnika. Na hommageu čikaškom spomeniku kipar ekstrahira ključne postulate – stilizaciju, naglašavanje bočnog pogleda – transponirajući ih u osobni kiparski jezik sažimanja pojavnosti na bitno. Nije naodmet spomenuti da je jedan od najkvalitetnijih primjera konjanika u suvremenom hrvatskom kiparstvu upravo Dolićev Sveti Juraj ubija zmaja, smješten u prelijepom skrivenom vrtu na Mejama, nedaleko od Galerije Meštrović.
Popularni Zdenac života koji je obilježio strelovit uspon Meštrovićeve karijere, uprizoren je tipičnim Dolićevim postupkom “segmentiranja dijelova velikih voda“ (Nikola Albaneže, Petar Dolić – Razlozi za plovidbu (Reasons for Sailing), Muzej grada Skradina, Skradin, 2014.). Staklene, aluminijske, drvene (ciklus Razlozi za plovidbu, 2010.) ili kao u ovom slučaju kamene skulpture, gdjekad oble (Ramsko jezero, 2017.), a najčešće sintetizirane u kvadru omeđenom valovitim površinama, uvjerljivo podržavaju ideju protočnosti vode. Iako bi prva i glavna asocijacija na Zdenac života i Meštrovićev paviljon bila kružnica, Dolić se odlučuje na kontrast. Jedan u nizu, jer i na figurativnu narativnost secesijskog reljefa odgovara logikom apstrakcije. Time zapravo potiče mnogo kompleksnije promišljanje skulpture i njezina metaforička značenja – životnih ciklusa koji cirkuliraju oko vode i u njoj se, baš kao i prolaznici, odražavaju.
Paviljon je također sazdan po načelu kontrapunkta. Bijeli brački kamen predočen je bojenim drvom. Arhitektura, na tragu Meštrovićevih razmišljanja, funkcionira kao autonomni objekt. Savršenstvo i konciznost kruga preobraženi su u nestabilnu i asimetričnu kompoziciju. Pa ipak, prisutan je najvažniji moment koncepcije zgrade i Dolićeva kiparstva općenito – pripuštanje svjetlosti u unutrašnjost, što je postignuto odsutnošću kupole.
Ulazeći u dijalog s Meštrovićem Dolić ne zaboravlja prvotni, inicijacijski kiparski materijal. U oštrom kamenu kleše ovce, janjad i ovnove kao toplu vokaciju Meštrova djetinjstva u Otavicama, ali i rudimentarnosti njegovih dječačkih djela. Prikazom blaga Dolić daje oduška užitku neposrednog kontakta s materijom iz koje izvlači bogatstvo struktura. Izgled životinja sveden je gotovo na razinu znaka. No i unutar granica posvemašnje reduciranosti izraza rasprostire se šarmantna raznolikost svakog bića koje ima specifično držanje i karakter. Forma i obrada bloka, iz koje članovi stada izranjaju, reminisciraju klesarsko umijeće Mate Meštrovića koji je svojim talentom i marljivošću pružio orijentir sinu Ivanu.
Simbolički orijentir izložbe, njezin početak i kraj, predstavlja Vlat visoka šest metara. Jak koloristički akcent postavljen na platou Galerije Meštrović na sugestivan se način povezuje s okolnom mediteranskom vegetacijom, parkom skulptura, plavetnilom mora i neba. Pažljiv tretman tirkizne površine skulpture u aluminiju podržava njezino trenutno reagiranje na svjetlost sunca i blještavilo bračkog kamena. Izdužena i elegantno tanka, blago valovita forma podrazumijeva ideju rasta. I onog organskog, i onog prenesenog, u smislu duhovnog i intelektualnoga stremljenja. Uostalom, i geneza Meštrovićeva i Dolićeva kiparstva odvija se u neprestanoj kreativnoj znatiželji i tranziciji iz maloga formata u veliki. Impresivno ovladavanje dimenzijama i prostorom u kojem je Vlat niknula idealan je poticaj višestrukom isprepletanju dvaju toliko različitih a opet dovoljno bliskih kiparskih izričaja. Ova izložba opravdan je razlog i povod njihovu novom čitanju.
Petar Dolić rođen je 1975. godine u Travniku. Diplomirao je kiparstvo 1999. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Šime Vulasa, a kao izbornu nastavu pohađao je kolegij Medaljarstvo i mala plastika, u klasi prof. Damira Mataušića. Dosad je izlagao na 75 samostalnih i 90 skupnih izložbi. Autor je brojnih skulptura na javnim prostorima. Dobitnik je brojnih nagrada: Nagrada Sveučilišta u Zagrebu, Prva nagrada na Trijenalu hrvatskoga akvarela, Nagrada Galerije Forum. Član je HDLU-a i ZUHA-e. Mnoga su mu djela u stalnom postavu muzeja, privatnim kolekcijama kod nas i u inozemstvu. Živi i radi kao samostalni umjetnik u Zagrebu.
