Slaba legislativna zaštita likovnih i multimedijalnih umjetnika/ica prilično je alarmantna, a jedan od najvećih problema na ovome polju svakako je i jedna od bazičnih stavki čije bi se provođenje trebalo podrazumijevati samo po sebi, ali se nažalost i dalje najčešće preskače. Riječ je, naime, o isplaćivanju autorskih honorara umjetnicima/icama za njihov rad na pripremanju i postavljanju izložbi, odnosno za izlaganje umjetničkih radova.
*foto: Juraj Vuglač / via: www.facebook.com/HDLU
Stoga se Klaster za likovno područje, kojeg čine vodeće strukovne udruge likovnih i primijenjenih umjetnika RH (HDLU, ULUPUH, HDD, UHA, HULU Split, HDLU Istra, HDLU Rijeka, HDLUDU, HS AICA), uključio se u međunarodnu kampanju PLATI UMJETNIKA! / PAY THE ARTIST NOW!, koju je pokrenulo Međunarodno udruženje vizualnih umjetnika (IAA) na svjetskoj razini. Ova kampanja poziva na udruživanje s ciljem rješavanja glavnog problema s kojim se suočavaju likovni umjetnici, a to je najniži (i sve manji) prihod od umjetničkog rada. Plaćanje umjetnika za njihov rad u interesu je umjetničkih institucija jer će na taj način njihov odnos s umjetnicima dobiti zdravije i profesionalnije temelje, dok će umjetnik imati bolje uvjete za kvalitetne izložbe, pri čemu će za svoj rad biti plaćen kao i svi drugi autori na izložbi (kustos, dizajner, prevoditelj, urednik kataloga, i sl.),
U preporuci koju je Klaster za likovno područje, poslao nizu ustanova i organizacija 26. lipnja, ističe se da je “prema podacima kojima raspolažemo, za razliku od drugih umjetničkih disciplina, prevladavajuća praksa u hrvatskim muzejima i galerijama da se ne predviđa i ne isplaćuje autorski honorar umjetnicima za pravo priopćavanja djela javnosti (naknada za izlaganje). Činjenica da se plaćanje naknada umjetnicima za izlaganje zanemaruje odraz je uvriježene pretpostavke da likovni umjetnici zarađuju prodajom svojih djela, koja već dugo ne vrijedi za većinu ustanova. Naime, izlagačke ustanove u RH nisu usredotočene na prodajne aktivnosti, već na to da svojim posjetiteljima pruže umjetnički doživljaj kao mjesta učenja, kontemplacije, intelektualnih izazova. Čest argument kako je promocija dovoljna naknada za autorski trud, stručnost i troškove, smatramo neprimjerenim u okviru gotovo nepostojećeg tržišta umjetnina, nedovoljnog i neadekvatnog javnog sufinanciranja produkcije umjetničkog rada, otkupa za muzeje i zbirke, stipendija i sl. Cijeli sustav još uvijek počiva na slabašnoj nadi da će s umjetničkim etabliranjem u budućnosti doći i veća tržišna vrijednost umjetničkih djela, ali kod mnogih umjetnika to nije slučaj, iako su upravo njihova djela glavni razlog zašto se većina ljudi uopće odlučuje posjetiti neki muzej ili galeriju”.
I premda je ovaj apel o nužnosti promjene zastarjele ali tvrdokorne prakse o neisplaćivanju naknadi za izlaganje svakako nužan i dobrodošao korak unaprijed prema valorizaciji umjetničkog rada, uvažavanju umjetničke struke i iskazivanju primjerenog profesionalnog poštovanja prema umjetnicima, važno je uputiti i na činjenicu da je s jedne strane ovu borbu za prava likovnih umjetnika/ica potrebno potići i na višu, zakonodavnu razinu, dok s druge strane negativna praksa izostavljanja autorskih honorara umjetnicima često (prije svega u slučaju neprofitnih galerija i izlagačkih prostora koji djeluju na polju nezavisne scene) nije rezultat devalorizacije umjetničkog rada, već odraz tužne situacije krajnje oskudnih budžeta, potpuno neprimjerenih za organiziranje i postavljanje izložbi na adekvatnoj profesionalnoj razini. Stoga je i ovaj zahtjev potrebno pridružiti široj borbi za generalno prepoznavanje umjetnosti i rada u kulturnom sektoru kao jednakovrijednog svim ostalim tipovima rada, te podsjetiti da se u ovom sektoru ne smije podrazumijevati neplaćeni rad, što je i dalje uglavnom tužna realnost.
