Upravo otvorenom izložbom Odletjeti u eter ili ostati na Zemlji u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti (MMSU) obilježava se 100. obljetnica rođenja velikog hrvatskog umjetnika, Ivana Kožarića (1921. – 2020.). Izložba predstavlja medijski raznolike Kožarićeve radove – crteže, skulpture, slike i tkanine nastale u razdoblju od 1950-ih do 2010-ih godina, a ostvarena je u suradnji sa zagrebačkim Muzejom suvremene umjetnosti i obitelji Kožarić. Odabrani radovi upućuju na umjetnikovo osjećanje prirode, od djetinje nadahnutog divljenja svijetu oko sebe do skulptorskog i filozofskog promišljanja prostora.
Kustosica izložbe je Kora Girin, a izložba će ostati otvorena do 5. srpnja. MMSU je za posjetitelje otvoren svakog dana od 12 do 19 sati te subotom i nedjeljom od 12 do 17.
*postav izložbe u MMSU Rijeka / foto: Tanja Kanazir
Priroda je Kožarića zaokupljala od studentskih dana, kao uzor stvarnosti i kao physis – unutarnji princip bivanja, prirodnog toka, rasta, odnosno života. Od naslućivanja cikličkih izmjena godišnjih doba, kretanja sunca (odbljesak sunca na zidu) i preobrazbi krošnji drveća do bilježenja čovjekova rada u prirodi (prikazi oranica) i skulptorski mišljenih preoblikovanja svijeta, u Kožarićevim radovima pratimo kako je mijena jedini životni i umjetnički zakon. Ready-made posvete živom svijetu i motivi poput globusa, stabla, neba ili efemernih meteoroloških pojava u dijalogu su sa stalnom pretvorbom oblika i energije, duha i materije. Savladavanje prostora (stvarnog i metaforičkog prostora slobode) poigravanje je i osnovnom fizikalnom silom, gravitacijom kojoj prkose uzleti ili koja ostaje nepobijeđena u pokušaju otiskivanja s tla. Izložba tako prati kako se nevidljive prirodne sile oblikuju u konceptualne umjetničke postupke prizemljivanja, priljepljivanja, skupljanja, rastezanja ili ostaju registrirane kao “osjećaji-ideje”.
Izložba je zamišljena kao dio službenog zatvaranja Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture, a podsjeća nas na Kožarićevu instalaciju Stog sijena koja je bila privremeno postavljena uz riječki Korzo, prije nešto više od godinu dana, uoči otvorenja EPK. Izložba okuplja radove Ivana Kožarića iz Zbirki Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb i Atelijera Kožarić (u vlasništvu Grada Zagreba), obitelji Kožarić te Kolekcije Marinko Sudac.
*Ivan Kožarić, “Skulptura”, 1968. / MMSU Rijeka
Od naslućivanja cikličkih izmjena godišnjih doba, kretanja sunca i preobrazbi krošnji drveća do bilježenja čovjekova rada u prirodi pa sve do skulptorski mišljenih preoblikovanja svijeta koje Ivan Kožarić inicira ili ostvaruje, pratimo kako je mijena jedini životni i umjetnički zakon. Taj “svijet koji prolazi kroz Kožarića”* i kroz koji Kožarić prolazi često je, barem jednom dimenzijom, pričvršćen za prostor, u dosluhu s točkom u prostor-vremenu.
Kugla zemaljska sa svojim geomorfološkim varijacijama često je ishodište Kožarićeva rada, materija za preoblikovanje. Zemlja je okvir u koji se zasijeca, koji se izrezuje, čiji se slojevi miču ne bi li se došlo do onog ispod. Na brončanom reljefu Mojih šest jutara zemlje (1956.) ljudska figura leži između nekoliko rascjepkanih, izoranih komada zemlje. Zemlja, simbol života, hrane i oplodnje, ali i razgradnje i umiranja, prekopavanjem postaje oranica, reljef utilitarno nastao u prirodi.
*Ivan Kožarić, “Stablo”, 1986. / MSU Zagreb, Atelijer Kožarić. Vlasništvo: Grad Zagreb
Kožarićeva stabla, koja su nastajala u različitim medijima od 1956. godine, uglavnom se ne javljaju kao dijelovi šume i okoliša, već kao zasebne ili jednom krošnjom objedinjene jedinke. U Kožarićevom likovnom herbariju tog najvišeg oblika biljnog života stablo je spoj okomice debla te začetka ili razvijene krošnje koja napreduje fraktalnim rastom grana, sažima se u geometrijskom liku, zapetljava u spiralu. U crtežu Reafirmacija portreta (1988.) rast čovjeka simulira rast stabla, stopala i dlanovi šire se u prostor, pretvarajući se u nešto nalik granju i korijenju, odnosno krilima i plivaćim kožicama, u stasitog čovjeka u metamorfozi, koji čvrsto stoji na zemlji i putuje spram dvije amplitude.** Reafirmacija portreta objedinjuje tako dvije teme, dva impulsa Kožarićeva stvaranja – ekstenziju u prostor i transformaciju oblika.
Globusi, za razliku od savršenih ili približno savršenih oblika kugle i kružnice u prikazima Sunca i Zemlje, često sadrže pliće ili dublje udubine kvadratnih oblika. Dva globusa koja pripadaju tom nizu (iz 1959. i 1961. godine) primjeri su inverznih oblika, ali više nego kao polariteti, Kožarićevi suprotni principi navode na misao da se sve može promatrati kao dio iste cjeline.
Iako dijalog Ivana Kožarića s prostorom nikad ne prestaje, nove teme i postupci koje sedamdesetih godina ulaze u njegov umjetnički svijet imaju jače utisnut žig vremena, netvarnog i pretvorbe. Kiše, paralelne linije koje pri promjeni gustoće, usmjerenja i boje linija te pozicioniranja u bjelinu papira zadržavaju kvalitetu ritma, svojevrsna su meditacija tog oblika meteorološkog vremena. Iz povučene crte koja pada ili se uspinje, koja se povećava kreirajući prostor crnila i ambisa, koje umjetnik ritmizira u kiše ili ih zgušnjava u koprene koje naziva Dušama, Kožarić generira stav, raspoloženje i trenutak duha. Serija Ispuhivanje energije nastaje radom daha, snažnim ispusima akrila koji se kroz cjevčicu raspršuje u obojane maglice na papiru ili tekstilu. U stalnom osjećanju prostora i njegove ispunjenosti, Kožarić ne zanemaruje negativ, prazninu i potencijal međuprostora, nevidljivi zrak koji struji između. Oblici prostora koji nastaju 1960-ih otjelovljeni su skulpturalni otisci “duhovnog, nepredmetnog, neiskustvenog, oslobođenog nebitnosti pojavnog”.*** U Kožarićevom sveobuhvatnom i heterogenom spremniku oblika i ideja zbog svoje se konciznosti ističu tri slova, tri fizikalne veličine. V-M-E (vrijeme, masa i energija) zapisani u obliku formule zadobivaju snagu sveprožimajućeg umjetničkog i životnog načela, ujedinjujuće niti koja postaje i misao vodilja izložbe.
*Ivan Kožarić, “Ispuhivanje energije”, 1977. / MSU Zagreb, Atelijer Kožarić. Vlasništvo: Grad Zagreb
Energija Kožarića zaokuplja u raznim oblicima, a Sunčeva je energija zajedno sa svojim izvorom kožarićevski snažno dokumentirana. Sunce konkretizira i prizemljuje kao savršenu kuglu, ali ne zanemaruje njegove efemerne i promjenjive efekte – svjetlosne mrlje koje fiksira na zidu, licu ili papiru. Na krug i sferu i njihove izvedenice Kožarić se često vraća: kugle, polukugle ili kružnice odljevi su sunca, kalupi nebeskog svoda te oblik zemlje.
Istovremeno s opažanjem vanjskog svijeta javlja se poniranje u sebe. Ono se likovno označava spiralama koje zamjenjuju fizionomiju lica ili u koje se cijelo tijelo savija kao u bestežinskom stanju (Figura, 1960.).
*Ivan Kožarić, “Figura (PARIS)”, 1960. / MSU Zagreb, Atelijer Kožarić. Vlasništvo: Grad Zagreb
Savladavanje prostora (stvarnog i metaforičkog prostora slobode) poigravanje je i osnovnom fizikalnom silom, gravitacijom kojoj prkose uzleti ili koja ostaje nepobijeđena u Letaču (1999.) koji se pokušava otisnuti s tla. Prirodne sile oblikuju se u Kožarićevom radu u konceptualne umjetničke postupke prizemljivanja, priljepljivanja, skupljanja, rastezanja… Bijele Širine kao da sugeriraju beskonačnost prostora, širenje kao kozmološki smjer vremena koji jednako dobro integrira i pitanje prostora i pitanje vremena.
Kožarićevi radovi ne inspiriraju nas samo da se zapitamo što su oranica, nebo ili praznina u njegovom opusu, već što oni predstavljaju uopće. Nagon života (eros) stalno se obnavlja, a umjetnik će, slično Rousseauu koji smatra da se život ne vrednuje brojem proživljenih godina, već istinskom svijesti o njemu,**** zaključiti: Svakog dana moramo osvajati život, jer mi smo mrtvaci ako nismo sasvim živi.
(iz predgovora izložbe)
** Radoslav Putar, “Dva održana obećanja. Uz izložbu I. Dulčića i I. Kožarića”, u: Ljiljana Kolešnik (ur..), Likovne kritike, studije, zapisi 1950–1960, Institut za povijest umjetnosti i AICA, Zagreb, str. 270.
** O amplitudama zemlja-nebo (i više od toga) pisao je Antun Maračić, usp. Antun Maračić: “Ivan Kožarić zaslužuje svoju sreću”, u: Život umjetnosti 65/66 (2002.), str. 15.
*** Kožarić o Oblicima prostora u: Zdenko Rus, “Razgovor s Ivanom Kožarićem”, u: Život umjetnosti 14 (1971.), str. 95.
**** Jean-Jacques Rousseau, Emile or on Education, ur. Alan Bloom, Basic Books, New York, 1979., str. 125.
*Ivan Kožarić, “Uzlet”, 1994. / MSU Zagreb, Atelijer Kožarić. Vlasništvo: Grad Zagreb
