Architecture Film Festival Rotterdam (AFFR) prvi je festival na svijetu koji je spojio arhitekturu, prostorne prakse, urbanizam i film. Pokrenuo ga je Jord den Hollander 2000. godine, iniciran akademskim diskursima na temu odnosa grada i filma prilikom konferencije u Grazu nekoliko godina ranije. Te 2000. godine program koji je spojio film i arhitekturu pripremljen je u Rotterdamu tek kao dodatak konferenciji o urbanizmu.[1] Danas, 20-ak godina kasnije, na 11. izdanje festivala pristiglo je više od 500 filmskih prijava, od kojih su za prikazivanje odabrana 53 dugometražna i 32 kratkometražna filma (u okviru festivala koji je trajao pet dana, od 9. do 13. listopada, s tim da se prvi dan u okviru svečanog otvaranja prikazao jedan jedini film, što znači da se dnevno prikazivalo oko 20 filmova).
AFFR je direktno utjecao na pokretanje filmskih festivala arhitekture i dizajna poput Architecture&Design Film Festivala (ADFF) u New Yorku (koji se s vremenom proširio i na Chicago, Los Angeles, Vancouver, Toronto…), te onih u Budimpešti, Lisabonu, Santiago de Chileu… Osim navedenih, filmske festivale koji se bave arhitekturom, prostornim praksama i urbanizmom, imaju i brojni drugi gradovi: Lund, Kopenhagen, Prag i dr., dok je Milano, naravno, razvio filmski festival posvećen dizajnu. Očito je da je trend intenzivan i zarazan, pa je ove godine, otprilike baš u vrijeme održavanja roterdamskog festivala, održan i pokušaj festivala posvećenog arhitekturi, dizajnu i umjetnosti u Zagrebu, zasad minijaturan, no ipak prisutan.
Roterdamski je festival kao prvi te vrste, dakle, pokrenuo (po svemu sudeći već tada postojeći) snažan val interesa publike za hibrid arhitekture i filma, što i nije začudno s obzirom da se od sredine devedesetih do danas ispisalo i mnoštvo knjiga na temu odnosa grada i filma, utemeljenih na diskurzivnim presjecištima antropologije, kulturalnih studija, humane i političke geografije, filmologije, sociologije filma, urbanizma i brojnih drugih disciplina. I sama uronjena u to mnoštvo, roterdamski festival pratim od njegovih početaka, a ove godine sam ga imala priliku i posjetiti.
Iza svakog značajnog festivala, pogotovo ovakvog koji je pokretač globalnog trenda, stoji jedna ili više osobnosti koje su njegov spiritus movens. U slučaju AFFR-a, to je Jord den Hollander – školovani arhitekt koji je postao i scenarist u Londonu, te snimio niz filmova od kojih ćemo neke uskoro moći vidjeti i u Hrvatskoj. Postavila sam Jordu nekoliko pitanja vezanih za početke AFFR-a.
*Jord den Hollander / foto: ljubaznošću AFFR-a
► Jord, tvoje obrazovanje arhitekta i scenarista, čini se, put je koji je logično zacrtao pokretanje nekog formata posvećenog arhitekturi i filmu…
Jord den Hollander: Gledano unazad, sve se čini logičnim. Međutim, nije se sve odvijalo tako pravocrtno. Londonska škola filma podučila me važnosti priče, narativa. Kada sam se vratio u Nizozemsku bio sam, da tako kažem, script doctor za mnoštvo filmskih i filmu srodnih proizvoda: od obrazovnih televizijskih serija o umjetnosti za djecu do filmova o izgrađenom okolišu. Oduvijek sam gajio interes za načine na koje ljudi koriste prostor. Onda, kao i danas, ono što mi se čini vrlo bitnim je kako održati gradove živim, kako stvoriti mjesta koja zaista omogućuju život dostojan ljudi. Akademski diskursi koji su se bavili odnosom grada i filma, a koji su me inspirirali u Grazu tamo negdje 1996. godine, bili su utemeljeni na njemačkim iskustvima Bauhausa, filmskih eksperimenata vajmarske republike, što je, naravno, zanimljivo, no moja ideja je bila približiti odnos prostornih praksi i filma široj publici. 2000. godine, kada smo započeli eksperimentirati s filmskim formatima u okviru urbanističke konferencije, bilo nam je jasno da su širokoj publici, kada govorimo o arhitekturi i urbanizmu, filmski formati daleko zanimljiviji od predavanja.
*Jord den Hollander / foto: ljubaznošću AFFR-a
► Kako ste utjecali na sve te brojne arhitektonsko-filmske festivale koji su nastali širom svijeta?
Jord den Hollander: Većina kontakata dogodila se spontano. Recimo, u Budimpešti je pokrenut Arhitektonski centar (KéK, op.aut.) koji sam posjetio, pa sam im predložio i da pokrenu arhitektonsko-filmski festival. Festival u Lisabonu su pokrenuli ljudi koji su prethodno radili za nas ovdje u Nizozemskoj. Kyle Bergman, osnivač ADFF-a u New Yorku, također nas je posjetio u trenutku kada je osjetio da bi se nešto moglo pokrenuti i u Sjedinjenim državama. Također, Bukurešt… U jednom trenutku svi smo sjeli zajedno kako bismo razvijali neku vrstu mreže. Vrlo važnu ulogu odigrao je François Penz, profesor arhitekture i pokretne slike na Sveučilištu u Cambridgeu, koji nam je svojim teoretskim znanjem pomogao da razvijemo mrežu arhitektonsko-filmskih festivala… Dolazili su nam sa svih strana svijeta, Južna Afrika npr., pa Manuel Toledo, koji je pokrenuo festival u Santiago de Chileu, bio je moj student u Eindhovenu. Na Tjednu dizajna u Pekingu kurirao sam filmski program, potom su i oni pokrenuli festival. Poneki bi potrajali svega godinu ili dvije, a neki, poput Lisabona, zaživjeli su i razvijaju se. Mi jesmo u nekoj vrsti niše filmskih festivala, ali broj takvih festivala odista rapidno raste. Ali raste i naš festival ovdje u Roterdamu, u ovih 20 godina narasli smo od bijenalnog u godišnji festival, što je zahtjevalo jako puno truda i rada, a svake godine nam stiže sve više i više filmova, ove godine čak više od 500!
*Lantarenvenster kino / foto: Sander van Wettum (ljubaznošću AFFR-a)
*Lantarenvenster kino, interijer / foto: Sonja Leboš
*Lantarenvenster kino, interijer / foto: Sander van Wettum (ljubaznošću AFFR-a)
AFFR održava se unazad nekoliko godina u novom Lantarenvenster kinu (staro istoimeno kino nalazilo se u centru Roterdama, odakle je festival i krenuo). U nedavno gentrificiranom dijelu ovog grada, koji živi u intenzivnom i bliskom kontaktu s vodom, u kvartu u kojem kao prežitak onog čuvenog transfera nizozemske kulture tvorbe gradova u Sjedinjene Države stoji zgrada hotela New York, nastao je tako sklop kakav je u Evropi poznat još iz 1930-ih,[2] a to je stanovanje s kinematografom. Alvaro Siza tako je spojio luksuzno stanovanje (s fasade nebodera strše slova koja uokviruju nepostojeći kontekst New Orleansa, oglasi ističu rezidencijalni bazen, itd.) s komunalnim kinom koje raspolaže sa šest vrsno opremljenih dvorana, restoranom i velikim lobijem u kojem je moguće okupiti nekoliko stotina ljudi, servirati večeru uz film (kombo film plus večera uobičajena je ponuda Lantarenvester kina), održavati razgovore s umjetnicima i VR sesije za vrijeme festivala, a sve u atmosferi velike dnevne sobe.
*New York Hotel, Rotterdam / foto: Sonja Leboš
Svjesni svoje gentrifikacijske pozicije, organizatori AFFR-a su se ove godine u okviru krovne teme pod naslovom Lost in Transition kritički osvrnuli na istu, iz perspektive profesionalaca koji tu gentrifikaciju i pronose. Jedan od zanimljivijih filmova na tu temu bio je film Thomasa Haemmerlija pod naslovom I am gentrification. Ovaj švicarski novinar tako je autobiografskom metodom pružio uvid u raspon vlastitih stambenih iskustava: od skvoterskih dana kasnih 1970-ih i 1980-ih u Zürichu (što je meni osobno bio najzanimljiviji dio – kolaž raznih footage snimaka ciriške skvoterske scene o kojoj malo znamo) do real estate menažerije i kupovanja vlastitih stanova u Sao Paolu ili Tbilisiju. Brutalna iskrenost kojom Haemmerli rasvjetljava svoj životni put i karijeru dočarava kako je naizgled jednostavan put od skvotera do vlasnika multiplih rezidencija u globalnim metropolama: čini se da je dovoljno biti dobar u svom poslu. U odličnom tekstu u festivalskom deplijanu Tim Verlaan osvrće se na film koji obrađuje istu temu, Priced Out Corneliusa Swarta: “Swart opipava bilo ne samo samom paradoksu već i kompleksnoj povijesti gentrifikacije. U godinama nakon 2. svjetskog rata, afro-američka populacija migrirala je u industrijske gradove sjevera u potrazi za poslom u trenutku kada se industrijska proizvodnja počela smanjivati, a bijela populacija napustila središta gradova u potrazi za kvalitetnijim životom na zelenim travnjacima predgrađa. Sada kada ta ista, bijela populacija ponovo otkriva čari urbanog života, siromašni afro-američki stanovnici bivaju istisnuti. Prateći izbliza njihove živote, ovaj filmaš čini ono što urbani istraživači često propuštaju učiniti: izlistava budućnost onih koji odlaze”.[3]
*Projekcija filma “I am Gentrification” Thomasa Haemmerlija (mozaik u Tbilisiju) / foto: Sonja Leboš
Festival primjenjuje zanimljivu politiku kombiniranja filmova o poznatim svjetskim imenima arhitekture s promocijom mladih autora čiji su filmovi eksperimentalni u pristupu i produkciji, te svojom poetikom otkrivaju iskrzane rubove prostornih politika i slijepe pjege društvenog angažmana arhitekata. Tako su velika imena uključila Neutru, Bottu, te meni osobno negledljiv pokušaj kontemplacije vječnosti u kojem gledamo Zumthora, Turella i neke druge kako se dive crkvenim prostorima.[4] Nadasve zanimljiv film je Sunnyside autora Frederika Carbona, o zadnjim godinama života Daniela Liebermanna, provedenima u Inwershireu (San Francisco County) u sklepanoj kući zatrpanoj memorabilijama, pri čemu mu je prvi (i nadaleko jedini) susjed bio avangardni glazbenik Henry Jacobs. Za razliku od dva starca uteklih od svijeta, koji svoje zadnje dane provode stapajući se s prirodom, film City Dreamers Josepha Hillela približava živote četiri žene arhitektice koje i dan-danas, u svojim poznim godinama, intenzivno rade na projektima, sa studentima, ili pak dovršavaju knjige. Radi se o velikim imenima o kojima daleko manje znamo nego o njihovim muškim suvremenicima: Phyllis Lambert, Denise Scott Brown, Cornelia Hahn Oberlander i Blanche Lemko Van Ginkel.[5]
*Lijevo: Den Hollanderov uvod u film “Sunnyside” Frederika Carbona / foto: Sonja Leboš; Desno: razgovor nakon projekcije s autoricom filma “Demeur” Lucie Martin / foto: Sonja Leboš
S druge strane spektra, u domeni eksperimenta i rubnih poetika, u mojoj selekciji ističe se film Demeure autorice Lucie Martin, nevjerojatno topla elegija o beskućniku s kojim se Martin zbližila, te njegovom zbrinjavanju. Razgovor koji je den Hollander vodio s autoricom nakon filma u gotovo polupraznom kinu pokazuje kako se selektori AFFR-a ne boji prazne dvorane ako smatraju da film zaslužuje biti prikazan.
U međuprostoru tog visoko- i nisko-budžetnog svijeta našao se čitav niz zanimljivih filmova čiji podosta raskošni ili tek zadovoljavajući budžeti nisu bili odlučujući faktor njihove kvalitete: od npr. novog filma redateljice Alyse Nahmias (svojim prethodnim filmom Unfinished Spaces o umjetničkim školama u Kubi definitivno se upisala u povijest filmova o arhitektonskim praksama) pod naslovom The New Bauhaus, posvećenog radu Lászlóa Moholy-Nagya u Chicagu, do filma o socijalnom stanovanju The Houses We Were: Living in Rome from 1948. to 2018. autorice Arianne Lodeserto, ostvarenja istkanog od pažljivo selektiranih minuta u stotinama i stotinama sati arhivskog materijala. I ova mlada autorica imala je prilike o svom radu govoriti u posebno istaknutoj programskoj diskusiji u foajeu kina, što i opet pokazuje kako je AFFR-u stalo da potiče rad mladih autora. Naravno, takav izbor zahtijeva izraženu suverenost u selekcijskom pristupu, u čemu glavni kustos Jord den Hollander nije sâm (iako, kako su mi ga pohvalili njegovi suradnici, doista pogleda SVE prijave koje pristižu na festival). Festival angažira impresivan broj znalaca u ulozi kritičkih gledatelja, a za ovu, jedanaestu ediciju AFFR-a angažirano je 19 kritičkih gledatelja, među kojima i Armina Pilav, gošća programa Iluminovizija u Šibeniku 2018. godine. Pobjednik AFFR-a ove je godine bio film iz Argentine naslovljen A Concrete Cinema, čiji trailer (kao i listu od 10 naboljih filmova ovogodišnjeg AFFR-a po ocjenama publike) možete pogledati ovdje.
*Otvorenje festivala u Rotterdam Theater / foto: Sander van Wettum (ljubaznošću AFFR-a)
Strah od prazne dvorane na AFFR-u ne postoji možda i zbog činjenice da je svakog od pet dana festivala nekoliko od šest dvorana u večernjim terminima bilo rasprodano. Isto tako, činjenica da je na svečanom otvaranju (kada je, uzgred rečeno, prikazan film The Real Thing Benoita Felicia) u najvećem roterdamskom kazalištu dvorana bila puna do posljednjeg mjesta, kao i impresivan niz partnera i sponzora ukazuje na to da je AFFR, nakon gotovo puna dva desetljeća, uhvatio dubok korijen. Usput budi rečeno, Rotterdam ima manje stanovnika od Zagreba, ali je ulaganjem u arhitektonsko-filmsku kulturu kroz niz godina, osnivanjem ne samo festivala već i fondacija i instituta, kao i prestižnim školama arhitekture, očito postigao uspjeh u onome što je nemoguće postići u godinu ili dvije – obrazovanje značajnog broja ljudi koji razumiju utjecaj prostornih praksi, arhitekture i urbanizma na njihove vlastite živote, kao i značaj tih praksi za zajednicu u kojoj žive. Pa ponovimo, trebalo je dvadeset godina da festival od bijenalnog preraste u godišnji, te pusti tako duboko korijenje da se njegovi plodovi doslovce ubiru širom svijeta. Puno bi se još dalo pisati o rasponu programa i dosezima AFFR-a, no valja reći nešto i o nama u Hrvatskoj, ovdje i sada. Naime, uvjerena sam da zagrebačka škola, kako arhitekture tako i filma, a naročito sinergija ta dva pola jedne te iste osovine gradskosti, također ima ogroman potencijal da obrazuje grad (i ne samo Zagreb), ali taj potencijal se neće pobuditi tajnovitim festivalskim celebrity pristupom. Osim uvoza filmova iz inozemstva i serviranja istih domaćoj publici, treba raditi i na domaćoj produkciji, ali i na brisanju prašine s brojnih zaboravljenih, a izvanredno dobrih i vrijednih filmova u domaćima arhivima koji mogu biti osnova za brojne kvalitetne filmske programe, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.
Prožimanje filma i grada, koje je u našem podneblju davno podcrtao Tomislav Gotovac,[6] ne događa se samo u formi festivala. No, oni nisu nevažni za suvremenu filmsku kulturu. Dapače, suvremena filmska kultura (takav je, nažalost, trend kojem možemo i moramo tražiti alternative) uvelike počiva na festivalima. A za filmske festivale, kao i za redovne kino- i kinotečne programe (čemu, po mom mišljenju u poticanju kulture i uopće života neke sredine treba težiti) potrebno je – kino!
U Zagrebu, hrvatskoj wanna-be metropoli kojoj ne nedostaje kulturnih zbivanja, ali zato bolno nedostaje prostora koji bi ta zbivanja na dostojan način udomili, mi ovog časa, osim Kina SC, nemamo NITI JEDAN JEDINI FUNKCIONALNI objekt koja je projektiran i održan kao kinematograf. Kino Tuškanac, nekad streljana, radi u vrlo lošim uvjetima, pri čemu glazba iz kluba smještenog u istoj zgradi često nadjača zvuk filma. O tome kako krov curi bolje je ni ne počinjati. Kinoteka u Kordunskoj, osim što je nejasno zašto se zove Kinotekom, tek je ovlaš ofarbana, nikako restaurirana, a njen program ne opravdava zvučni naziv prostora koji je 1970-ih i 80-ih odgojio generacije zagrebačkih i hrvatskih filmofila, kojima i sama pripadam.
Daleko sam veća pobornica redovnih kvalitetnih filmskih programa nego festivalskih formata u kojima se prikazuje 80 filmova u 4 dana, no svejedno – želi li Zagreb opstati na mapi gradova koji će razvijati i redovne kvalitetne filmske programe (kako recentne produkcije, tako i one kinotečne) i filmske festivale, nužno je da se što prije u pogon vrati barem Kino Europa, izvorni kinematograf rane moderne, mjesto najizrazitijeg oblika historijskog i suvremenog prožimanja grada i filma.
To je existenz-minimum koji svaki grad održava gradom, u smislu održavanja kontakta s ontologijom njegove autentične modernosti. Što znači i u svakom smislu njegove opstojnosti kao živućeg grada.
*Lantarenvenster kino, jedna od 6 dvorana / foto: Sander van Wettum (ljubaznošću AFFR-a)
Autorica: Sonja Leboš / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku
Boravak Sonje Leboš na AFFR 2019 podržala je Zaklada Kultura nova u okviru projekta Grad :: Film Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII). Više na: www.uiii.hr
[1] Treba se prisjetiti da je Rotterdam 2001. godine bio europska prijestolnica kulture, a 2000. godine lansiran je (u javnost) Rotterdam Waterfront projekt.
[2] U Zagrebu je to Kino Union, kasnije Mosor, koje je uredio Ernest Weissman 1936. godine u Zvonimirovoj ulici, nažalost nedavno pretvoren u populističku kazališnu scenu.
[3] Interesantan tekst u festivalskom deplijanu pod naslovom The Fence, the Island and the City napisala je i Lada Hršak, osvrćući se, između ostalih, i na izvrstan film Border Fence u kojem Nikolaus Geyrhalter “progovara o kontradiktornim temama migracija pri čemu pozadinu filma kreira idiličnim tirolskim krajolikom”.
[4] Jednostavno, not my cup of tea, no naravno, može biti zanimljivo onima koji cijene svrhu takvih prostora. Moj jedini interes bi bio kako prenamijeniti iste u neke praktičnije svrhe od one koja se tiče imaginacije i organizacije (sic!) zagrobnog života.
[5] 2013. godine su studentice s Harvarda okupljene u grupi Women in Design pokrenule on-line peticiju zahtijevajući da se i Denise Scott Brown retroaktivno dodijeli Pritzkerova nagrada, koju je svojedobno dobio samo njezin partner Robert Venturi, smatrajući (s pravom) da su je zaslužili zajednički. Žiri na čelu s Lordom Palumbom odbio je tu mogućnost s objašnjenjem da retroaktivna dodjela nagrada nije moguća. Više ovdje. U film Scott Brown opetovano iznosi svoja iskustva s klijentima koji nisu htjeli razgovarati s njom zato što je – žena.
[6] Vidjeti npr. izdanje Koraci grada :: NOVI NOVI Zagreb, koje sam uredila 2018. godine (izdavač: Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja, dostupno u UPI-2M i drugim knjižarama, te za rad u nekoliko zagrebačkih knjižnica).
